Posrbljavanje pacijenta? Zvuči blesavo zar ne, zvuči ali ipak radi. I ne samo pacijenata, već svega pokretnog i nepokretnog. Sve što dozvoli da ga zapuhne zadah SPC može biti srbijanizovano ad hoc. I sve ovo ide u serijama. Epizode se od devedesetih ređaju na traci. Navikli smo da političke partije, sa obaveznim atributom „srpska“, dodjeljuju sebi neke izmišljene svece zaštitnike i proglašavaju partijske slave.
Pa kad već sve preimenujete u Njegoša, preimenujte i listu čekanja u „Luču mikrokozma“. Neka pacijent makar zna da je pred njim dug put do svjetlosti
Ako se dobro sjećam, prva među njima koja je pravoslavlje i hrišćansku religiju shvatila kao način lične promocije i posvetila se instrumentalizaciji religije kroz vjersko licemjerje je bila Narodna stranka i Srpska radikalna stranka.
Ne sjećam se, a nešto me baš i briga koje su svece uzeli za svoje, kao i način na koji su ih birali. A nekako bi prirodno bilo da su to uradili na demokratski način – glasanjem.
„Dakle, glasao je osamdeset i jedan delegat Skupštine naše partije i sveci-zaštitnici koji su ušli u uži krug su dobili sljedeće glasove:
- Sveti Ilija gromovnik 35 glasova
- Sveti Stefan (nije resort) 24 glasa i
- Sveti Đorđe „father of dragons“ 22 glasa.
Pa s tim u vezi proglašavam Dan Svetoga Ilije za našu partijsku slavu. Slava nam!“
Možda vam se čini da karikiram, ali moralo je biti ili ovako ili veoma slično. Prosto se neko morao sastati i odlučiti o tome koja će im partijska slava biti. Nije da je u tome postojala neka tradicija, pa da su mogli pitati starije, ili se obratiti duhovnom ocu da im kaže koji im svetac naviše pasuje.
I narednih godina ove stranačke „krsno-mrsne slave“ obilježavale su se veoma smjerno, pokajnički i tiho hrišćanski - koliko je to moguće uz ozvučenje za omanji stadion i trpezu pod kojom i armirani beton preispituje vjeru.
Na sto se prvo iznosilo skoro sve životinjsko što se moglo zaklati, a potom se na njega penjalo sve što je imalo silikon, šljokice i mikrofon. Gosti su se, iz duboko religioznih pobuda, prskali skupim šampanjcem, njegujući običaj škropljenja vodicom, samo u nešto višem cjenovnom razredu. Novčanice su završavale na oznojenim čelima estradnih svetiteljki, jer novokomponovani vjernik prilog najradije daje tamo đe odmah može da vidi za šta je platio.
Zlatni lanci presijavali su se nad pečenjem, satovi veličine slavskog kolača odmjeravali su vrijeme do naredne ture, a domaćini su skrušeno provjeravali snima li kamera koliko su skromni. Svetac je, kao i obično, bio opravdano odsutan. Njegovo ime uredno je poslužilo samo za rezervaciju sale.
No, da se vratimo lijepoj današnjici. Iako smo mislili da će ove slike aveti ostati u prokletim devedesetim one se poput urinarne infekcije uporno vraćaju. Bolnica „Vaso Ćuković” u Risnu nije specijalizovna za ovu vrstu bolesti ali poslužiće, posebno onima koji znaju kako da to iskoriste. PravoSlavno, of course!
Pravo pitanje je zašto baš Risan i zbog čega baš sada? I vrlo je jednostavan odgovor, ukoliko znate da će se SPC pojaviti svuda đe može da napravi bilo kakvu štetu po Crnu Goru. A na primorju je ovih dana i te kako trebaju
Prije nekoliko dana episkop dioklijski Pajsije osveštao je slavski kolač povodom Tomindana-slave Specijalne bolnice za ortopediju, neurohirurgiju i neurologiju „Vaso Ćuković“ u Risnu.
Dok se ne vratim ovoj divnoj temi, da samo postavimo par stvari na svoje mjesto. Računam možda svi ne znaju pa neće biti Zgorega da objasnim.
Prvo, ovo „dioklijski” znači dukljanski. Dukljansko nasljeđe današnje Crne Gore za koje je SPC donedavno govorila da je prokleta, izmišljena i nevjernička. Sjećate li se kako je o njoj toplo i hrišćanski govorio na Božić pokojni Amfilohije i kako je prokletoga cara Dukljanina zakivao za Vezirov most. E, pa, drugari, ako niste znali religija ima jednu lijepu osobinu da sve ono što ne može da pobijedi - prisvoji. Takav je slučaj i sa krsnom slavom, ali da sada ne ulazimo i u te mantre.
