Ovih dana baš je teško biti PES-ovac. Pogotovo je teško biti PES-ov poslanik ili poslanica. Ovo mislim na sve, bez obzira da li se izjašnjavaju kao Crnogorci, Srbi, Bošnjaci, Albanci ili sve zajedno (a ima i tih pojava). Jer stav partije, za koji koliko znam niko nije glasao već im je samo saopšten kao konačan i nediskutabilan, da se Andrija Mandić abolira bilo kakve odgovornosti zbog veličanja ratnog zločinca, nikome od njih nije bio jasan.
Ali ajde nekako i ta jasnoća, glasali su oni za puno toga što je bilo mutnije, nego kako objasniti sredini iz koje dolaze, ljudima koji su im dali podršku, u čemu se sastoji ta pragmatičnost i dokle ona seže i mora li baš da se daju oprosti inicijatorima i direktnim počiniocima genocida. Dokle treba da ide ta naša „baš nas briga za prošlost“ politika i koliko treba da nam bude obraz debeo da sve ovo izdržimo.
34Jer znate nešto, nije svima od njih isto, jednom Milojku, sreći ujakovoj, objasniti da nije baš Mladić takav kakakv jeste, u svojim Pljevljima u kojima ga oni što ga podržavaju, za nepomenika misle da je heroj, ili jednoj Maidi Gorčević u sredini odakle ona dolazi. Ona bi već imala ozbiljnih problema da objasni svojim glasačima da je Ratko Mladić sasvim slučajno odabrao da sistematski ubija pripadnike islamske vjeroispovijesti i da se eto to tako samo poklopilo, i da bi kojim drugim slučajem, da mu se prilika stvorila, on ubijao i pripadnike drugih vjera, no eto ne stiže kukavac.
Nije lako nimalo, baš nije. Zato im je svima zabranjeno da bilo šta komentarišu, da samo klimaju glavom i prave se kao da razumiji širi kontekst. Posebno je skrenuta pažnja, čak izričito zabranjeno, udarnom dvojcu (pogađite o kome se radi) da se na bilo kakve provokacije, upadice ili pitanja u Skupštini, „ne izuvaju“, i da ćute kao da duboko spavaju na udobnom dušeku, da se slikovito izrazim, ako me razumijete.
No, neko je nešto morao reći, nije baš ovo jedna od onih tema „od jednog dana“, pa da se tek tako pusti. Zato su odlučili da „advokat odbrane“ bude najmudriji od njih - Boris Pejović. I lijepo nam je objasnio. Da citiram, jer bi bilo šteta da se bilo koji dio te mudrosti izgubi u prevodu: „Opozicija želi da pričom o Ratku Mladiću vrati Đukanovića, nećemo dozvoliti da nam nameću kontekst glasanja o smjeni Mandića“.
Ovo zaista nije lako bilo smisliti i sve smjestiti u jednu rečenicu. Kada bi ova suluda izjava bila istinita onda bi PES i sadašnja vlast i te kako trebali da se zabrinu, jer cijela Evropska unija i svi njeni zvničnici su podjednako burno reagovali na Mandićev sućut porodici Mladić, kao što je to uradio DPS. To bi onda značilo da EU zvaničnici „pričom o Ratku Mladiću“ žele da vrate Đukanovića, tj. da Ursula fon der Lajen, Antonio Košta i Marta Kos sjede negdje u Briselu, gledaju Milove stare govore i kuju plan kako da ga ponovo instaliraju u Podgorici. Možda su već formirali i tajni odbor: „Mladićem do Mila“. Samo još nijesu odlučili ko će da nosi zastavu, a ko sendviče.
Jer, prema logici Borisa Pejovića, problem nije u tome što predsjednik Skupštine države kandidatkinje za članstvo u Evropskoj uniji veliča pravosnažno osuđenog ratnog zločinca. Problem je što je neko primijetio da to radi. Nije sporno što Mandić Ratka Mladića drži za generala i heroja, sporno je što opozicija tu činjenicu stavlja u „kontekst“.
A kontekst je, zna se, veoma opasna stvar. Čim ga unesete u Skupštinu, počnu da ispadaju presude, činjenice, masovne grobnice i imena žrtava. Mnogo je bezbjednije držati se funkcija, fotelja i evropskih integracija, ali bez evropskih vrijednosti, jer se one teže uklapaju u koalicioni sporazum.
