U istoriji nema ponavljanja, ali rime iz prošlosti opominju da istoriografiju ne treba ignorisati i da je uzaludno ponavljati iste stvari a očekivati drugačije ishode. Španija, jedna od najmoćnijih država Evrope dva puta je, u XVI i XVII vijeku, bankrotirala zbog neodrživih javnih finansija, a sličnu sudbinu doživjeli su i predrevolucionarna Francuska i Osmansko carstvo u drugoj polovini XIX vijeka.
Kolaps grčkih javnih finansija i njena politička sudbina, još jedan su primjer kako završavaju društva koja javne rashode i projektovani životni standard ne planiraju u skladu sa realnim ekonomskim parametrima, već na osnovu populizma i političkih programa.
Zakoni ekonomije imaju dosta sličnosti sa zakonitostima prirode, pa administrativne mjere mogu samo kratkotrajno ublažiti krizu ali ne i rješiti izvor problema
Stručnost je u Crnoj Gori poklekla pod snagom populizma i politikanstva, pa sva ozbiljna upozorenja relevantnih ekonomista i međunarodnih institucija o neodrživosti najavljenog ekonomskog programa Euro model, nemaju značajniji efekat u javnosti. Ljudi u Crnoj Gori prosto žele da vjeruju da je moguće povećavati plate bez rasta produktivnosti i da koncept vječitog zaduživanja na kraju ipak može imati pozitivan ishod.
Slično su mislili i Grci koji su više od dvije decenije uživali u komotnim okvirima javnih finansija, koji su se finansirali iz zaduženja, a ne iz produktivnosti. Otrježnjenje je bilo bolno, a grčki primjer postao je simbol ekonomskog modela o većim platama koje ne prati realni rast produktivnosti. Na njihovu žalost, ni Grci nijesu željeli da uče iz prošlosti, pa njima danas sigurno ništa ne znači poruka da su neke lekcije ipak mogli naučiti iz prošlosti.
Evropska istorija zabilježila je niz takvih primjera, a najstariji i jedan od najpoznatijih vezan je za slom javnih finansija Španije, koja je u 16. vijeku bila jedna od najmoćnijih država na svijetu. Veliko kolonijalno carstvo koje je generisalo ogromne prihode, porodične veze sa najmoćnijom evropskom kućom Habzburga, superiorna vojska i državni aparat, ukazivali su da samo nebo može biti granica za Španiju XVI vijeka.
Vrhunac je dostigla za vrijeme vladavine Filipa II (1556–1598) koji je bio vladar u čijem kraljevstvu nikada nije zalazilo sunce. Osim Španije i Portugala, Filip II je kontrolisao veliko kolonijalno carstvo u Južnoj Americi i Africi, a bio je i suveren Napulja, Sicilije, Milana, Nizozemske i Filipina. Srebro koje je dolazilo iz Južne Amerike omogućilo mu je da bude najbogatiji vladar svijeta, ali mu je sve to bilo malo zbog njegovih megalomanskih ciljeva.
Ovaj uzorni katolik i imperator bio je zaluđen idejom o pokoravanju Engleske i uspostavljanju katoličke dominacije pod kontrolom španske krune nad cijelom zapadnom hemisferom. Zbog toga je i napravio stratešku grešku, ulažući skoro 90 % državnog budžeta u naoružanje i mornaricu kojom je želio da slomi trgovačku i vojnu nadmoć Engleske.
Počeo je da se zadužuje, prvo neznatno, a onda sve više i više, dok dugovi postepeno nijesu premašili državne prihode. Španska kruna počela je da kasni sa isplatama dugova, da bi za koju godinu to postao hronični problem koji je doveo do sloma javnih finansija i potpunog urušavanja geopolitičkog uticaja Španije, a cijeli XVII vijek ova država je potrošila pokušavajući da uspostavi finansijsku stabilnost.
Kolaps grčkih javnih finansija i njena politička sudbina, primjer su kako završavaju društva koja javne rashode i projektovani životni standard ne planiraju u skladu sa realnim ekonomskim parametrima, već na osnovu populizma i političkih programa
Za razliku od zaduženja, koje je bilo jednostavno sprovesti, sređivanje finansija zahtijevalo je povećanje poreza, smanjenje rashoda i niz nepopularnih mjera koji su otvarali nove probleme i nezadovoljstva stanovništva. Španija se od krize nikada nije oporavila i nikada u istoriji nije bila ni blizu geopolitičke pozicije koju je imala početkom XVI vijeka nakon velikih geografskih otkrića.
Predrevolucionarna Francuska iz druge polovine 18. vijeka je još jedan primjer urušavanja ekonomskog sistema zbog zaduživanja i inflatornog finansiranja javne potrošnje. Zbog loše ekonomske politike, slabe industrijalizacije i podrške američkoj revoluciji, Francuska je u godini koja je prethodila revoluciji skoro četvrtinu državnih prihoda finansirala iz zaduženja.