Borila se decenijama da dokaže da je Duklja ono što nije i kada u tome nije uspjela odlučila je da je posvoji, pa je tako ona od danas u njihovom narativu – srpska država. Protiv koga su Nemanjići ratovali i protiv koga su se Vojislavljevići branili SPC-u nije bitno, jer kako reče Ćosić: „Laž je vid našeg patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno.“ Dodao bih i masno, ili mrsno da popovi ne zamjere.
Drugo, kako je, na osnovu čega i zašto baš Sveti „nevjerni” Toma zaštitnik bolnice, ne rekoše. No, u religiji je zabranjeno pitati i sumnjati, mora se vjerovati, sve ostalo je jeres. Istorijski gledano apostol Toma je bio praktičan, više nego li duhovan apostol. On nije vjerovao da je Isus vaskrsao dok to nije vidio svojim očima i dok nije rane opipao svojim rukama. Kao takav on ima svoj smisao u jednoj bolnici u kojoj se sigurno, osim potrebitih, nađe i poneki hipohondar, pa valja biti sumljičav i sve dobro rukama opipati.
I, nije on sporan, sporno je to što u toj bolnici borave, rade i liječe se i nepravoslavci. Siguran sam da Pajsije nije baš pa(j)sionirano svoje molitve uputio svima dok je osvještavao slavski kolač.
Pravo pitanje je zašto baš Risan i zbog čega baš sada? I vrlo je jednostavan odgovor, ukoliko znate da će se SPC pojaviti svuda đe može da napravi bilo kakvu štetu po Crnu Goru. A na primorju je ovih dana i te kako trebaju.
Polu-izmišljeni i dobro fabrikovani problemi međudržavne politike Crne Gore i Hrvatske, i tobožnje kočnice našem ulasku u EU zbog imena kotorskog bazena, table u Morinju, broda „Jadran”..., SPC pokušava podgrijati nečim novim. U stvari, ne novim već starim i oprobanim načinom podizanja tenzija i urušavanja međuetničkog suživota. Modus operandi se do sada savršeno pokazao svuda đe su djelovali i ostavili mrtve i unesrećene za sobom – Bosna, Hrvatska, Kosovo...
Crnogorsko primorje koje toliko revnosno i konstantno pokušavaju godinama prisvojiti za svoje globalne ciljeve se oduvijek odupre. Ne zato što je jako i složno u mislima i naumima, već zato što je takva pravda i istina, a ona na kraju uvijek pobijedi laž i prevaru, ma koliko mrsna bila.
SPC i njeni nalogodavci nimalo nijesu srećni što su izjave hrvatskih političkih velikodostojnika pomirljive, i što nisu ultimativne po ovim pitanjima. Nisu nikako srećni ni što se neka od tih pitanja već rješavaju – poput bazena u Kotoru.
Iskreno, nisam ni ja srećan što će se bazen u Kotoru, pored toliko znakovitih ličnosti, nazvati po Njegošu koji, ruku na srce, vjerovatno nije znao ni plivati, a kamoli igrati vaterpolo. Ali to vam je kao i svaka rabota ovih „osvježenih” utemeljena na neznanju i manjku tradicije i kulture, pa sve što se može brendirati u Njegoša - brendiraj. Šteta što se ne sjetiše da i jedrenjak preimenuju u „Njegoš”.
Bitno je da su sve ovce na broju. Bitno je i da su vuci siti. Bitno je i da je Marta zadovoljna i na broju. I dok je tako - za nas zime nema. Ući ćemo mi u EU sa i bez vaterpolo kapice sa natpisom „Rade Tomov”, s brodom ili bez njega, sa vojvodama u odijelima, i spomenikom Pavlu Đurišiću. Sve je to nebitno i trivijalno dok god su ovce u toru. Na broju. A, ako se koja i oštrka ovih dana tu su demokratski šarplaninci da je privedu pravdi.
40Na kraju, neka bolnica ostane bolnica. Mjesto đe se pita što vas boli, a ne kome se molite. Vjerniku niko ne brani da se prekrsti pred operaciju, problem nastaje kad uprava zaključi da prije pacijenta treba prekrstiti ustanovu. Jer javna bolnica pripada i onome ko slavi, i onome ko ne slavi, i onome kome je trenutno jedina molitva da lift radi i da anesteziolog nije otišao u Njemačku.
Ali za takva čuda treba znanje, novac i odgovornost. Za slavski kolač dovoljan je Pajsije dukljanski. Zato je mnogo lakše ustanovi obezbijediti sveca nego pacijentu termin. Svetac, uostalom, ima savršene kvalifikacije za ovaj sistem: ne traži platu, ne prijavljuje nepravilnosti i nikad neće demantovati partiju, a i kada bi htio ne smije jer tamo neđe postoji onaj snimak sa slave.
Pa kad već sve preimenujete u Njegoša, preimenujte i listu čekanja u „Luču mikrokozma“. Neka pacijent makar zna da je pred njim dug put do svjetlosti. A nad ulazom dopišite: „Nacionalni identitet korigujemo odmah. Za kuk se čeka, drugi tor desno“.
