Vjerujem da baš i nijesam u većini kad žalim što podgoričko Pogrebno preduzeće (niti ijedno crnogorsko) ne nudi usluge kremacije. Isto tako, kad je u pitanju ovoneđeljna glavna tema u regionu, prilično žalim što ratni zločinac nije kremiran. Bilo bi, čini mi se, neke pravde makar u tome da se pepeo prospe, da mu se, što bi rekli stari, strvi ne zna. Kao nacističkim generalima poslije Nirnberga.
Iako uslova za kremaciju kod śevernoga nam suśeda ima, to naravno nije bio plan i srpske i prosrpske propagande – one koja na sprovodu i sahrani šakom i kapom daje državne počasti i izraze saučešća, ali ipak malo štedi na prisustvu državnikȃ. Po principu da posluže i caru i ćesaru. Na dan sahrane govor je držao Porfirije Perić, lider Beogradske patrijaršije, a govor je uredno i poslušno prenio sajt Eparhije budimljansko-nikšićke.
57U svojoj beśedi izjavljuje da su sveštenici svjedoci da je pred smrt ovaj zločinac (kojega oslovljava sa „Ratko general“) bio smiren, da je jeo hljeba i vina pio (pričešćivao se „Telom i Krvlju Hristovom“), „verujući i nadajući se u milost i ljubav Božju, i koji se na kraju upokojio držeći krst Hristoliki na svojim grudima“, da se čini da nije bio na održavanju doživotne robije, već na kakvom iskušeničkom podvižništvu. Tako se zatvorska ćelija pretvara u keliju, a zločincu se polako docrtava oreol.
A za koje je grijehe oprost molio pred smrt ovaj zločinac saznajemo odmah u nastavku: „Znamo da će njegovo ime ostati duboko utkano u pamćenje i molitve najvećeg dela našeg srpskog pravoslavnog naroda, koji prema njemu oseća i neguje duboku zahvalnost jer ga vidi kao vojnika i komandanta koji je u jednom teškom i tragičnom vremenu stajao na čelu vojske svog naroda, nosio veliku odgovornost i teret, podneo žrtvu i položio život za slobodu, odbranu i opstanak svoga roda.“
A ko smo to kolektivno „mi“, ko su ti koji sve to znaju? Ovaj ljubitelj rok zvuka, ova alternativa među popovima, ovaj poglavica što su ga mediji predstavljali kao „patrijarha svim građanima“, jako se dobro služi diskursom i svoju raju što herojem zove zločinca umnožava i poopštava kao kad srpski mediji dopisuju nule opisujući brojnost Vučićevih skupova.
Perićevo „mi“ obuhvata perićevce i mladićevce. One iste kojima daje zavjet da ga pamte i ośećaju zahvalnost. One iste kojima nanovo daje instrukciju da tu duboku zahvalnost „neguju“. Ova herojska matrica u konačnici se oblikuje time da Mladić nije umro, no je „položio život za slobodu, odbranu i opstanak svoga naroda“.
Znao je Porfirije mjeru i da ovđe nije mjesto umetnuti i „krst časni“, iako je upravo svetosavlje najjače vuklo Mládića i mládiće da kolju đecu po Srebrenici i širom Bosne i Hercegovine. Nije on umro, nije se prestavio Gospodu, on se – veli roker pod epitrahiljem – žrtvovao za egzistenciju roda srpskoga.
Iz diskursnoga oblikovanja posmrtnoga govora može se naslutiti da se za Mladića, kao i za nebrojene mu prethodnike koljače, poput Mace Vukojičića i Slobodana Šiljka, priprema novomučenički status, nakon što je, najeden i napojen, u 85. godini, nakon 16 godina skrivanja od pravde i 15 godina suđenja i izdržavanja kazne, „položio život“ za više etnonacionalističke ciljeve.
Kad se ubijanje, klanje, raznošenje bagerima tijela nedužne đece, omladine, starih ljudi po raznim jamama svede na „strašno vrijeme“, „velika stradanja“, „duboke rane i traume“, „izgubljene domove, živote i grobove“, kao što to čini Perić, onda se „velika odgovornost i teret“, „žrtva“ koju je ovaj zločinac „podnio“ sagledava iz posve drugačijega rakursa, iz posve iščašene perspektive.
