Danas nijesmo ođe samo da obilježimo jedan datum. Danas stojimo na mjestu đe kamen ima pamćenje. Na mjestu đe je istorija prestala da bude priča i postala odluka. Odluka da se bude slobodan i da Crna Gora ne bude ničija prćija, ničiji dodatak i ničija fusnota – nego svoja, uspravna i slobodna.
Prije 150 godina, na ovom kršu, ispod ovoga neba, odigrala se Bitka na Vučjem dolu. Jedna od onih bitaka koje ne mijenjaju samo tok rata, nego sudbinu naroda. Bitka koja je pokazala da se velika istorija ne mjeri veličinom teritorije, nego veličinom srca, karaktera i žrtve.
Da bismo razumjeli Vučji do, moramo se śetiti čitavog slobodarskog puta Crne Gore. Vučji do je bio direktna žetva onoga što su Ivan Crnojević, vladika Petar I i knjaz Danilo vjekovima sijali – plod autohtone crnogorske državnosti, vojne discipline i ratničkog etosa. Zato u śećanje moramo prizvati Grahovac, đe je Crna Gora naćerala velike sile da je čuju. Moramo pomenuti Fundinu, đe je potvrđeno da pobjeda nije slučajnost, nego izraz snage države i naroda. Grahovac, Vučji do i Fundina nijesu samo ratne epizode. To su stameni međaši na putu crnogorske slobode.
Na Vučjem dolu nije pobijedila brojnost. Nije pobijedilo bogatstvo. Nije pobijedila sila velike imperije.
Pobijedila je crnogorska vojska.
Bila je to vojska slobodnih ljudi, naroda koji je vjekovima kroz Opštecrnogorski zbor sam odlučivao o svojoj sudbini. Nije to bila vojska podanika, već vojska ljudi koji su slobodu smatrali prirodnim stanjem, a čast najvećom obavezom. Znali su ko su i čiju kuću brane. Znali su da iza njih nijesu samo stijene i sela, već grobovi predaka, kolijevke njihove đece i dostojanstvo jedne države. Zato na Vučjem dolu nijesu branili samo granice Crne Gore, branili su njeno ime, njenu slobodu i njeno pravo da sama odlučuje o svojoj sudbini.
Zato danas, sa ovog svetog mjesta, moramo biti hirurški precizni i glasno saopštiti istorijsku istinu. Vučedolsku bitku dobila je – crnogorska vojska!
Da ponovimo, u XIX stoljeću Crna Gora je, u očima porobljenih balkanskih naroda, bila više od obične male zemlje. Bila je luča slobode i nada. Bila je moralni, politički i simbolički primjer, za one koji su dizali bune i ustanke protiv zavojevača. Crna Gora je predvodila i pomagala sve slobodarske težnje toga doba.
Rat Osmanskoj imperiji objavila je nezavisna država Crna Gora, a ne neke porobljene osmanske administrativne jedinice. Crna Gora je vodila i dobila taj rat. Njene bataljone činili su sinovi Crne Gore, ali i braća iz onih djelova naše istorijske teritorije koji su tada još bili pod tuđinskom vlašću.
Śetimo se riječi najglasovitijih predstavnika naroda iz tih krajeva, koji su sami poručili osmanskim vlastima i nekim sunarodnicima sa drugačijim nakanama, da nikako ne žele nikakvo odvajanje od Crne Gore. Glasno su rekli, citiram po dokumentima: „Mi smo jedno i bićemo jedno! Mi imamo svoga knjaza, svoga pravoga i jedinoga gospodara knjaza na Cetinju i drugoga nećemo... želimo da budemo Crnogorci kao što su i naša braća!”
Uz njih, pod barjakom knjaza Nikole, krvarili su i dobrovoljci iz Dalmacije i Boke Kotorske, rizikujući sukob sa moćnom Austrougarskom. Bili su tu i ruski dobrovoljci, i sljedbenici Garibaldija iz Italije. Dok su naši ratnici lomili osmansku silu na Vučjem dolu, Crnogorski kor, poznat i kao Jatagan brigada, pod komandom vojvode Maša Vrbice, pronosio je slavu crnogorskog oružja na ratištu u Srbiji, izazivajući divljenje generala Černjajeva i samog ruskog cara. Ruski car je evropskim vladarima prenio jasnu poruku generala Černjajeva, glavnokomandujućeg iz Srpsko-turskog rata, citiram po dokumentima: „Svi Srbi pobegli, svi Rusi poginuli, a Crnogorci su se borili kao pravi junaci!”[1]
I zbog svega toga danas, na ovom svetom mjestu, moramo reći jasno, mirno i ponosno: Bitku na Vučjem dolu vodila je i dobila Crna Gora. Njenu slobodu niko nije donio na poklon. Njenu državnost niko nije poklonio za tuđim stolom. Ona je izborena mačem na bojnom polju, na kršu, u znoju, u gladi, u ranama i u krvi najboljih sinova naše zemlje. Bio je to veličanstveni trijumf crnogorskog oružja i vojske koja je, predvođena „carem junaka“, u sebi nosila nataloženo crnogorsko borbeno iskustvo.
