Evo već mjesec i kusur svjedočimo ogromnom pritisku samozvanih političkih predstavnika srpskog naroda u Crnoj Gori, njihovih medija, spinera po društvenim mrežama, botova i ostalih kako je konačno vrijeme da se Crna Gora pomiri. Ni manje ni više nego uvođenjem trobojke u sistem državnih znamenja drage nam domovine, kako bi se ona našla istaknuta na zgradama Skupštine, Vlade i Predsjednika. I to bi, kao, trebalo da nas magično pomiri.
Trobojka koju predlažu je obični i čisti falsifikat, nastala kao partijska zastava pokojnog SNP-a, koja nije zaživjela u vremenu kada je kreirana
Ovo političko ludilo kojem svjedočimo je i smiješno i tragično. Prije svega, ne znam ko se to svađao da bi se mirio, a opet, niko tu drugu stranu, tj. nas Crnogorce nije konsultovao. Predstavimo to plastično. Imate đevojku koja vam se sviđa, ali sa njom nemate nikakvu komunikaciju i naprasno ste na nju ljuti zbog toga, i onda riješite da se sa njom pomirite, sve to u svojoj vlastitoj glavi, dok ona ne zna ni da postojite.
Ako bi kojim slučajem krenuli put nje i saopštili joj: ''Ee, pomirili smo se, dođi da te poljubim'', to bi već moglo da zalazi u krivično djelo proganjanje ili seksualno napastvovanje. E, takvi su naši trobojkaši. Sami sa sobom su se posvađali, i sa vlastitom državom i precima, a sada se sami sa sobom mire i pokušavaju drugima da nametnu produkte tog samomirenja, bez da su drugu stranu pitali.
Druga strana smo, naravno, mi Crnogorci sa kojima se oni samomire, iako da mi je pozanto niko od političkih predstavnika Crnogoraca nije konsultovan. Zapravo, ni ne postoji tako nešto kao što je ''politički predstavnik'' ili ''lider'' Crnogoraca u Crnoj Gori. Niko nema tu titulu, nikome je niti dajem niti priznajem, pogotovo što se tiče aktuelnog političkog establišmenta.
Što se mene tiče, kao Crnogorcu, Katunjaninu i pripadniku bratstva čija je ruka alaj barjak Bandićke čete Komansko-zagaračkog bataljona nosila preko stotinu godina, pomirenja na ovim osnovama ne može biti. Prosto, na lažima se ne može miriti i koliko su mi gođ pomirenje i opšta ljubav bitni, istina mi je draža.
Trobojka koju predlažu je obični i čisti falsifikat, nastala kao partijska zastava pokojnog SNP-a, koja nije zaživjela u vremenu kada je kreirana. U susret litijama 2020. morali su izmisliti rješenje i ukloniti zastave Srbije sa kojima je do tada „mavano“, budući da bi to znamenje rašćeralo dio potencijalnih šetača-litijaša. Odluka je pala na falsifikovanje državnog grba i njegovo postavljanje na trobojnicu – redizajniranu verziju postojećeg u izdanju SNP-a. I ta je priča prodata širom vaskolikog srpskog svijeta, a predstavljena je kao tobožnja ''zastava kralja Nikole'', iako to nije tačno.
Na stranu to što je ova koju danas koriste falsifikat državnog grba, ali trobojka sa orlom koji na prsima ima lava nikada nije bila državna zastava. O njoj postoji priča kao o dvorskoj zastavi, iako je porijeklo onih dvije ili tri koliko ih se čuva u državnom muzeju upitno. Jer ih nema, a trebalo bi da ih ima sačuvanih.
Jednostavno, nismo imali prilike da vidimo ni fotografije na kojima se ove trobojke nalaze. Lično poznajem barem pet familija koje imaju sačuvan četni krstaš barjak ili bataljonski alaj barjak. Budući da su ove dvije ratne zastave bile unikatne i da je davana po jedna, logično je zaključiti da je ovih ''državnih'' ili ''dvorskih'' bilo barem hiljadu puta više! Međutim, njih nema. Nije valjda da su ih braća Srbijanci sve zapalili? Ne bi oni nikad!
Sa druge strane, provlači se onaj snimak sa Skadra na kojem alajbarjaktar sve vojske Marko Zekov Popović nosi trobojku sa orlom koji na prsima ima inicijale kralja. Još nisam našao nekoga ko bi mi objasnio čega je to zaista zastava budući da se tu javlja prvi i potonji put i eno je u muzeju. Da se zaključiti da je to bilo neko iznenadno i privremeno rješenje stvaranja kraljeve lične ratne zastave ili standarte.
Političko ludilo kojem svjedočimo je i smiješno i tragično. Prije svega, ne znam ko se to svađao da bi se mirio, a opet, niko tu drugu stranu, tj. nas Crnogorce nije konsultovao
Sa druge strane, trobojka ne može biti izvor pomirenja. Prije svega, nude nam falsifikat, onda se pozivaju na član 39 Ustava Knjaževine Crne Gore iz 1905. u kojem se veli da su narodne boje crvena, plavetna i bijela, ali ne pominju da je ta ista zastava okačena prilikom dolaska Italijana 1941. zajedno sa italijanskom trikolorom i bila zastava prisutna na Petrovdanskom saboru.
U suštini, oko trobojke se nikada nećemo složiti, zato što oni koji to pominju ni sami ne znaju što žele. Dok, recimo, stvarna pitanja oko kojih bi se crnogorski građani mogli miriti niko ne pominje. Recimo, vraćanje autokefalne pravoslavne crnogorske crkve kako je to propisano članom 40 istog Ustava.
Da se zaključiti jedno, njima uopšte nije stalo do toga sad već svima ogađenog ''pomirenja''. Njima je stalo da nastave praksu ''mirenja'' tako što ćemo svi bespogovorno doć na njino, bez prava na vlastiti stav i time abolirati malo pomalo velikosrpsku ideologiju. Rekoh iljadu puta, mirit se tako nećemo, pa se nikad ne pomirili.
Na lažima, prevarama i fukarluku nema mirenja i ljubavi. A što se istorijske trobojke tiče, ona je već zaštićena zakonom i uživa sva prava kao i sadašnji državni simboli. Onima koji se bave ovom temom poručio bih da prvo unutar svojih redova odluče koja je to zastava njihova i jesu li manjinski narod ili nisu. Dok se nisu pocijepali između sebe.
