Umro je Ratko Mladić. Ratni zločinac. Monstrum iz Srebrenice. Nažalost, za mnoge u Srbiji, možda bih mogao reći i većinu, on je heroj. Heroj je i za mnoge u Crnoj Gori. Već danima slušamo žalopojke i klicanja ovom presuđenom koljaču. Mladićeva smrt još jednom nam je pomogla da skapiramo kolike su etičke distance između njegovih ljubitelja i nas koji to nismo.
Činjenica je da nema ništa u Mladićevom liku i djelu što je vrijedno divljenja. General koji je do pred kraj rata živio u zabludi da brani državu koje nema i zaluđenik koji je sebe našao u vlastitom imaginarnom svijetu u kojem se obračunava sa nekim ''Turcima'' iz davno prošlih vremena.
8U suštini, Mladić je samo još jedan ratni zločinac u nizu koje je ovaj svijet iznjedrio. Međutim, pogubno je gledati koliko je velikosrpski nacionalizam zapravo devastirao moralne osnove srpskoga naroda. Iskrivio ih je do te mjere da sve ono što nije ispravno postaje poželjno kada se pokuša opravdati kroz ''rad na očuvanju srpstva''. Tako i ubijanje više od osam hiljada vezanih ljudi za njih nije zločin, već herojski čin.
Nikome normalnom za to ne postoji opravdanje. I nije to pitanje genocida. Toj temi sam posvetio cjelokupni akademski rad. On je neupitan. Međutim, jako je bitnije ono što se dešava nakon genocida, a život mora nastavljati dalje. Ljudi moraju živjeti, raditi, kretati se među nekadašnjim vojnim neprijateljima.
Problem je kada se genocid nikada ne završi, a on se u Bosni nikad nije završio. On se ne može završiti sve dok postoji ijedna osoba koja se divi ubijanju vezanih ljudi. To je neprekidan proces.
Danas za Mladićem najviše žale oni koji nisu ni bili rođeni da zapamte njegova zlodjela, ili ''vojne akcije'', kako se veli u tim (po)četničkim krugovima. Što bi neki pjevači rekli, a određeni crnogorski političari pomenuli: ''Svi su Srbi Mladić Ratko''. Generalizaciju vazda valja izbjeći, međutim čini mi se da su u dobrom dijelu ođe pogodili. Liše rijetkih, većina ga žali, javno ili tajno.
I opet, nije tu stvar ni Srebrenice ni Mladića. Stvar je u normativnom sistemu koji je ta politika stvorila i koji dominira Srbijom. On je prihvaćen kao normalno i poželjno stanje i oblik ponašanja, a svako ko stane protiv tog toksičnog nacionalističkog orgijanja biva prokužen za izdajnika srpskoga roda. Mladić je sahranjen uz najveće državne počasti, vjerujem da će ga kroz koju godinu i zaboraviti, ali djelo je ostalo i nastavlja da raste.
Prije nekoliko dana smo u Crnoj Gori imali obilježavanje pet godina od drugog Belvedera. Na prvom, te davne 1936. ubijeno je šestoro ljudi. Beogradski žandari su raspalili plotune po mirnim demonstrantima koji su tražili nacionalna prava za ugnjetavane Crnogorce.
Sedamdeset i pet godina kasnije na istom mjestu Crnogorci su tražili prava za sebe i opet dobili metke kao odgovor od strane Beogradu podređenih vlasti. Srećom, ovoga puta niko nije bio ubijen, a i da jeste, mislite da bi iko od onih koji su to uradili okom trepnuo?
''Bolje mi njih, nego oni nas'', reče jedan, zaklet da u državi Crnoj Gori održava red i mir i brani njen Ustav i zakone, i zapraši crnogorsku prijestonicu bojnim otrovom.
To je ta Mladićeva ideologija. On je njeni dio, njena personifikacija. Zapravo dio nje, jer takvih je bilo na hiljade, a bojim se biće ih i dalje. Spremnih da zarad genocidne ideologije siju smrt. I ubijaju vezane. To je, nažalost, realnost na koju se mnogi Crnogorci nisu naviknuli zarad priče o nekakvoj umjerenosti, centrašenju i sličnim pričama.
Dosta je takvih i u Bosni. Zaboravlja se jedna bitna stvar. Genocid nije završen. Samo je pitanje ko će biti njegova iduća meta, jer onih koji su spremni da ga sprovedu očigledno ne nedostaje.
