Crnogorska vlast je dugo uspijevala da žonglira između dvije političke stvarnosti. U jednoj je evropska, reformska, briselska, pomirljiva i navodno okrenuta budućnosti. U drugoj je duboko emotivno, politički i ideološki vezana za mitologiju devedesetih, politiku krvi i tla i njene ikone. Smrt Ratka Mladića prekinula je žongliranje.
Paradoksalno, upokojeni Ratko Mladić isporučio je Crnoj Gori nevjerovatan politički poklon: jasan recept po kojem se vrijednosti sekularizma, antinacionalizma, kosmopolitizma i elementarne društvene normalnosti mogu vratiti kao fundamentalne osovine crnogorskog društva. Jer pred Ratkom Mladićem stala je spin-mašinerija.
Nestalo je prostora za semantičke akrobacije, evropske fraze i floskule i pokušaje da se istovremeno bude i u Briselu i u rovovima devedesetih. Kada predsjednik Skupštine Crne Gore Andrija Mandić, povodom smrti čovjeka pravosnažno osuđenog za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine, šalje telegram saučešća njegovoj porodici, a zatim taj postupak objašnjava običajima svog naroda, više nije riječ samo o jednom telegramu. Riječ je o vrijednosnom refleksu.
4
I upravo zato predstojeće glasanje o njegovom razrješenju mnogo je veće od pitanja hoće li Andrija Mandić ostati predsjednik Skupštine. To je glasanje o političkom identitetu ove vlasti. Ako Mandić bude razriješen, biće to dokaz da unutar parlamentarne većine ipak postoji granica preko koje evropska Crna Gora neće preći. Ako ne bude, vlast će zakucati posljednji klin u kovčeg priče o sopstvenoj ideološkoj transformaciji. Tada više neće biti moguće tvrditi da su nacionalisti postali evropski konzervativci samo zato što su nacionalizam upakovali u celofan evropske retorike. Jer celofan je pukao. A Mladić ga je pocijepao!
Crna Gora će tada dobiti možda najjasniju političku podjelu od promjene vlasti 2020. godine: sa jedne strane političke snage koje, uprkos svim evropskim deklaracijama, nijesu sposobne da presijeku emotivnu i ideološku pupčanu vrpcu sa politikama devedesetih, a sa druge mogućnost stvaranja potpuno novog društvenog i političkog fronta.
I tu počinje mnogo važniji dio priče. Jer ovo nije samo problem vlasti. Ovo je ogromna šansa za crnogorsku opoziciju. Ali samo pod jednim uslovom: da razumije da pobjeda neće doći restauracijom starog, nego stvaranjem novog.
Nasuprot vlasti zarobljenoj između ratne mitologije i evropske retorike mora stajati moderna, kosmopolitska, optimistična i progresivna Crna Gora. Ne Crna Gora koja će na nacionalizam odgovarati potrošenim nacionalnim romantizmom. Ne politika beskonačnog vraćanja u istorijske rovove. Ne recikliranje istih lica, istih parola i istih političkih rituala. To mora biti politika budućnosti.
A upravo tu opozicija dobija priliku da konačno razbije oreol koji je predugo prati: balast prošlosti, povezanost sa korupcijom i nepotizmom, nedostatak kreativnosti u političkom izrazu i prečesto bježanje u opšta mjesta kada ponestane ideja. Uz vrijednosni i ideološki rebrending naspram vlasti zablokirane u sopstvenim limitima, opozicija će na narednim izborima imati i nešto što se dugo priželjkivalo. Najava participacije novih lica sa javne scene jeste „karika koja nedostaje“ i koja je dugo vremena posmatrana gotovo kao utopija.
Riječ je o javnim ličnostima sa profesionalnim integritetom, biografijama bez političkih hipoteka, društvenim uticajem i kredibilitetom koji nijesu stekli partijskom knjižicom. Ljudima iz kulture, nauke, medija, građanskog sektora, privrede i drugih djelova javnog života koji u politiku mogu unijeti ono čega joj danas možda najviše nedostaje: svježinu, kreativnost, optimizam i povjerenje.
Njihov ulazak ne smije biti dekoracija postojećih struktura. Mora biti suštinska promjena političke ponude. Jer nije dovoljno staroj politici promijeniti slogan, fotografiju na bilbordu i font. Ako se želi pobijediti ideologija prošlosti, potrebno je ponuditi generaciju budućnosti.
U spoju reformisane građanske opozicije, novih političkih subjekata i kredibilnih ljudi koji do sada nijesu pripadali partijskom establišmentu može nastati društveno-politički front koji bi bio neuporedivo uvjerljiviji i crnogorskim građanima i evropskim partnerima.
I tu je najveća ironija cijele priče. Dok vlast vjeruje da joj identitetska lojalnost velikodržavnom regionalnom političkom kiklopu čuva biračko tijelo, upravo ta zavisnost može joj nacrtati mapu sopstvenog poraza. Jer postoji trenutak kada mit prestaje da mobiliše i počinje da opterećuje. Kada prošlost prestaje da bude političko gorivo i postaje politički teg.
Evropska unija je ovih dana bila brutalno jasna: glorifikacija Ratka Mladića nije kompatibilna sa evropskim vrijednostima. Crna Gora sada mora biti jednako jasna. Ne toliko zbog Brisela koliko zbog sebe. Ako nam u 21. vijeku, dok stojimo u predvorju Evropske unije, političkim nebom i dalje vedri i oblači Ratko Mladić, onda njegova smrt mora makar proizvesti jednu korisnu posljedicu: konačno razdvajanje prošlosti od budućnosti.
Recept je nacrtan. Na jednoj strani politika koja još uvijek traži “heroje” među sjenama ratova devedesetih. Na drugoj mora nastati Crna Gora koja svoje heroje tek treba da stvori. Nova lica. Nova energija. Novi politički jezik. Nova generacija. Evropska, sekularna, građanska i samouvjerena država kojoj za sopstveni identitet više nijesu potrebni ni tuđi grobovi ni tuđi ratovi.
Ako opozicija to shvati, Ratko Mladić mogao bi posthumno učiniti ono čemu se njegova ideologija najmanje nadala: pomoći da je Crna Gora konačno politički preraste. Paradoksalno, ali smrt ratnog zločinca postavila je jasan imperativ. Vrijeme je za novo vrijeme!
