Dok pišem ove vlastodršcima nemile redove pitam se odakle početi – od bestidnog PES-a, na čelu s premijerom koji potpomaže posljednje trzaje Demokrata ili ovih poganih marginalaca i vječitih parazita, koji primitivnim targetiranjem ispisuju posljednje stranice svojih, suštinski beznačajnih, političkih biografija.
"Oslobodilački" modus operandi je jasan – napad je najbolja odbrana. Iako im građani i građanke od jednog do drugog izbornog ciklusa poručuju da je takva strategija politički demode, Demokrate ne odustaju. Možete li, makar kao fikciju, zamisliti nastup Bogdanovića, Lekovića ili nekog trećeg, koji se služi iole pristojnim diskursom, bez prozivki čiji je tonalitet, shodno decibelima koje proizvodi, često nalik predinfarktnom stanju – daleko bilo.
11Ne možete, jer su političke bedastoće jedino na čemu su se Demokrate i retorički i praktično izgradile, a bukadžijska galama najvažnija lekcija koju su naučili iz toksične političke veze sa Dritanom Abazovićem. A danas, jelʹ te, svako može biti političar. Koga briga za vještine, samo neka prelivaju obećanja i optužbe sa što oštrijim prizvukom kako bi utisak bio uvjerljiviji.
Istina je, jelʹ te, odavno pase. A mediji kojima su istinitost i tačnost profesionalni temelji, ne trebaju ovom društvu. Trebaju im provladini kerberi koji tačno znaju kad šta treba pitati, pripremiti teme po mjeri sagovornika iz vlasti, cenzurisati informacije štetne po državni aparat i praviti se „mrtvi“, uz glavnu vijest – što je danas lijep i sunčan dan.
Kritičari vlasti (konstruktivni i neustrašivi), veli poslanik Leković, sveli su se na četiri medija, bez čijeg bi postojanja građani i građanke bili uskraćeni za informacije o stvarnim prilikama u zemlji. Ne smetaju Momčilu Lekoviću slobodni mediji, osim što bi ih da ima tu vrstu moći brzo potezno utulio, nego njihovo odbijanje da pišu hvalospjeve o spinovima vlasti – prećutkujući ono što je za slobodnog pojedinca najveća sramota – ogoljene laži.
A ministarka, partijska mu koleginica, taman nam u prazničnom duhu saopšti da radi na unapređenju ambijenta za sigurnije medijsko okruženje, dok ignoriše lažarije Crkve Srbije o prvoj srpskoj štampariji već mjesecima, a od prije neki dan i otimačinu Duklje. No, zašto bi se protokolarna ministarka bavila negiranjem crnogorskog kulturnog i istorijskog identiteta, kad je vođenje povjerenog joj resora, kao i većinu ministara, zapalo tek tako, s parolom – Ćuti, dok traje, traje. Ali ministarka zaboravlja da sudjelovanje u sramoćenju i ponižavanju države, za račun Crkve Srbije ostaje zapisano i nema te gumice kojom se može obrisati.
Pošto smo zaštitnike mafije, čini mi se, davno prevazišli, osvrnula bih se na jednu, meni zanimljivu, čak i slatku poštapalicu gospodina Lekovića koju sam, kolumnističkim perom, malo preradila.
Evo, samoprozvala sam se kolumnistkinjom i saveznicom kriminala. Zato što ne pristajem na ćutnju, a ponajmanje autocenzuru. Zato što bih pitala gospodina Lekovića – kad su već u fokusu policijske čistke, što se nije krenulo od onih koji su policijski posao nesavjesno obavljali uoči, tokom, i između dva najmasovnija zločina u mirnodopskim uslovima.
Zar to ne bi trebao biti prioritet (ne)bezbjednosnog sektora, koji namjerno ovako nazivam, jer oni koji njime rukovode osim političkoga revanšizma, očito nemaju važnijega posla.
"Oslobodilački" modus operandi je jasan – napad je najbolja odbrana
Pisaćemo mi, gospodine Lekoviću, i dalje. Pritisci su nam svakodnevica ali i motor za borbu, koja se sastoji u stvaranju pravednog, za sve bezbjednog, društva. To Vama, razumijem, nije prioritet, jer od privilegija i raspodjele apanaža nemate vremena za čitanje ozbiljnijih štiva. A o politici, gospodine Lekoviću, najviše znaju oni koji su po vokaciji politikolozi i politikološkinje, bez kupljenih diploma, čistih indeksa i još čistijeg obraza. Od njih biste, možda, nešto mogli i naučiti, da za pokretanje Vaših politikantskih moždanih vijuga nije prekasno.
Možda sam i kolumnistkinja – saveznica kriminala jer tvrdim da između tripartitne bulumente na vlasti nema ni programske, ni ideološke razlike. Pri toj tvrdnji ostala sam od osnivanja PES-a i tada napisala sljedeće – PES je trojanski konj koji će zamijeniti Abazovića kad Dritan okonča poslove s BIA i Crkvom Srbije. Bi li tako – prosudite sami.
Možda sam i kolumnistkinja saveznica kriminala jer ne pristajem na poređenje krvavih cetinjskih ulica sa bilo kakvim drugim protestima. Znate li u čemu je razlika? Radnici koji traže svoja prava nijesu žrtve pomahnitalih ubica. Oni koji zbog Šavnika protestuju sami protiv sebe, koalicioni su partneri aktuelne vlasti, protiv koje se, izgleda na putevima bore, a fotelje zaposjeli kao da im je posljednje.