Na otplatu kredita i kamata iz prethodnog perioda odlazila je polovina budžeta, pa je revolucija, godinu kasnije, bila je samo logičan slijed velikog nezadovoljstva stanovništva i duboke finansijske krize. Revolucionarne vlasti pokušale su ovaj problem riješiti konfiskacijom crkvene imovine i štampanjem papirnog novca, ali te kratkoročne mjere nijesu mogle riješiti sistemske probleme francuske države. Zakoni ekonomije imaju dosta sličnosti sa zakonitostima prirode, pa administrativne mjere mogu samo kratkotrajno ublažiti krizu ali ne i rješiti izvor problema.
Tako je i bilo, papirni novac koji su štampali nije imao pokriće što je dovelo do nepovjerenja građana, povećanja inflacije i rasta cijena hrane. Već 1797. godine Francuska je bila pred novim bankrotom iz koga se izvukla jednom vrstom državnog udara iz septembra iste godine, nakon čega je nova vlast (Direktorijum) odbila da isplati dug države prema povjeriocima i spasila Francusku novog bankrota.
Još zanimljiviji je slučaj Osmanskog carstva iz druge polovine 19. vijeka, jer je to najbolji primjer kako se ekonomski problemi mogu transformisati u političke i otvoriti spiralu nestabilnosti sa nesagledivim posljedicama za stabilnost države.
Za razliku od revolucionarne Francuske koja se ekonomskog sloma spasila državnim udarom i odbijanjem isplate dugovanja, kreditori Osmanskog carstva bili su mnogo ozbiljniji i sa jasnim mehanizmima pritiska na Portu. Zaduženost Osmanskog carstva i nesposobnost centralne vlasti u Istanbulu da isplaćuje kreditne obaveze iskoristili su za politički pritisak koji se brzo pretvorio u mehanizme političke i geopolitičke trgovine.
Suočena sa velikim kreditima i kamatama koje nije mogla finansirati, Porta je 1875. godina proglasila jednu vrstu bankrota i otvorila prostor da kreditori to iskoriste za direktno uplitanje u politička pitanja države. Fiskalni suverenitet postao je mehanizam ograničavanja političkog suvereniteta, na koji je Porta pod pritiskom kreditora bila prinuđena.
Granica ozbiljnih i uspješnih zajednica postavljena je na dilemi: da li je moguće živjeti bolje bez želje za promjenom u sopstvenom odnosu prema radu i produktivnosti? U toj dilemi političkog obećanja i spremnosti na suštinske promjene nalazi se i odgovor na pitanje održivosti Euro modela
Svako najslikovitiji i najtragičniji primjer gubitka finansijske samostalnosti koji se transformisao u gubitak političkog suvereniteta zabilježen je u Grčkoj 2009. i 2010. godine. Po zvaničnoj statistici MMF-a, troškovi plata u Grčkoj su od 2001. do 2009. godine porasli skoro 50%, dok je u istom periodu rast plata u Eurozoni iznosio samo 20%.
Naravno da Grci u tom periodu nijesu povećali produktivnost u odnosu na rast plata, niti su u svojim vodama pronašli naftu već su plate, dominantno u javnom sektoru, finansirali iz zaduženja, rastom potrošnje i povećanjem uvoza. Kreiran je dužnički balon koji je pukao kada je izbila globalna ekonomska kriza tokom koje više nije bilo zainteresovanih da finansiraju neodrživu i neproduktivnu potrošnju u Grčkoj.
Posljedice su bile katastrofalne za cijelo društvo, koje je u prvoj fazi moralo da prihvati poražavajuće uslove koji su ispostavili kreditori i da se neformalno odrekne političkog suvereniteta i skoro bezuslovno prihvati sve ono što su od njih tražili iz Brisela.
Crnogorsko društvo u svojoj istoriji u više navrata je dalo podršku politikama koje su obećavale da će administrativnim odlukama preko noći promjeniti život građana. Treba se prisjetiti iznevjerenih očekivanja iz 1918. godine, kada se vjerovalo da će ulazak u veliku državu riješiti sva egzistencijalna pitanja Crne Gore. Sličan je i primjer „gladnih crnogorskih radnika“ koji su 1989. godine sa platama od oko 700 njemačkih maraka izašli na ulice da se bune protiv „crvene buržoazije“ i „jagnjećih brigada“.
Ljudi prosto žele da vjeruju da je moguće nekom administrativnom mjerom promijeniti sistemske stvari i u tome nema ništa neobično ni čudno. Međutim, granica ozbiljnih i uspješnih zajednica postavljena je upravo na dilemi: da li je moguće živjeti bolje bez želje za promjenom u sopstvenom odnosu prema radu i produktivnosti?
U toj dilemi političkog obećanja i spremnosti na suštinske promjene nalazi se i odgovor na pitanje održivosti najavljenog Euro modela.
