Od spektakularne, fantastične pobjede studenata u Srbiji veće je samo fukarsko licemjerje, crnogorske vlasti i ostalih dojučerašnjih slugu Aleksandra Vučića na prostoru wannabe „srpskog sveta“.
Dvije godine tokom kojih je studente proganjala, hapsila i mlatila Vučićeva policija, a njegova propaganda ih pribijala na stub srama, živi se nijesu čuli ni Milojko Spajić, ni Jakov Milatović, ni Aleksa Bečić, ni pogotovo Andrija Mandić i Milorad Dodik. Naprotiv.
Društvene mreže, to nepogrešivo bilo urbane javnosti, od sinoć pršte desetinama potvrda njihove višegodišnje snishodljivosti prema dojučerašnjem beogradskom autokrati. Mandić 2023. s Vučićem razdragano aplaudira čekajući rezultate izbora. Milatović sramotno ponižavajući instituciju predsjednika Crne Gore snishodljivo podilazi „srpskom voždu“ oduševljavajući se njegovim „poznavanjem vinarstva“. Spajić koji zajedno sa svojim najbližim saradnikom Brankom Krvavcem gleda u Vučića kao što šiparice gledaju omiljenog filmskog glumca…
Ali džaba. I Spajić, koji je požurio da bude prvi strani zvaničnik koji čestita studentima i sinhronizovao da čestitku po mrežama rašire njegovi poslanici, zvaničnici i botovi, i Dodik i Mandić, koji su patetično ponudili nastavak „dobrih usluga“ i novim gazdama, pucali su, sva je prilika, uprazno.
Tri su razloga za to.
Prvi, novoj vlasti Srbije su na listi laskavaca po svoj prilici „prekodrinska braća“ na samom dnu prioriteta, jer u dovođenju Vučićeve Srbije na nivo iole demokratske evropske države imaju posla preko glave da bi se bavili takvim individuama.
Drugi, svjesni su da je odnos novih vlasti prema dojučerašnjim Vučićevim polugama moći izvan Srbije pod posebno osjetljivom lupom.
I treći razlog je to što bi ih svaka iole bliska saradnja s ovakvom vlašću u Podgorici mogla samo kompromitovati vani i štetiti im unutra. Jer Crna Gora danas funkcioniše upravo kao sistem koji su u Beogradu studenti juče srušili: vladajuća koalicija, sazdana na trulom kompromisu interesa, a ne na bliskosti politika, drži van demokratske kontrole i evropskih standarda i bezbjednost i javne finansije i državni novac kojim upravlja neodgovorno sa samo populističkim ciljevima zadržavanja vlasti; kontroliše ogromnu većinu medija i dio pravosuđa; javna preduzeća i ustanove bazira na partijskim uhljebima; odluke donosi netransparentno u uskim interesnim grupama; bahati se privilegijama; bagateliše i odbacuje svaku demokratsku inicijativu i pokušaj iskoraka bilo da dolaze od opozicije ili civilnog sektora…
I to nije sve. Miloš Prandilović, mladi političar koji je u potpunosti podržao Studentsku listu da je čak povukao predatu izbornu kandidaturu svoje stranke, otvoreno je javno progovorio o sramotnoj podršci Aleksandru Vučiću iz Crne Gore rekavši čak da se zalaže za to da Vladislav Dajković i Milan Knežević, koji su u podršci bili najotvoreniji, budu proglašeni u Srbiji za presonae non gratae.
Što čeka Studentsku listu
Izbori su ubjedljivo dobijeni, ali su, kako je juče upozorio Bojan Pajtić, sada univerzitetski profesor, a prije toga godinama istaknuti političar, pod kontrolom Aleksandra Vučića i dalje svi ministri, direktori javnih preduzeća, institucija i uprava, predsjednici opština i gradonačelnici, dekani i rektori koji su ugnjetavali studente, tajkuni... Pajtić apeluje da požure, i s iskustvom premijera Vojvodine, procjenjuje da imaju 72 sata za prve velike poteze.
Međutim, buduća vlast je sedmicama daleko od formiranja vlade. Valja prvo sačekati da izbori budu i formalno okončani, pa slijedi verifikacija mandata, pa konstituisanje Skupštine, pa određivanje mandatara… OK, sve to u sadašnjoj situaciji u kojoj je Aleksandar Vučić juče obećao da neće proceduralnim začkoljicama otežavati konstituisanje moglo ići brzo, ali je uobičajeni vakuum vlasti u ovom slučaju najveći neprijatelj Studentske liste.
