Povod za ovu kolumnu je nedavna posjeta evropske delegacije, predvođene Martom Kos, koja je otvorila možda najvažnije pitanje u ovoj fazi pregovora sa Evropska unija, ne pitanje poglavlja, već pitanje političke odgovornosti.
Poruke iz Brisela bile su jasne: Crna Gora jeste blizu cilja, ali bez stvarne saradnje i stabilnosti, taj cilj ostaje neizvjestan.
37U tom kontekstu, posebno je važno istaći ton i sadržaj susreta koje je komesarka imala sa predstavnicima opozicije. Njihove poruke nijesu bile usmjerene na dnevno-političke obračune, iako zvuče kao, već na potrebu da evropski put postane zajednički imenitelj političkog djelovanja. Jasno je naglašeno da postoje teme koje moraju biti iznad podjela, a evropske integracije su upravo takva tema.
Time je, makar deklarativno, otvoren prostor za ono što Crnoj Gori najviše nedostaje, minimum političkog konsenzusa oko strateških ciljeva.
Ali upravo tu dolazimo do ključnog momenta. Ako dio političke scene pokazuje spremnost da evropski put tretira kao zajedničku obavezu, onda se prirodno nameće pitanje odgovornosti onih koji danas imaju najveću političku moć.
Zato bi, bez diplomatskih formulacija, komesarka trebalo da postavi jednostavno, ali suštinsko pitanje Vladi i vladajućoj koaliciji, pitanje: Jesi li za Crnu Goru?
Evropa sve bliže, a mi sve više razjedinjeni
Zajedništvo ne nestaje naglo. Ne čuje se trenutak kada puca, niti postoji dan kada možemo reći,od danas ga više nema. Ono se troši polako, gotovo neprimjetno, u riječima koje izgovaramo, u pitanjima koja postavljamo, u odgovorima koje komplikujemo do te mjere da više nijesu odgovori, već izgovori.
Pitam se, šta je to među nama da od jednog jednostavnog pitanja pravimo desetine različitih odgovora? Zar osnovno pitanje: jesi li za Crnu Goru, mora imati dodatak, ogradu, fusnotu?
Postalo je gotovo pravilo da se na najjednostavnija pitanja odgovara najsloženije. „Da, ali…“, dvije riječi koje su postale mjera našeg kolektivnog kolebanja. Kao da više ne vjerujemo ni sopstvenom stavu, pa ga odmah ublažavamo, relativizujemo, razvodnjavamo. Kao da se plašimo jasnoće, jer jasnoća nosi odgovornost.
A odgovornost je, čini se, ono što danas najviše izbjegavamo.
Identitet kao zamjena za odgovor
Zar boja zastave određuje gdje želimo živjeti? Zar jezik kojim govorimo određuje ime zemlje u kojoj smo rođeni? Zar porijeklo, matica ili matrica, kako god je nazvali, određuje gdje ćemo podizati djecu i kakvu ćemo im budućnost ostaviti?
Ako je odgovor potvrdan, onda smo pripadnost sveli na niz uslova koje niko ne može u potpunosti ispuniti. Ako nije, zašto onda stalno vraćamo raspravu na ta pitanja?
U tom beskraju “zar” krije se jedna tiha, ali opasna istina: nismo podijeljeni samo oko odgovora, već i oko samog pitanja. Svako od nas nosi svoju verziju Crne Gore, onu ličnu, emotivnu, često zatvorenu za drugačije viđenje.
I tu nastaje problem. Jer država nije zbir pojedinačnih istina. Država je dogovor o zajedničkom životu. A dogovor podrazumijeva spremnost da se nešto zajedničko stavi iznad ličnog osjećaja ispravnosti. Danas, međutim, živimo u vremenu u kojem svako brani svoju istinu, a malo ko gradi zajedničku.
Partija kao sudbina
U takvom ambijentu, partije su preuzele ulogu koju nikada nijesu smjele imati. Od političkih organizacija postale su identitetski okviri. Od sredstava postale su cilj.