Zato Vučji do nije samo crnogorski boj. On je evropska priča o slobodi malog naroda koji nije pristao da kleči.
Vučji do nije odjeknuo samo u crnogorskom pamćenju. Bio je jedan od najpraćenijih događaja tog vremena na Balkanu. Knjaz Nikola je na front puštio strane izvještače, ilustratore i fotografe, jer je znao da istina Crne Gore mora izaći pred Evropu. A Evropa će da vidi ono što se ođe dogodilo: mali narod, na svom kršu, prsa u prsa, zaustavlja silu opremljenu tada najmodernijim naoružanjem.
Strana štampa je izvještavala sa mješavinom divljenja i strateške analize, fokusirajući se na vještinu crnogorskih boraca i neočekivano težak poraz modernizovane osmanske armije. Zahvaljujući izuzetnoj strategiji gubici crnogoske vojske bili su veoma mali, a ratna slava velika.
Gubici osmanske vojske bili su ogromni. Đoko Lazarev Popović pośekao je Selim pašu, Luka Filipov Dragišić, „Vatipaša“, živog je uhvatio Osman pašu. Iz te istorijske drame nastala je i Kikerecova „Sestra na Vučjem dolu“ – slika koju moramo vratiti njenom pravom imenu: crnogorskoj istorijskoj razglednici.
To će biti poštovanje i našoj “Bijeloj vojsci”.
Američki novinar Vilijam Stilman pisao je da Evropa ima šta da uči o viteštvu od Crne Gore, koja je pokazala čojstvo, čuvajući dostojanstvo poraženih. To je naš moralni zakon: pobijediti bez mržnje, sačuvati obraz i onda kada je najteže.
Ta moralna i vojnička pobjeda odjeknula je do najviših evropskih krugova. Britanski premijer Vilijam Gledston, Crnu Goru je nazivao „svetim hramom slobode“, govoreći da je jedna mala zajednica učinila ono što nema paralele u analima Evrope. Čak je i Bizmark, hladni arhitekta evropske politike, konstatujući da su Crnogorci „jedini koji su zaista pobijedili Osmanlije“, uvidio da Crnogorci ne traže milostinju, nego priznanje onoga što su sami, svojom krvlju, zaradili.
To je velika lekcija Vučjeg dola. Nije dovoljno biti hrabar u borbi. Treba ostati čovjek poslije pobjede. Naši preci nijesu branili samo zemlju. Branili su obraz. Branili su riječ. Branili su moralni zakon koji je na ovom prostoru stariji od mnogih pisanih ustava: da se tuđe poštuje, ali svoje ne daje; da se neprijatelj može pobijediti, ali se čovjek ne smije poniziti; da junaštvo bez čojstva nije pobjeda, nego samo buka.
Zato je Vučji do ostao u pamćenju naroda. Ne samo zbog topova, sablji i juriša. Nego zbog jedne dublje istine: da sloboda nije stvar sile, nego karaktera.
Kada je koju godinu kasnije na Berlinskom kongresu potvrđena nezavisnost Crne Gore, Evropa nije izmislila Crnu Goru. Evropa je samo priznala ono što je ovaj narod već vjekovima znao i dokazivao.
I zato se ne smije ćutati kada se pokušava prepravljati njena, tj. naša istorija. Bilo je toga ranije, ima toga i danas. Ima pokušaja da se crnogorska žrtva utopi u tuđe narative, da se ime Crne Gore izbriše iz njenih pobjeda, da se ono što je ođe izboreno predstavi kao da je bilo nečije drugo.
Crna Gora je opstala zahvaljujući onima koji su odbili da svoju istorijsku realnost zamijene za tuđe imperijalne mitove.
Na to ne odgovaramo mržnjom. Mržnja nije crnogorski odgovor. Na to odgovaramo istinom, znanjem i plemenitošću.
Ne otimamo ničije. Ali ne damo svoje.
Ne vrijeđamo tuđu istoriju. Ali ne pristajemo da nam našu prepisuju i prepravljaju.
Ne gradimo identitet protiv drugih. Gradimo ga na istini o sebi.
