Američka lobistička mreža na koju su se oslanjale zapadnobalkanske autokrate je demontirana. Jedna od sporednih epizoda izbora za Kongres direktno se tiču našeg regiona.
Demontaža ove mreže ima dalekosežniji značaj od sudbine pojedinačnih lobista. Nestaje mehanizam preko kojeg su autoritarni lideri kupovali toleranciju za politiku suprotnu interesima onih čiju su podršku navodno uživali
Sukobi u neposrednom okruženju američkog predsjednika Donalda Trumpa do kraja su razotkrili ono što je svako iole upućen odavno znao. Srpski predsjednik Aleksandar Vučić i građanin Milorad Dodik kroz formalne ugovore i neformalne aranžmane ulagali su u mrežu koja im je obezbjeđivala politički pristup Washingtonu.
Taj pristup potom su domaćoj javnosti predstavljali kao američku podršku svojim režimima. Odnosi kojima su se hvalili sada predstavljaju politički i pravni teret upravo ljudima koji su im ih omogućavali. Uloga mreže bila je višestruka: obezbijediti pristup administraciji, ublažiti pritisak zbog autoritarnog upravljanja i relativizovati saradnju sa američkim neprijateljima.
Dodik je tražio međunarodnu rehabilitaciju, a Vučić prostor da legitimiše svoju regionalnu destrukciju. U oktobru prošle godine ukinute su američke sankcije Dodiku i nizu povezanih lica i kompanija. Okolnosti u kojima je donesena ta odluka danas dobijaju novu političku težinu.
Suština problema je u onome što je ova mreža trebalo da obezbijedi. Uobičajeni lobistički posao nastoji da uvjeri Washington da se određena vlast promijenila, prihvatila američke interese i zaslužila drugačiji tretman. Ovdje se tražilo da se tolerišu sve snažnije veze sa Rusijom i Kinom, uz istovremeno uživanje američke zaštite. Vučić i Dodik računali su da mogu da nastave istu politiku, a da preko posrednika uklone njene međunarodne posljedice. Lobisti su bili nosioci kampanje relativizacije njihovih autoritarnih režima.
Afera je počela otkrivanjem angažmana Chrisa LaCivite i Jamesa Blaira, važnih operativaca Trumpovog pokreta, za vlasti Republike Srpske uoči oktobarskih izbora. U trenutku kada Republikanska stranka vodi tešku, prema pokazateljima za Predstavnički dom gotovo izgubljenu borbu, njeni ključni ljudi našli su vremena za unosan posao sa Dodikovom vlašću. Trump je gotovo ekspresno otpisao pomenute stratege MAGA pokreta. Politička šteta time nije uklonjena, naprotiv.
Priča je zatim dotakla samu šeficu predsjednikovog kabineta, Susie Wiles. Njena ćerka Katie partnerka je u firmi angažovanoj za zastupanje Republike Srpske. Firma potvrđuje njen boravak u tom entitetu, ali tvrdi da je putovala za drugog klijenta i da nije lobirala za tamošnju vlast. Porodične veze i privatni poslovi, kao i pristup predsjednikovom kabinetu koji su ostvarivali funkcioneri manjeg bosanskohercegovačkog entiteta, postali su predmet javnog preispitivanja. Kongresmeni već traže odgovore, otvarajući prostor za šire ispitivanje tih odnosa.
U istoj galeriji omraženih nalazi se Rod Blagojevich, bivši guverner Illinoisa, koji je poslije zatvorske kazne zbog korupcije i Trumpovog pomilovanja angažovan da zastupa Republiku Srpsku. Njegova firma RRB Strategies radila je na ukidanju sankcija i osporavanju postupaka protiv Dodika. U tom krugu djelovao je i Michael Flynn. Politička bliskost Trumpu bila je njihova glavna tržišna prednost.
Crnogorski krak priče vodi direktno do Mandića i Kneževića. Mandić je preko Dodika pristupao njegovom američkom krugu, što potvrđuje zajednički ručak sa Michaelom Flynnom i američkom delegacijom u Banjaluci
Za Beograd je najveći udarac smjena Paola Zampollija. Da se nešto ozbiljno događa bilo je jasno kada je Christopher Landau morao da objašnjava Marku Đuriću da Zampolli nema ovlašćenje da predstavlja administraciju izvan kulturne diplomatije. Prepiska, u koju su bili uključeni i drugi zvaničnici State Departmenta, pokazuje da ga je Landau upozoravao na prekoračenje ovlašćenja i neodobrene, potencijalno nezakonite komercijalne aktivnosti. Njegovom smjenom Beograd je izgubio jedan od kanala na koje je računao u Trumpovom okruženju.
U međuvremenu se otvorila i afera koja se tiče Richarda Grenella, koji je na Balkanu važio za ključnog Trumpovog čovjeka. Njegov politički kapital počivao je na percepciji neposrednog pristupa predsjedniku. Njegovo djelovanje u odnosima Srbije i Kosova pokazalo je koliko takva personalizovana diplomatija može da doprinese dugoročnoj regionalnoj nestabilnosti.
