Dok se Crnom Gorom (sad već u potaji) šeta spomenik Pavla Đurišića, dok se istorija i bliža i dalja prekraja da se uskladi s otiskom krvave brade, na red stiže i nešto konkretnije – granice. Zasad samo retorički, ali kroj je davno osmišljen.
Desetak dana pošto je, kao kandidat za dekana Filozofskoga fakulteta u Nikšiću, izvrijeđao i izmaltretirao koleginice i kolege, docent na Studijskome programu Istorija Univerziteta Crne Gore, Aleksandar Stamatović, vratio se u grad na čijem je univerzitetu bio redovni profesor.
U Istočnome Sarajevu 16. marta bio je prvi govornik na „duhovnoj akademiji“ povodom 30 godina od „egzodusa sarajevskih Srba“. Govorio je povodom raseljenja Srba iz Sarajeva na srpske teritorije do kojega je došlo nakon što je srpska vojska 1425 dana držala pod opsadom grad čiji je život oduzimala granatiranjem, snajperima i safarijima.
Svoj je govor započeo, naravno, Njegošem:
„Nije Njegoševa Crna Gora umrla. Nije svoja umorna krila salomila. Morili su nas Turci, Latini, Austrougari, a u ovom savremenom dobu i Dukljani i Montenegrini – zlo sjeme roda našega. Crna Gora je s vama uvijek bila, svoje ruke je vama uvijek raširila.“
U ime kojega kolektiva govori Aleksandar Stamatović? Ko su ti „mi“? Koga su to morili Turci, Latini, Austrougari? Koga danas more Dukljani kojih već vjekovima nema? Koga to zove Montenegrinima osoba koja se u vojnoj knjižici, po sopstvenim riječima, pisala kao Crnogorac? Što se sad gnuša države koja mu daje platu, a što je još gore – i položaj s kojega može puniti glave budućim prosvjetnim radnicima o „zlom sjemenu roda našega“?
Ovaj član akademskoga osoblja UCG, iako profesor istorije, brzo u svojem govoru prelazi na geografiju, pa veli: „uske su nam granice na Drini, uske su nam granice na Vraćenovićima, na Šćepan Polju, na Ilinom Brdu, na Mojdežu iznad Herceg Novoga. Zar mi Srbi, takav narod kakav smo, i kakav smo u prošlosti bili i kakav ćemo u budućnosti bili, ne zaslužujemo da živimo i imamo božije i ljudsko pravo i pravo od krsta da živimo u jednoj državi?!“ Pa pozdravlja skup sa željom da se to ispuni.
„Uske su nam granice“ – u toj jednoj rečenici sabran je čitav iredentistički imaginarij.
Iredentizam je uvijek diskursno zaokružen pričom o prirodnim i neprirodnim granicama, o starini i nasljeđu, uz vrijeđanje drugog i guslanje o krvi i tlu. Nije iznevjerio svoju nišu ni ovaj profesor istorije na Univerzitetu Crne Gore. Sve je tu – i Drugi, i krst koji legitimizuje osvajačke pohode, i slavna istorija, i mit, i mitska projekcija budućnosti kad granice nestanu i sve ovo postane krstoliko i „naše“.
40Rasklimane granice odavno se krstastim šrafcigerom nastoje prilagoditi neuspješnim megalomanskim idejama, čiji opstanak Stamatović objavljuje prijeteći: „Istorija je neumoljiva – poslije 35 godina iste su dileme kao 1992. godine!“
No ovo su njegova odavno poznata mišljenja i želje. Mene ovđe ipak interesuje jedna druga stvar: Budući da je Aleksandar Stamatović na skupu najavljen kao docent na Filozofskome fakultetu Univerziteta Crne Gore, je li ovo zvaničan stav UCG?
Hoće li građanke i građani Crne Gore nastaviti da finansiraju akademske poslenike koji se nadaju nestanku države što ih hrani? Postoji li granica koju Univerzitet Crne Gore neće pristati da pređe i pomjeri u širenju rektorove ideje srpskoga sveta i pozivima na ugrožavanje teritorijalnoga integriteta države čije ime nosi?
Nekad je i ćutnja odgovor.
