Kada Alisa upadne u zečiju rupu, i uđe u svijet izvrnute stvarnosti, sve ono što je bilo više ne postoji, dok ono čega nije bilo sada kolo vodi.
I naša „Alisa“ je prije neki dan, u crnogorskom parlamentu, zasijala u punom sjaju. Dugo je nije bilo među nama, u ovom svijetu stvarnosti i svakodnevice. Tražili smo je, jer ona bi trebala da nas vodi kroz ovo teško vrijeme, ali nismo je mogli naći. Spojler: bila je u rupi.
40Jeste nam ona ostavila 33 (ne računajući Jola) svoja pomoćnika da brinu o nama dok ona neđe izbiva, ali pokazalo se da nije dovoljno, ili je previše... ma kako god, bitno je da ne valja ništa.
Naša Alisa, poput one Carrollove, nestaje u svijetu mašte u kojem se gubi svaki pojam o vremenu, zbog čega ćemo je često kritikovati i optuživati kako nikada nije kod kuće i kako nimalo ne brine o njoj, a zaboravljamo da tamo, u rupi dječjih maštarija i laganija, vrijeme ne postoji.
Tamo je sasvim nevažno da li ste prije četiri godine kazali kako će jedan lijepi, novi grad na brdu biti završen prošle godine, a onda juče kažete kako se kasni samo par mjeseci, i to sa početkom a ne krajem radova. Tamo možete zamišljati stotine kilometara novih auto-puteva i brzih magistrala, dok vam 12 metara ulice Slobode ili 250 metara Ulice Vojislavljevića predstavljaju ozbiljnu građevinsku zagonetku, a put od Jaza do Tivta – Skadar na Bojani.
Možete tamo govoriti kako imate samo jedno državljanstvo, kako nemate kuću na moru i stan na vodi koja nije more, da će Arapi za naše dobro oduzeti našu zemlju da prave njihove stanove, da ćemo od Japana dobiti milijarde, da će 500 miliona uložiti u Pljevlja, milijarde u sjever... tamo možete šta god hoćete jer u tom svijetu je istinu zamijenila laž, prevara je postalo novo obećanje. A vrijeme? E, ono ne postoji, sve je relativno i izvrnuto, i možete govoriti šta god želite jer u tom svijetu mašte vi nemate nikakvu odgovornost.
No, problem se javlja kada se ta naša Alisa ipak pojavi među nama, u realnom svijetu današnjice. Tada više nije ni smiješno, ni zaigrano, ni blesavo, tada simpatična Alisa postaje Ludi Šeširdžija koji shvata da mu je neko povjerio da vodi državu. Ej, cijelu jednu državu.
Na satu originalnog Ludog Šeširdžije je uvijek 6 sati popodne ili vrijeme za čaj. Pa, zar nije tako i kod ovog našeg? Uvijek je vrijeme za čaj i zabavu, sve ono šta se deševa okolo i šta bi poremetilo nečiji mir nikako ne utiče na njegov, seoske su to priče, reći se Šeširdžija, i u miru nastaviti da pije svoj čaj i gleda na sat koji se ne pomjera.
A, ono što se ne pomjera – stoji, ili stagnira i ide unazad, ili Crna Gora danas.
A kada ste ludi kao Šeširdžija onda nije ni čudo što vidite bijele zečeve. Ne bijele miševe, zečevi su bijeli u zemlji u rupi, i njih love miševi. Ma kapirate, tamo je sve obrnuto onome što je stvarno.
Tamo bez ikakvih problema i, naravno, odgovornosti jer ipak je to dječja lagalica, možete ustvrditi totalne ludosti, poput na primjer da su stranke poput DF-a i DNP-a, koje u svojim programima zastupaju partnerstvo sa Ruskom federacijom i animozitet prema Evropskoj uniji – najveći borci za ulazak Crne Gore u EU. A, sa druge strane, možete i kazati kako partija koja je uvela zemlju u NATO i završila veći dio pristupnih pregovora sa EU u stvari zastupa interese Ruske federacije, koja je, uzgred, sa ovima gore, pokušala da ih terorističkim aktom smijeni.
Na kraju ove bajke Češirska mačka kaže: Ođe smo svi ludi.
Draga djeco, sve je moguće u svijetu u kojem je istina poginula tokom pada u rupu.