U Crnoj Gori pojavljivao se u političko-poslovnim susretima čiji puni sadržaj javnosti nije bio poznat. Izvještaji o njegovim razgovorima sa regionalnim zvaničnicima, uključujući Milana Kneževića, povezivali su političke teme sa investicijama.
Sada je Grenell predmet interne provjere Bijele kuće zbog optužbi oko višemilionske donacije namijenjene Kennedy Centeru koja, prema tvrdnjama Aline Habbe, tamo nije stigla. Grenell odbacuje optužbe. Provjeru vodi pravni savjetnik Bijele kuće. Za regionalne klijente to znači da je još jedan važan oslonac opterećen odbranom sopstvenog položaja, umjesto održavanjem njihove političke zaštite.
U političkom smislu ova mreža je dekonstruisana. Dokumentacija o ugovorima, uplatama i stvarnim aktivnostima otvara prostor za dalje postupanje Ministarstva pravde, koje ima ovlašćenja da provjerava rad stranih zastupnika. Hoće li iz toga proisteći konkretni postupci, tek treba da se vidi. To bi mogla biti naredna sezona ove sapunice, poslije izbora za Kongres.
Upravo zato važna je uloga republikanskog kongresmena Joea Wilsona. Njegova kritika Vučića otvorila je prostor da se problematizuje čitava politika tolerisanja Beograda. Wilson je, zajedno sa demokratom Billom Keatingom, pokrenuo inicijativu SRBIJA Act, koja povezuje demokratsko nazadovanje i korupciju sa odnosima Srbije prema Rusiji, Kini i Iranu. Odgovarajuća inicijativa predstavljena je i u Senatu, uz republikansku i demokratsku podršku.
Nije isključeno da takav politički pritisak prati komunikacija sa čelnicima State Departmenta, ali javne potvrde koordinacije za sad nema. Njegov značaj je već sada jasan: Vučić više ne može da računa da će kritika njegovog režima biti predstavljena isključivo kao politika demokrata ili neprijateljstvo Trumpovih protivnika. Wilson ruši upravo takvu odbranu. Pitanje Srbije vraća na teren američkih interesa, izvan privatnih odnosa sa predsjednikovim poznanicima.
Sadašnje preispitivanje odnosa može se čitati kao šira revizija svega što je na Zapadnom Balkanu rađeno tokom prethodnih četiri-pet godina, sa posljedicama koje će prevazići sudbinu pojedinačnih lobista i njihovih klijenata
Čak i da nije bilo ove sječe lobista, Vučić bi se suočio sa istim ograničenjem. Može da plati pristup, ali ne može trajno da ukloni problem koji predstavljaju veze njegovog režima sa Kinom i Rusijom. Dodik ima isti problem sa Moskvom. Posrednici koji su taj raskorak godinama prikrivali sada i sami postaju politički teret.
Crnogorski krak priče vodi direktno do Andrije Mandića i Milana Kneževića. Mandić je preko Dodika pristupao njegovom američkom krugu, što potvrđuje zajednički ručak sa Michaelom Flynnom i američkom delegacijom u Banjaluci, kao i niz susreta organizovanih tim kanalima kako u Americi tako u Crnoj Gori. Sporno je to što tih ugovora uopšte nema. Knežević je imao neposredniji i intenzivniji kontakt sa Grenellom. Njihove regionalne veze tako su dobijale privid američkog političkog pokrića.
Posebno pitanje predstavljaju poslovni aranžmani promovisani uz Grenellove dolaske i uloga ljudi koji su se predstavljali kao politički ili poslovni posrednici. Njihovu povezanost sa funkcionerima DNP-a i Nove srpske demokratije potrebno je dokumentovati do kraja. Već potvrđeni politički kontakti, međutim, dovoljno jasno pokazuju čemu je američki pristup služio na unutrašnjem planu: da se proruska i prosrpska politika predstavi kao prihvaćena i na najvažnijim zapadnim adresama.
Slabljenjem mreže slabi i ta mogućnost. Mandić gubi dio pokrića koje je dobijao preko Dodika, a Knežević dio vrijednosti kontakata iz beogradskog političkog kruga. Dodikovi i Vučićevi problemi postaju i njihovi.
Izbori za Kongres mogu dodatno da ubrzaju taj proces. Promjena većine otvorila bi prostor za snažniji nadzor administracije, dok republikanski obračuni već čine ovakve angažmane sve skupljim za njihove američke učesnike. Nove posrednike biće teže pronaći jer sada znaju da balkanski honorar može da ugrozi američku karijeru.
Zato demontaža ove mreže ima dalekosežniji značaj od sudbine pojedinačnih lobista. Nestaje mehanizam preko kojeg su autoritarni lideri kupovali toleranciju za politiku suprotnu interesima onih čiju su podršku navodno uživali.
Sve češće se čuje da su ti odnosi do te mjere zatrovani optužbama za korupciju i sumnjama u različite aranžmane da će zahtijevati radikalan rez. On bi se mogao očekivati već krajem godine, kada bi proces formalizovanja nove američke politike prema regionu mogao biti završen. Sadašnje preispitivanje tih odnosa može se čitati kao šira revizija svega što je na Zapadnom Balkanu rađeno tokom prethodnih četiri-pet godina, sa posljedicama koje će prevazići sudbinu pojedinačnih lobista i njihovih klijenata.
