Gostujući prije neku noć u emisiji Slobodna zona, Momo Koprivica je ustvrdio da je srpski jezik državotvoran, jer je Ustav Crne Gore iz 2007. godine – u kojem je u članu 13 propisano da je službeni jezik u Crnoj Gori crnogorski – pisan srpskim jezikom. Tu ingenioznu misao zasniva na pravnome argumentu: u vrijeme pisanja Ustava Crne Gore na snazi je bio Ustav iz 1992. godine, u kojem je bilo normirano da je u službenoj upotrebi srpski jezik ijekavskoga izgovora.
Može li se, prateći Momovu argumentaciju, zaključiti da je te 1992. godine srpski jezik koruptivnim metodama i kriminalnim radnjama prošvercovan u crnogorski ustav?
Ovaj pravnik u priču o jeziku uvodi argument za koji izgleda vjeruje da će jednom zauvijek riješiti status srpskoga jezika u Crnoj Gori i neophodnost ustavnih izmjena u tome pogledu. Za one koji nijesu gledali emisiju, evo beskonačne petlje u koju je upao ovaj wannabe lingvist-pravnik:
„I moj pogled je da bi upravo i onim redom kako su se desile nepravde trebalo i zatvarati i ispravljati nepravde. A zašto? Zato što oni koji su proizveli nepravde, a prvu nepravdu u vidu šverca, korupcije, organizovanog kriminala, posijali su nepovjerenje, omraze i podjele u društvu i potpomognuti time su izveli ovu drugu nepravdu, a to je nepravda prema srpskom jeziku i nama je borba protiv korupcije, protiv šverca, protiv kriminala preduslov ne samo da pročistimo institucije nego da eliminišemo one punktove koji su svađali ovaj narod, izazivali nepovjerenje, omrazu, da jedni druge gledamo kao neprijatelje, da onda neko ko se izjašnjava kao Crnogorac vidi u Srbinu prijetnju, pa ako srpski jezik bude konstituisan, da će se ne znam šta desiti sa državom, a ova država je pored ostalog nastala i na srpskom jeziku. Ustav Crne Gore je napisan na srpskom jeziku.“
Kad je napokon našao izlaz iz ovoga kružnoga toka u koji se uključio, skrenuo je, logično, desno i donio tobožnje argumente: „U momentu kad je on pisan i predložen Skupštini jedini jezik u službenoj upotrebi je bio srpski jezik ijekavskog izgovora. To je rješenje iz 92. godine, koji je važio do dana stupanja na snagu ovog ustava. I rekao bih još jednu stvar. Rešavanje nepravde prema srpskom jeziku i jačanje Crne Gore idu ruku pod ruku. Uređena država koja štiti jednako prava svakog je u stanju da obezbijedi i da se srpski jezik kao feniks iz pepela podigne, srpski jezik na kojem su i zakonopisci i državotvorci, velikani Crne Gore, gradili i uzdizali Crnu Goru.“
Da se ovđe bavimo jezikom propagande, moglo bi se komentarisati kako Momo nevješto koristi strategiju beskonačnoga ponavljanja ključnih riječi. A ključne su riječi ciljane da status srpskoga jezika povežu s nepravdom. A navodna se nepravda dokazuje opštim stanjem u društvu 90-ih godina – kad je, paradoksalno, DPS kao ključni krivac za takvo stanje srpskome jeziku dao status jezika u službenoj upotrebi.
Ključne riječi koje opisuju to stanje (u skladu s propagandističkim priručnikom Demokrata) jesu korupcija, kriminal (uz varijantu organizovani kriminal) i šverc. Jer po tome su 90-e godine poznate, nikako po ratovima. Korupcija je – opšte je poznato – tada bila ključni problem. A navodna se nepravda učinjena prema srpskome jeziku mora povezati s kriminalom da bi se i ustavno rješenje iz 2007. godina doživjelo kao rezultat kriminalnih aktivnosti. (A i zašto samo to rješenje, uostalom i zašto samo Ustav, što ne i čitava država...)
Da se ovđe bavimo diskursom, ukazali bismo na to kako se kod Moma Koprivice „neko ko se izjašnjava kao Crnogorac“ postavlja u odnos prema „Srbinu“. Jer Srbinom se jeste, a Crnogorcem se, jelte, izjašnjava, što bi trebalo da znači da je crnogorski identitet konstrukt, a srpski najčistija priroda. A to je ipak najčistija laž, jer su svi nacionalni identiteti konstrukti. Takvo podmetanje diskurs ovoga poslovično staloženoga političara čini nacionalističkim.
U tome je kontekstu zanimljiv i recimo momenat kad, na komentar voditelja emisije da ćemo, kako mediji prenose, kad uđemo u EU koristiti hrvatski jezik kao „zvanični“, Momo Koprivica kaže: „Nećemo TO koristiti, nego ćemo upravo da ojačamo zaštitu svoje tradicije.“ Toliko podteksta može stati u jednu običnu pokaznu zamjenicu – TO! Naročito kad se naglasi kako to Koprivica čini.