Kao da je uzrok svem stradanju rat, kao autonomni živi organizam, kao da je rat ta čuvena viša sila koja svim upravlja. Kao da su vojske, a naročito oficiri, puko oruđe ratno, bez svoje volje i, konačno, bez odgovornosti. A kad se odgovornost premjesti s klanja i ubijanja na „slobodu, odbranu i opstanak roda“, oreol je zločincu već nacrtan, fali još samo da nakon nekoga vremena grob zamiriše.
A na „nama“ (tj. njima što ostaju) ostaje da se sprovede a što drugo do pomirenje u smrti, što lider Patrijaršije isporučuje već u narednoj rečenici: „I zato se, moleći se danas za dušu pokojnika, za dušu Ratka generala, po ugledu na Hrista Gospoda, molimo i za sve one čiji su životi ugašeni u tom ratu.“
Ugašeni. Kao kad požar kiša ugasi. Kao kad nestane struja pa se ugasi svijetlo. Kao kad svijeća dogori. Pa oni tobož hristoliki opraštaju i mole se za one za čiju je smrt kriv upravo onaj što je umro mučeničkom smrću na staračkoj postelji.
Isto kao što je Metodije Ostojić u Pivi dan nakon Mladićeve smrti rekao da je narod u Mladiću „prepoznao sve one divne i svete odlike srpskih ratnika i vitezova“ i molio da Bogorodica „uspne i njegovu dušu među sve svete srpske vitezove“.
Isti taj episkop zateže čuvenu propagandnu nit da je presuda Mladiću zapravo presuda neimenovanoga (a očito zapadnoga) sistema čitavome srpskome rodu (da „ga je ovaj bijeli svijet sudio i osudio – ne njega da osudi nego cjelokupni srpski rod, taj ponos srpskog roda, tu vjernost zavjetu srpskog naroda koji smo čuvali i čuvamo do dana današnjeg, da nas slome i pogaze pa da kao i oni služimo tami, mraku, ništavilu, smrti i prolaznosti“).
Činjenicu da se Mladić pred smrt pričestio objašnjava ovako: „Gospod ga je udostojio da se na taj način pričisli svim onim velikim slavnim duhovnim vitezovima našega srpskoga naroda.“
O ovome zločinačkome monstrumu, velim, iz mantije već govore kao o „oboženoj“ figuri. Uporedite i kako predstavljaju „žitije“ fašistoljubivoga Nikolaja Velimirovića, što je propovijedima slavio Hitlera i kidisao na Jevreje. To žitije, veli se u jednome skorašnjem pomenu, „obiluje čudesnim podvizima stvaranja i služenja Bogu, svom narodu i otadžbini, borbi za opstanak u danima ratnih strahota“.
I opet, samo bi naivni smatrao da su ove sramotne riječi izjednačenja organizatora genocida i njegovih žrtava u sukobu s onim sramotnim Mladićevim likom s uprtim prstom i pozivom „Pravac Potočari“ što je objedinio śever i jug stadiona Crvene zvezde na još jednom „meču svih mečeva“. Jer i navijači su podvižnici u rukama srpske crkve. Već decenijama.
Lako se po medijima mogu naći tekstovi o tome kako se na čuvenom 90. derbiju Zvezde i Partizana, održanome 22. marta 1992. godine stadionom početkom utakmice prošepurio Arkan i kako su uniformisani „tigrovi“ iznosili table s oznakama kilometraže do Vukovara: „Vukovar 20 km“, „Vukovar 10 km“ te na kraju „Dobro došli u Vukovar“, što je pozdravljeno gromoglasnim aplauzom.
To se na snimku utakmice ne vidi, ali se jasno čuje unisono pjevanje četničkoga „Od Topole pa do Ravne gore“. A baš toga je mjeseca reporter Zvezdine revije pisao kako je proveo „jedan dan sa Delijama u Srpskoj dobrovoljačkoj gardi“, s onima što imaju „puške u rukama, a zastave u mislima“. Dobro je poznato da su Arkanovi tigrovi pravo sa śeverne tribine išli na ratište, bodreći se istim pjesmama. Ovi današnji naraštaji odrasli su na tim pjesmama i slave te junake, i dalje jednako braneći srpstvo i svetosavlje.
I kao što su 90-ih išli da ubijaju Vukovar, kao što su svih ovih godina pjesmom zazivali i zastavama proslavljali onoga čija je vojska pustošila Bosnu i Hercegovinu dokazujući da „moj je bog jači od tvog“, tako i danas sa stadiona poručuju „Pravac Potočari“ oni isti koji tvrde da genocida nije bilo jer nije bilo namjere.
Ikonografija stadiona otvoreno je pismo namjere.