Čak da formiraju Vladu u rekordnom roku, čeka ih ozbiljan posao preuzimanja i konsolidacije vlasti. Valja demontirati sistem države ustrojene po mjeri jednog čovjeka. Treba se uhvatiti ukoštac s Vučićevim polugama moći – uslužnim bezbjednosnim sektorom, burazerskom ekonomijom, nekoherentnom vanjskom politikom, poltronskim medijima i privatizovanom javnom upravom. Ozbiljan je to posao i za pune četiri godine mandata.
Uz sve to valjaće povlačiti poteze u doba energetske krize u svijetu i političke u Evropi, valjaće hendlati zahtjeve EU prije svega u vezi s Kosovom, i odgovarati na politiku SAD u vezi s problematičnim gasnim aranžmanom s Rusijom, valjaće naći odgovor i na očekivanja država regiona da se nova vlast što prije i što konkretnije odredi prema susjedstvu – nastavlja li nova vlast ili prekida dosadašnju velikosrpsku politiku Aleksandra Vučića, Borisa Tadića, Vojislava Koštunice i Slobodana Miloševića.
Ovo breme problema prijeti da posvađa dosadašnje saveznike u Studentskoj listi. Podrazumijevano zajedništvo u ideji rušenja vlasti Aleksandra Vučića potiskivalo je u stranu međusobne razlike. Međutim, nova vlast će morati da odgovori i na teška pitanja: Što činiti s Vučićevim tajkunima? A što s Kinezima koji u eksploataciji bakra na istoku Srbije razaraju ono malo životne sredine koja već nije razorena?
Da li Beograd na vodi i pripremne radove na EXPO-u treba „privesti k poznaniju prava“ ili nastaviti kao do sada u „nacionalnom interesu? Da li prekinuti ili ne netransparentne Vučićeve aranžmane u energetici, saobraćaju i vojnim nabavkama? Je li BiH država ili provizorijum za koji Beograd jedva čeka da se raspadne pa da dio priključi Srbiji? Je li Crna Gora nezavisna država ili „srpska sparta“? Jesu i ratni zločinci – zločinci bez obzira na nacionalnost ili su neki zločinci, a neki „heroji“? I najteže od svega – šta je Kosovo – „najskuplja srpska reč“ ili nezavisna država?
Sve su ovo teška pitanja koja prijete da rasloje Studentski pokret na komponente – građansku i nacionalnu, ljevičarsku i desničarsku, kosmopolitsku i izolacionističku… Sigurno je da su izborni pobjednici svjesni ovoga. Konačno, vode ih univerzitetski profesori za koje je karakterističan čak overthinking.
Ono što je za sada jedina dobitna kombinacija, koja im daje malo vremena i kako-tako garantuje miran prelazak kroz period vakuuma vlasti je još jača kohezija u onome što je Studentsku listu okupilo – a to je borba protiv korupcije i rušenje Aleksandra Vučića. Zato ne treba da čudi ako uskoro budemo svjedočili senzacionalnim vijestima iz Beograda, čak takvima prema kojima bi sama izborna pobjeda bila tek manje bitan događaj, priprema za pravi obračun s korupcijom i zarobljenom državom.
A što čeka Crnu Goru
Očekivanja, pogotovo u državama regije su da se Srbija okrene sebi. Vjerujem da će se to dogoditi, iako, naravno, postoje šanse i da ne bude tako. Ali ono gdje ne treba gajiti trunku sumnje je da će prekjučerašnji događaj u Beogradu učiniti da se Crna Gora okrene sebi. Odnosno da se svojoj državi okrene onaj dio njenih građana i političara koji su do juče, kako je svojevremeno govorio Stjepan Mesić, sijali doma, a molili Boga da kiša padne u Srbiji.
Promjene u Srbiji ne donose Crnoj Gori samo očekivani, u najgorem slučaju vremenski ograničeni, počinak od uobičajenih pritisaka Beograda. Svjedočićemo, to je sasvim izvjesno, jako brzom fokusiranju Evropske unije na Srbiju. I to je prirodno, i tako treba da bude.