U Koprivičinome diskursu, a i nacionalističkome diskursu uopšte, srpski je jezik ugrožen i treba da se „iz pepela podigne“, što govori da je trenutno spaljen – očito, iako paradoksalno, time što je prepoznat Ustavom i što mu je ustavno zagarantovana službena upotreba u administraciji, obrazovanju, medijima, nauci...
Ovđe ipak nije riječ o jeziku propagande i diskurzivnim strategijama Moma Koprivice, no o imenu jezika kojim je pisan Ustav iz 2007. godine. Ako odstranimo ono heklanje miljea od ključnih riječi Demokrata, od argumenata o tome pitanju u Momovoj retorici nema ni pepela.
Ispratimo li njegovu logiku, prema kojoj je jezik najvišega pravnoga akta onaj koji je, po u tome trenu važećem ustavu, bio u službenoj upotrebi, onda ni Ustav iz 1992. godine nije pisan na srpskome, no na srpskohrvatskome, jer je Ustav iz 1974. godine kao jezik u službenoj upotrebi propisivao srpskohrvatski.
Prije ravno 19 godina Miodrag Vuković, poslanik DPS-a, tad je rekao da Ustav pisan „evropskim jezikom“. Kad Crna Gora uđe u EU, crnogorski će jezik – u skladu s Ustavom – postati 25. zvanični jezik Evropske unije
A Ustavom iz 1974. godine prvi put je propisan jezik u službenoj upotrebi u crnogorskoj ustavnoj praksi. U ustavima prije toga navođeno je kojim se jezikom u sudovima vode postupci pred sudskim ili državnim organima, a to ne obuhvata sve administrativne akte, pa ni sam ustav, pa se, tako data logika nalaže, ne može utvrditi kojim je jezikom pisan Ustav iz 1974. godine.
Dakle, ako je DPS 1992. godine uveo srpski jezik u crnogorsku ustavnu praksu, a jeste, i to punih 14 godina prije no je to uradila Srbija za svoju teritoriju (jer je prema Ustavu Srbije iz 1990. – koji je važio do 2006. godine – u službenoj upotrebi bio srpskohrvatski), prije će biti da je DPS prema srpskome jeziku imao majčinski no maćehinski odnos. I to naročito u onome periodu koji je za Demokrate i Moma Koprivicu obilježen korupcijom, švercom i organizovanim kriminalom.
Može li se onda, prateći Momovu argumentaciju, zaključiti da je te 1992. godine srpski jezik koruptivnim metodama i kriminalnim radnjama prošvercovan u crnogorski ustav?
Dražen Živković je u Slobodnoj zoni pitao Moma Koprivicu kad će ispraviti tu nepravdu prema srpskome jeziku, na što je on odgovorio svetomarovićevski precizno: „Kad bi zavisilo od mene precizno bih vam rekao. Rekao bih sledeću stvar. Vi znate da je za promjenu Ustava u tom dijelu neophodna kvalifikovana većina. Neophodna je šira većina. Do toga se dolazi društvenim dijalogom. Zato sam ja prije govorio da je za atmosferu u kojoj će se otvoriti društveni dijalog o tome neophodno da izliječimo društvo od onih izvora koji su duboko skopčani s korupcijom, kriminalom i švercom i nepravdom da nas ti izvori više ne svađaju.“
Dakle, prvo ukloniti sve društvene anomalije, što nijedno društvo nikad nije uradilo, pa onda urediti status srpskoga jezika, koji će se dotad koristiti kao generator tenzija i sukoba zarad lične političke dobiti. Vidno rezignirani Živković to je sumirao narodnom „izio vuk magarca“, a može se reći i prosto – dogodine.
U skladu je s nacionalističkim pogledima na jezik da je crnogorski samo dijalekat srpskoga jezika, kao uostalom i TO (čitaj: hrvatski jezik). Razlog su tome hegemonističke tvrdnje da je sav štokavski – srpski, koje su se dugo predstavljale kao suva nauka a koje su imale za cilj prisvajanje Crne Gore i crnogorske slobodarske istorije, ali i, recimo, Dubrovnika i pripisivanje ogromne književne, kulturne pa i administrativne baštine crnogorske i dubrovačke srpskome korpusu. Zato Momo hrvatski jezik naziva TO, a crnogorski jezik i ne pominje.
S jezičke tačke možemo raspravljati o tome što je jezik, a što dijalekat, ali ta rasprava kraja viđela nije u čitavoj svjetskoj sociolingvistici. A nije da mimo Crne Gore nema povoda i nije da se time sociolingvisti ne bave. No to je pitanje statusa, a status je uglavnom polje prestiža i sile. Jezikom se tako, kako se dovitljivo veli, naziva dijalekat koji ima vojsku i mornaricu. Crnogorski za oboje ispunjava uslove.
Ustav Crne Gore usvojen je 19. oktobra, a proglašen 22. oktobra 2007. godine. Prije ravno 19 godina Miodrag Vuković, poslanik DPS-a, tad je rekao da Ustav pisan „evropskim jezikom“. Kad Crna Gora uđe u EU, crnogorski će jezik – u skladu s Ustavom – postati 25. zvanični jezik Evropske unije.
