Dvadeset godina nije malo! To je dovoljno vremena da dijete postane čovjek, da se izgrade institucije, da se oblikuju vrijednosti, da se, ako ništa drugo, makar približno zna ko smo i što slavimo. A ipak, kada pogledamo Crnu Goru danas, nameće se neprijatno pitanje: što smo mi zapravo izgradili za ovih dvadeset godina i ko to danas tiho razgrađuje?
Jer ovakvi jubileji se ne preskaču slučajno! Oni se, ne budimo glupi, ne zaboravljaju iz nemara. Oni se zaboravljaju iz otklona od ideje države. Suverene države. Ako većina gradova i institucija ne nalazi za shodno da obilježi dvije decenije državnosti, onda problem nije u protokolu. To je politička i vrijednosna poruka. To je tišina koja podsjeća na onu iz jednog drugog vremena – kada se sudbina države rješavala bez nje same.
19Istorija nas je već učila kako izgleda trenutak kada se lojalnost prelama. Podgorička skupština nije bila samo antidržavni puč, bila je simbol dubokog raskola između države i onih koji su odlučivali u njeno ime. Tada su odluke donesene mimo autentične volje države, uz legitimizaciju koja je više ličila na formalnost nego na stvarni izraz narodne suverenosti. Danas, iako u drugačijim okolnostima, taj obrazac ponovo postaje prepoznatljiv.
Jer kada parlament - institucija koja bi trebalo da bude čuvar državnog integriteta - pokazuje da nema jasan stav o sopstvenim simbolima, onda više ne govorimo o političkom pluralizmu. Govorimo o odsustvu lojalnosti. O nečemu što opasno klizi ka onome što se nekada nazivalo – veleizdaja!
Ako je 21 poslanik spreman da podrži prijedlog o isticanju trobojke na najvišim državnim institucijama, ako su samo dva više protiv, a čak 13 uzdržanih na pitanju koje dira samu srž identiteta države – onda to nije matematički odnos snaga. To je moralni deficit.
Ne slaviti jubilej. Ne braniti simbole. Ne izjasniti se kada je najvažnije. Korak po korak, u tom podmuklom kancerogenom političkom djelovanju, država se ne ruši – ona se napušta!
Uzdržanost, u ovom slučaju, nije neutralnost. Ona je političko sklonište. Ona je način da se izbjegne odgovornost u trenutku kada je odgovornost najpotrebnija. A izbjegavanje odgovornosti prema državi, posebno u pitanjima njenog identiteta, nikada nije bezazlen čin. To je čin i kukavičluka i veleizdaje! Jer od onih koji su protiv svoje države, gori su samo oni koji su na tu temu uzdržani.
U svakoj ozbiljnoj državi, zastava nije komad tkanine. Ona je koncentrat istorije, borbe i postojanja. Kada ovakva tema postane predmet kalkulacije, kompromisa ili tihe relativizacije, onda država gubi svoju osnovnu konturu. Postaje prostor, ali ne i zajednica.
U takvom ambijentu, pitanje lojalnosti prestaje biti apstraktno. Ono postaje konkretno, gotovo bolno jasno: kome su lojalni oni koji ne mogu da zauzmu stav o državi koju predstavljaju?
Crna Gora danas sve više liči na bezličnu konstrukciju, u kojoj su temeljne vrijednosti razvodnjene, a političke odluke lišene principa. I baš u toj bezličnosti krije se najveća opasnost, jer veleizdaja više ne dolazi kao dramatičan čin, već kao niz sitnih, gotovo neprimjetnih odricanja.
Ne slaviti jubilej. Ne braniti simbole. Ne izjasniti se kada je najvažnije. Korak po korak, u tom podmuklom kancerogenom političkom djelovanju, država se ne ruši – ona se napušta!
I možda je najteži zaključak upravo taj: da veleizdajnici danas ne moraju donositi velike, istorijske odluke. Dovoljno je da ne donesu nijednu!