Zar partija treba da određuje budućnost tvoje djece? Ona partija koja često ne zna ni sopstvenu budućnost, ni koga zaista predstavlja, ni zašto postoji?
Političke partije bi morale biti prolazne, a država trajna. Kod nas je, međutim, često obrnuto: partije se ponašaju kao da su vječne, a država kao da je privremena.
I zato se svaka rasprava pretvara u navijanje, a svako neslaganje u sukob. Umjesto da razgovaramo o tome kako da unaprijedimo društvo, mi se dijelimo oko toga ko ima pravo da o tome govori.
To nije politika. To je zamjena politike.
Evropa kao cilj, a ne kao put
Evropa, koju tako često prizivamo, postala je neka vrsta spoljnog autoriteta naših unutrašnjih dilema. Kao da očekujemo da neko sa strane riješi ono što mi među sobom nijesmo uspjeli.
Zar nismo bili dio Evrope i prije nego što smo počeli govoriti o evropskom putu?
Evropa nije administrativna destinacija. Ona nije birokratski proces koji se završava potpisom. Ona je skup vrijednosti koje se grade, u institucijama, u zakonima, u svakodnevnom ponašanju, u načinu na koji prihvatamo različitosti.
Problem je što smo cilj pretvorili u zamjenu za put.
Evropa je cilj. Ali nije put. Put biramo sami. Mi određujemo kako ćemo do njega stići, koliko ćemo trajati na tom putu i, što je najvažnije, hoćemo li ići zajedno.
Jer u Evropu se ne ulazi kao podijeljeno društvo.
Zabluda o spoljnim rješenjima
U posljednje vrijeme sve češće čujemo kako treba čekati poruke iz Brisela, kako treba slušati preporuke, kako će neko sa strane procijeniti naš napredak i otvoriti vrata.
Ali nijedna preporuka ne može zamijeniti unutrašnji dogovor. Nijedna evaluacija ne može nadomjestiti nedostatak povjerenja među nama.
Zar bi iko dolazio da nam određuje budućnost da smo je sami jasno definisali?
Evropa može pomoći, može usmjeriti, može podržati. Ali ne može živjeti umjesto nas. Ne može donositi odluke koje mi nijesmo spremni da donesemo. Ne može nas naučiti zajedništvu ako ga sami ne izgradimo.
I tu dolazimo do ključnog pitanja: da li mi zaista želimo Evropu ili samo želimo da neko drugi riješi naše probleme?
Zajedništvo kao jedini put
Danas imamo paradoks koji sve jasnije oblikuje našu stvarnost: Evropa nam je bliža nego ikada, a mi jedni drugima dalji nego što smo ikada bili.
Razlike su uvijek postojale. One nijesu problem same po sebi. Problem nastaje kada razlike postanu razlog za razdvajanje, umjesto prostor za razumijevanje.
Evropa nije prostor bez razlika. Ona je prostor u kojem razlike ne razaraju zajednički okvir. A mi još uvijek nijesmo sigurni ni šta je taj okvir.
Zato je možda vrijeme da ponovo postavimo pitanje, ali ovoga puta bez dodataka, bez zadrške, bez “ali”. Jesi li za Crnu Goru?
Ne kao političko opredjeljenje. Ne kao identitetsku deklaraciju. Već kao jednostavnu odluku da ova zemlja bude prostor u kojem se može živjeti dostojanstveno, raditi pošteno i planirati budućnost bez straha.
Jer ako na to pitanje ne možemo dati jasan odgovor, onda nijedno drugo pitanje više nema smisla.
A ako možemo - onda možda još nije kasno
Možda još postoji prostor da se, uprkos svemu, vratimo jednostavnim odgovorima. Da prestanemo komplikovati ono što je suštinski jasno. Da shvatimo da zajedništvo nije slabost, već jedini način da se opstane.
Jer države ne nestaju kada izgube teritoriju. Nestaju kada izgube osjećaj zajedništva.
A to je gubitak koji nijedna Evropa ne može nadoknaditi.