Da se anonimus Bojović nije oglasio, možda ne bismo ni saznali da PES ima tamo nekog partijskog direktora. Čudna neka funkcija, ali makar su u izmišljanju istih prvaci.
Bojović je, čini se vjernik. A vjernici, bar bi tako trebalo biti, ne lažu, ne vrijeđaju i ne krše niz božijih zapovijesti koje je Bojović, ponosni crkvenjak, još ponosnije prekršio. A onda je, objavu koja obiluje gomilom laži retvitovao niko drugi do premijer Spajić. Onaj koji se nije udostojio da prisustvuje komemoraciji žrtvama. Onaj kojem su Markov i Mašanov zakon poslužili kao marketinško sredstvo. Onaj koji je rekao da Bečića i Šaranovića neće smijeniti ni po koju cijenu.
Istina je, jelʹte, odavno pase. A mediji kojima su istinitost i tačnost profesionalni temelji, ne trebaju ovom društvu. Trebaju im provladini kerberi
Onaj koji se porodicama žrtava ni iz pijeteta nije obratio, a kamoli ponudio pomoć u traženju institucionalnog zrnapravde. Onaj koji o sramnom etiketiranju i konspiracijama na račun građana i građanki Cetinja nije progovorio niti riječi, a podsjetiću da je jedan od ključnih targetera bio njegov saborac Mujović, koji pliva za časni krst u improvizovanoj kadi, drži fašisoidne iftarske govore, pio bi kafu sa Svetim Petrom Cetinjskim, a uprkos tome, podsmijava se cetinjskoj tragediji i značaju prijestonice.
Valjda je u PES-u sve više podvojenih ličnosti – racionalnije pojašnjenje ne pada mi na pamet. Upravo Spajić, kao onomad Abazović, nesojski, sipa so na cetinjske rane, dijeleći laži o trajanju blokade do 21 sat, DPS-u i BIL licima, dok fotografije predubokom tugom ispunjenih lica članova porodica stradalih lede krv u žilama.
Ne uništava sezonu Kruševo ždrijelo, već nesređena kupališta, katastrofalna infrastruktura, enormno visoke cijene, akcize itd... A znate li šta uništava Crnu Goru, pa i njenu turističku privredu – ponor bezbjednosnog sektora, jer u nebezbjednu državu niko iole zdravorazuman neće kročiti.
A poslanik Laković, koji inače ne spori pravo na proteste, predlaže sljedeće – obezbjeđivanje prohodnosti puteva. A na koji način? Možda da UP i MUP goloruke građane rašćeruju suzavcima, biber sprejevima, pendrecima... Ne bi im bio prvi put.
Kad već poslanik Laković pominje legitimne proteste ispred institucija – pa takvi protesti su, ako mene pamćenje dobro služi ugušeni i razbijeni. A nije to tako davno bilo, ali kratko pamćenje osnov je i kratkoročne politike. Zato me, moram priznati, sve više hvata jeza od ovih zdravomislećih glasova unutar PES-a i njihovih prijedloga, jer im za promjenu političke boje treba manje od sekunde.
Nego, ako partija nema pravo da posavjetuje neukog premijera da je ljudski posjetiti porodice žrtava, već je to isključiva nadležnost Vlade, postavljam jednostavno pitanje – postoji li PES uopšte kao partija i ako postoji, čiji je PES zapravo, ako sa sopstvenim liderom nemaju komunikaciju? Nametnu mi se odgovor – igračka ZBCG, PR služba i gomila botova najnesojskije vrste.
Znate, ima među nama onih kojima je život stao. Mi ne živimo, već preživljavamo, da bismo dočekali zeru političke pravde. Nekima od vas su nevidljivi, ali mi koji bijemo iste bitke, širom Crne Gore, suočeni s poganlukom istog ovog nepravednog sektora koji je sve osim bezbjednosnog, čujemo njihove glasove, njihove vapaje. Neko pravdu traži na ulicama, neko za to nema snage i čeka u zaglušujućoj tišini. Krici su podjednako bolni.
Zato prestanimo da ljudske patnje kaljamo političkim uplivima. Prestanimo da uništavamo već uništene živote. Porediti prolivenu krv, naročito četvorice dječaka sa bilo čim, poganluk je bez presedana.
Manite se političkih igrarija i pustite porodice da tuguju a žrtve da počivaju. Zavalite se u fotelje, i makar javno, poštedite nas poganih jezika, kad vam već preko usta ni trunka empatije ne prelazi, ni omaškom.
I zapamtite – ovoga puta nećete proći politički nekažnjeno. Ponor bezbjednosnog sektora je bez pokrića. Nećete još dugo mirno spavati, dok pod krinkom odbrane sezone bez ispaljenog metka iznova ubijate žrtve i njihove porodice. Jer junačko Cetinje, a ni mi sa njima nećemo stati, dok za svaki od 23 nevino izgubljena života i satanizaciju Cetinjana i Cetinjanki ne budete snosili odgovornost kad - tad.
Na kraju, vratila bih se gospodinu Lekoviću. Upitao je jesmo li na strani države ili mafije – pa evo da mu odgovorim. Ja, gospodine Lekoviću, vazda na strani moje, nezavisne, suverene, antifašističke, sekularne i građanske države - suprotno posrnuću u koje nas vaša paf-paf ekipa gura.
A vi, gospodine Lekoviću – birate stranu kako Vam centrala odredi. Daleko bilo da smo Vi ja i približno na istoj strani.
