Sto pedeset godina nakon Bitke na Vučjem dolu, na mjesto jedne od najvećih crnogorskih pobjeda ponovo je stigla jedna “vojska”. Ovoga puta bez pušaka i topova, ali sa jednako jasnom namjerom. Njena meta nijesu bile granice, već pamćenje.
Pod crkvenim autoritetom patrijarha Porfirija, mitropolita Joanikija i Metodija, uz prisustvo Milorada Dodika, ruskog ambasadora i predstavnika vlasti Srbije, organizovana je velika političko-crkvena predstava u kojoj je pobjedu crnogorske vojske i hercegovačkih ustanika trebalo prevesti na jezik kosovskog mita. Vrhunac je bila tvrdnja Nenada Popovića, ministra u Vladi Srbije i izaslanika predsjednika Aleksandra Vučića, da je Bitka na Vučjem dolu bila „produžetak Kosovske bitke“ i da je treba posmatrati kroz „svjetlost Kosovskog zavjeta“.
12Nije to omaška, nespretna istorijska analogija niti višak ceremonijalnog zanosa. To je metod.
Najprije se jedan događaj iščupa iz istorijskog konteksta. Zatim mu se promijene protagonisti, preimenuje cilj i izbriše državna pripadnost. Na kraju se tako preparirana prošlost vraća narodu kao dokaz da nikada nije bio ono što je bio, da nikada nije imao ono što je imao i da je svaku svoju žrtvu podnio za neki tuđi, naknadno konstruisani zavjet.
Ali Vučji do nije Kosovo. Vučji do je Vučji do!
Bitka iz 1876. godine bila je jedna od presudnih pobjeda crnogorske vojske i hercegovačkih ustanika nad vojskom Osmanskog carstva, izvojevana pod komandom knjaza Nikole. Bila je dio Veljega rata i crnogorske borbe za oslobođenje, državnu samostalnost i međunarodno priznanje koje će uslijediti na Berlinskom kongresu 1878. godine.
Crnogorci na Vučjem dolu nijesu ginuli da bi, vijek i po kasnije, postali statisti u nacionalnom mitu nastalom izvan njihove države. Nijesu ginuli za retroaktivno ujedinjenje „srpstva“, za političke programe 20. vijeka niti za današnje velikodržavne fantazije.
Ginuli su za slobodu. Ginuli su za kuću, zemlju, porodicu i pravo da sami odlučuju o svojoj sudbini. Ginuli su jer su slobodu smatrali prirodnim stanjem čovjeka, a potčinjenost poniženjem. Ginuli su zbog dostojanstva i časti. I zato je svođenje njihove pobjede na „nastavak Kosova“ mnogo više od istorijskog falsifikata. To je pokušaj krađe njihovog motiva, njihove žrtve i njihove države.
Jer, onda kad više ne može da osvaja teritorije, velikodržavni projekat osvaja sjećanje. Kad ostane bez tenkova, oblači mantiju. Kada izgubi ratove, seli se u hramove, akademije, školske programe, spomenike i državne institucije.
Nekada kiklopski i destruktivan, velikosrpski projekat danas jeste vojno i politički poražen. Ali nije ideološki razoružan. Njegovi posljednji trzaji zato nijesu bezopasni. Naprotiv, poražene ideologije često postaju najagresivnije upravo onda kada pokušavaju da izbjegnu konačno suočavanje sa posljedicama svojih djela.
Iza te ideološke vertikale ostali su ratovi, masovne grobnice, spaljeni gradovi, logori i kolone izbjeglica. Samo je rat u Bosni i Hercegovini odnio više od 100 hiljada života i protjerao oko dva miliona ljudi iz njihovih domova, dok su sukobi na prostoru nekadašnje Jugoslavije raselili milione.
Iza nje su ostale i generacije čija je mladost potrošena u izolaciji, sankcijama, siromaštvu i hiperinflaciji. Generacije koje su, umjesto da putuju svijetom, stajale u redovima za gorivo, hljeb i vize. Koje su, umjesto na svjetske univerzitete, poslate na ratišta. Čitava društva trovana su kičem, šundom, teorijama zavjere, nasiljem i sistematskim prezirom prema znanju.
Poslije svega toga, ista ideologija pojavljuje se na Vučjem dolu bez stida, bez crvenila i bez savjesti.
Uvijek po istom obrascu, crnomantijaška politička delegacija okuplja se na zgarištima, mjestima pogibije, grobljima i tačkama kolektivne traume. Njena prirodna pozornica je kult smrti. Ona budućnost ne zna, niti je ikada znala da ponudi, pa zato neprestano otkopava kosti. Mladima ne nudi laboratorije, institute, univerzitete i otvoreni svijet, nego grobove predaka kao jedini politički program.