PES, dakle, poštuje sve međunarodne presude, ali će podržati čovjeka koji presuđenog zločinca proglašava herojem. Ne amnestiraju nikoga, samo će politički amnestirati onoga ko ga veliča. Imaju pijetet prema svim žrtvama, ali nemaju ništa protiv da na čelu Skupštine ostane čovjek koji se klanja njihovom krvniku. To je valjda ta nova politička matematika: presudu poštujemo, zločinca ne osuđujemo, njegovog obožavaoca podržavamo, a ako nas neko pita kako je sve to moguće – vraćaju Mila.
Ne ide, gospodo.
Ne može Ratko Mladić istovremeno biti i pravosnažno osuđeni ratni zločinac odgovoran za genocid i „narodni heroj“. Nema između. Ne postoji neutralna teritorija između masovne grobnice i ordena. Ne može se jednom nogom stajati pred evropskim institucijama, a drugom na bini sa koje se presude za genocid proglašavaju antisrpskom zavjerom. Ili prihvatate presudu i ono što ona znači, ili prihvatate Mandićevu heroizaciju Mladića. Sve između toga nije pragmatizam, nego kukavičluk našminkan evropskom retorikom.
PES bi, međutim, da bude na obje strane. Da u Briselu bude građanski, evropski i pomiren, a u Podgorici dovoljno nijem da se Mandić ne naljuti. Da poštuje žrtve, ali ne toliko da zbog njih ugrozi skupštinsku većinu. Da osudi zločin, ali bez posljedica za one koji zločinca slave. Ukratko, da Ratko Mladić bude zločinac u saopštenju, a heroj prilikom glasanja.
To njihovo „okretanje budućnosti“ posebno je dirljivo. Kao da se u budućnost može krenuti tako što se prošlost zatrpa još jednim slojem političkog betona. Kao da će evropska budućnost stići ako dovoljno dugo ćutimo o tome ko je pobio hiljade ljudi, ko ga danas slavi i ko glasovima održava te slavljenike na vlasti. Budućnost bez suočavanja s prošlošću nije budućnost. To je samo prošlost koja je promijenila odijelo, stavila evropsku značku na rever i naučila da kaže „IBAR“.
A onda je došla sahrana. Velika završnica čitavog političkog spektakla. Dan kada je trebalo da se pokaže ko zaista stoji iza svih velikih riječi o heroju, časti, istoriji, srpstvu i vječnoj zahvalnosti.
I – nema Vučića. Nema ni Kneževića. Naravno nema ni Mandića.
Vučić je poslao sina, Knežević brata. Mandić je vjerovatno trebao da pošalje Borisa Pejovića. „Heroj” je, izgleda, bio dovoljno velik da mu se danima pišu panegirici, da se zbog njega ulazi u sukob sa Evropskom unijom i vrijeđaju porodice žrtava, ali ne baš toliko velik da se lično dođe na sahranu. Za života i poslije smrti Mladić im je bio politički kapital, ali je na dan ukopa proradila obaveza u rokovniku. Jedan je imao sina, drugi brata, treći pustosvata, pa neka porodica završava ono što su politički lideri započeli.
Tako tipično za njih. U prve redove kada treba ubrati poene, u posljednje kada treba snositi posljedice. Najglasniji dok je kamera uključena, neodložne obaveze čim treba stati pored kovčega. Kasno Marko na Kosovo stiže, a Vučić, Mandić i Knežević ni na Topčidersko groblje.
Možda je to, na kraju, najpreciznija slika cijele njihove politike. Ratko Mladić im je heroj dok se preko njegovog imena mobilišu birači, dijeli narod i podiže nacionalna temperatura. Kada treba svojim prisustvom preuzeti makar simbolički dio odgovornosti za ono što govore – šalju zamjene.
A PES će, naravno, i to razumjeti. Razumjeće širi kontekst, političku stabilnost, evropski put, osjetljiv trenutak i neodložne obaveze. Razumjeće sve osim najjednostavnije činjenice: podržati Mandića poslije veličanja Ratka Mladića znači podržati i pravo da se presuđeni ratni zločinac naziva herojem. Tu nema neutralnosti. Nema uzdržanosti. Nema trećeg puta. Postoji samo glas.
I kada taj glas dignu za Mandića, neka ne objašnjavaju da su glasali za stabilnost, Evropu ili budućnost. Glasaće da funkcija bude važnija od žrtava, koalicija od presude, a fotelja od obraza.
Sve ostalo je PES i izlizani narativ borbe protiv vlastodršca koji im je vlast predao prije ravno šest godina. Demokratski, mirno i gospodski.