Srbija je geostrateški ključna država ovog dijela svijeta. Ona kao sređena zemlja širi stabilnost, a kao nesređena destabilizuje okruženje. Srbiji po prirodi veličine, položaja i populacije pripada uloga lokomotive integracije cijelog regiona u EU.
Medeni mjesec EK i crnogorskih vlasti je završen. Neće, naravno, Crnu Goru niko sada zaustavljati na putu ka EU ako se Crna Gora bude u tom pravcu kretala. Ali će fokus koliko već danas početi da se prebacuje na Beograd. I to ne treba posmatrati ni sa kakvom ljubomorom ili zavišću. Naprotiv. To je dobro i za Crnu Goru. Pogotovo je to dobro za naše reforme i proces integracije u EU. Evropska birokratija će nas, sada kada ima strateški važniji cilj, više cijeniti prema zaslugama, a manje po geopolitičkoj važnosti privlačenja još jedne zemlje u EU.
Konačno, Crna Gora je kroz sve ovo jednom već prošla. Nakon 5. oktobra 2000. fokus i Brisela i Vašingtona preko noći se prebacio sa Crne Gore kao višegodišnje miljenice Zapada na Srbiju kao na strateški važniju državu. Nama je to tada pomoglo da se brže okrenemo sebi nego što bismo to učinili da smo ostali u dotadašnjem statusu žmurenja Zapada na jedno oko na sve naše mane, zbog Miloševićeve Srbije.
Što valja naučiti iz izbora u Srbiji
Prva lekcija: U politici nema vječitih tajni. Srbija drži za Crnu Goru relevantne informacije o Andriji Mandiću i Milojku Spajiću. Nemamo službenih potvrda da je Mandić stekao ili da nije stekao državljanstvo Republike Srbije. Ne znamo ništa zvanično o Spajićevim aranžmanima u Beogradu s južnokorejskim „kraljem kriptovaluta“ Do Kvonom.
Druga lekcija, važna Mandiću i Spajiću, razumije se ako politički preteknu otvaranje beogradskih arhiva: Bahaćenje na vlasti, držanje svih poluga moći mimo demokratske kontrole, degradiranje zahtjeva i upozorenja opozicije, medija i civilnog sektora, vodi u poraz.
Aleksandar Vučić je odlučio da podnese ostavku i raspiše izbore, uvjeren da dobija. Baš kao što su identično prije njega iz pozicije predsjednika postupili Boris Tadić 2012, i Slobodan Milošević 2000. Nijesu morali tada na izbore, ali su uvjereni u sopstvenu snagu ušli u to. I izgubili.
Treća lekcija, za Milojka Spajića: Manipulisanje javnim novcem, populističko obećavanje visokih plata i povećanja penzija – a upravo to je radio Aleksandar Vučić – ne garantuje izbornu pobjedu.
Četvrta lekcija, za preletače, partijske uhljebe od Vlade, Skupštine i opština, do državnih preduzeća: Državni posao mimo kvaliteta i konkursa – ne samo da nije vječan, nego može i treba da bude procesuiran. Gledajte koliki će rok trajanja biti i kakva sudbina čeka vaše kolege ćacije u Srbiji.
Peta lekcija, za opoziciju: Aleksandar Vučić je i juče i 2023. dobio gotovo isti broj glasova – oko 1,7 miliona. Drugi su presudili. Na toj, drugoj strani je 2023. bilo dva, a juče 2,5 miliona glasova. Istraživanja su davala neka manje neka više ali uglavnom izjedačene šanse. Pokazalo se da poenta nije u istraživanjima i procentima nego u politici.
Šesta lekcija, za opoziciju: Studenti nijesu pobijedili ni zbog tehnički bolje ili slabije kampanje, ni ovog ili onog slogana, ni velikih obećanja. Nego zato što su prije svega imali ideju vodilju, i zato što su se dvije godine borili za tu ideju i istrajavali, trpjeli batine, zatvaranja i svakakva maltretiranja. I zato što su natjerali svakog potencijalnog glasača da kaže sebi: Ovi su toliko drugačiji od svega do sada, drugačiji su od nas. Izaći ću na izbore. Zato, a ne zbog ne znam kakve bahatosti ili grešaka vlasti su one kilometarske kolone glasača od Beograda do Džakarte i Los Anđelesa.
Ili, ako je lakše u desetercu, i to poznatom: Ne može se carstvo zadobiti / na dušeku sve duvan pušeći.