To vjera nije!
Vjera koja čovjeka uči ljubavi, milosrđu i odgovornosti ne može biti problem. Problem nastaje kada se oltar pretvori u govornicu jedne državne politike, liturgija u nacionalistički miting, a istorijska žrtva u municiju za savremene političke obračune. Tada više ne govorimo o religiji, nego o zloupotrebi religije. Ne govorimo o duhovnosti, već o opasnoj patologiji duha.
Dok je svijet u vrijeme pandemije slušao epidemiologe, naučnike i ljekare, nama su isti krugovi objašnjavali da zajednička kašičica ne može prenositi zarazu i da sumnja u takvu praksu predstavlja manjak vjere. Dok je planeta ulazila u novu epohu čovječanstva, obilježenu vještačkom inteligencijom, biotehnologijom i najvećom razmjenom znanja u istoriji, nas su učili da klečimo po podovima.
Danas ti isti autoriteti žele da nam objasne i zašto su ginuli naši preci.
Posebna je ironija što se sve ovo događa u završnici evropske odiseje Crne Gore. U julu 2026. godine Crna Gora je imala 18 privremeno zatvorenih pregovaračkih poglavlja i status predvodnice procesa proširenja Evropske unije. Na papiru smo, dakle, bliži Evropi nego ikada. U političkoj imaginaciji, međutim, vlast, formalne i neformalne poluge moći, nas vraća u 19. vijek. Dokumenta su nam u Briselu, a svijest na Gazimestanu.
Ima li većeg oksimorona od toga da Crna Gora postaje dio civilizacijskog prostora zasnovanog na kritičkom mišljenju, sekularnim institucijama, individualnim pravima i odgovornosti, dok se unutar nje konsoliduje ideologija koja predstavlja direktan antipod tim vrijednostima?
Ima li većeg poraza od činjenice da predstavnici iste političke i ideološke vertikale koja nas je devedesetih udaljila za cijelu epohu od Evrope danas sjede u crnogorskim institucijama i predstavljaju se kao njeni glavni evropejci?
Sa njima ćemo, izgleda, ulaziti u Evropu. Sa onima koji su nas zarobili sankcijama onda kada je trebalo da putujemo. Koji su društvo slali u ratove onda kada je trebalo da šalje mlade na univerzitete. Koji su budućnost proglasili izdajom, a prošlost jedinim dozvoljenim mjestom boravka.
Šta to govori o nama? Da se evropskim ne postaje zatvaranjem pregovaračkih poglavlja, nego otvaranjem društva. Da država može formalno napredovati ka Evropskoj uniji, a istovremeno kulturno i vrijednosno nazadovati.
A šta govori o evropskoj birokratiji? Da umije da prebroji zatvorena poglavlja, ali ne uvijek i otvorene grobove. Da mjeri administrativni napredak, ali često ne registruje ideološko zarobljavanje društva. Da je spremna da za stolom prihvati deklarativne Evropljane, čak i onda kada oni kod kuće hrane politike koje su Evropu na Balkanu već jednom pretvorile u ruševinu.
Zato je borba za istorijsku istinu mnogo više od rasprave istoričara. Ko kontroliše prošlost, pokušava da odredi i granice moguće budućnosti. Ko Crnogorcima oduzme motive njihove borbe, sjutra će im oduzeti i pravo na političko postojanje. Ko Vučji do pretvori u nastavak Kosova, već je napravio prvi korak ka pretvaranju Crne Gore u nastavak Srbije.
Zbog toga se mora jasno, bez straha i bez diplomatskih eufemizama reći: Vučji do nije mit. Vučji do nije tuđa fusnota. Vučji do nije nastavak Kosovske bitke.
Vučji do je pobjeda crnogorske vojske i hercegovačkih ustanika nad jednom imperijom. Pobjeda ljudi koji nijesu pristali da budu tuđa metla i lopata. Pobjeda države koja je svoje pravo na postojanje branila oružjem, krvlju i nepokornošću.
Oni koji su tamo pali više ne mogu da se odbrane od lažnih biografija koje im danas pišu. Zato ih moramo odbraniti mi. Upravo je takva vrsta civilizacijske dužnosti odraz evropeizma. Kulture. Odgovornosti.Jer narod koji dopusti da mu drugi prepišu prošlost, uskoro će gledati kako mu ti isti brišu budućnost.
Sve smo to već vidjeli, I sve smo to već doživjeli. I, zato - No pasaran!