A istina je jednostavna:Vučji do je crnogorska pobjeda, crnogorska rana, crnogorski ponos i crnogorski amanet.
Sve presudne crnogorske bitke, od Tuđemila do Vučjeg dola, Crnogorci su dobili sopstvenim mačem. A ono što je krvlju napisano, ne briše se nikakvim naknadnim prepravkama.
Danas, 150 godina kasnije, mi branimo nešto jednako važno: istinu, dostojanstvo, državu, građanski mir, jezik, kulturu, ime i pravo da sami govorimo ko smo.
To nije posao samo istoričara. To je posao svakoga od nas. Svake porodice, svake škole, svakog nastavnika, svakog roditelja, svakog čovjeka koji zna da narod bez pamćenja postaje narod bez budućnosti.
Zato Vučji do ne smije ostati samo spomenik. On mora biti učionica.
Učionica slobode.
Učionica čojstva.
Učionica državnog trajanja.
Danas, kada Crna Gora ide prema Evropskoj uniji, Vučji do nam šalje jasnu poruku: u Evropu se ne ide pognute glave. U Evropu se ide uspravno, sa svojim imenom, svojim jezikom, svojom kulturom, svojom crkvom, svojom istorijom i svojim integritetom.
Evropa kojoj pripadamo nije samo prostor pregovaračkih poglavlja. Evropa baštini ideje i vrijednosti slobodnog čovjeka, pravne države, jednakosti pred zakonom, poštovanja različitosti i mira među narodima. Toj Evropi Crna Gora ima šta da donese. Donosi istoriju borbe za slobodu. Donosi iskustvo malog naroda koji je znao da velika sila nije uvijek na strani pravde. Donosi zakletvu da se ponos ne prodaje ni za privilegiju, ni za funkciju, ni za tuđu milost.
Ali proevropska Crna Gora ne smije biti Crna Gora bez korijena. Naprotiv! Što smo bliži Evropi, to jasnije moramo znati ko smo. Jer samo onaj ko poštuje sebe može biti poštovan među drugima.
Zato vrijedi ponoviti riječi velikog Pavla Mijovića, citiram: „Bojimo se da istaknemo ono što nas je nekad proslavljalo, naročito etičke i etničke vrline, koje su nam svi narodi priznavali kao znak raspoznavanja... Mali, najmanji u Evropi, ne možemo sve što i drugi u njoj... Ali, iako mali, možemo i sebi i drugima pokazati ono u čemu smo veliki... Da bismo to mogli, potrebno je da smo svjesni – samih sebe. Ne bismo li već jednom prestali da bježimo – od samih sebe.“[2]
Naša Crna Gora je kroz vjekove bila spoj različitosti. To nije njena slabost. To je njena snaga. Nju su gradili ljudi različitih vjera, krajeva, prezimena i životnih puteva, ali sa istom potrebom da žive slobodno i časno. Zato Crna Gora nije zatvoren krug. Ona je otvorena kuća slobode. Ali svaka kuća mora imati temelj. A jedan od njenih najčvršćih temelja je upravo ođe – na Vučjem dolu.
Zato danas ne slavimo rat.
Slavimo odluku da se bude slobodan.
Ne slavimo prošlost da bismo u njoj ostali.
Slavimo prošlost da bismo znali kako se ide naprijed.
Ne slavimo podjele.
Slavimo identitet koji nas obavezuje da budemo bolji, časniji, pravedniji i odgovorniji.
Dragi prijatelji,
Možda ne možemo biti kao naši stari. Možda mi danas nemamo njihovu tvrdoću, njihovu glad, njihovu spremnost da na kamen legnu kao na dušek i da śutra ustanu kao da idu na svadbu, a ne u boj. Ali možemo jedno, kako reče moj prijatelj pjesnik: „Možemo učiniti da se ne prevrću u grob' zbog nas. Još smo na vrijeme!“
Možemo čuvati državu.
Možemo govoriti istinu.
Možemo ne prodavati obraz.
Možemo učiti đecu da sloboda nije poklon, nego testament.
Možemo voljeti Crnu Goru bez mržnje prema bilo kome.
Možemo biti Evropljani, a ostati svoji.
To je poruka Vučjeg dola za naše vrijeme.
Da se ne savijamo pred silom.
Da se ne stidimo sebe.
Da ne zaboravimo one koji su prije nas platili cijenu naše slobode.
Da Crnu Goru ne trošimo kao dnevnu politiku, nego da je čuvamo kao zajedničku kuću.
Jer Crna Gora neće trajati samo zato što je nekada pobijedila. Trajaće ako i danas zna ko je. Trajaće ako njena đeca budu učila istinu. Trajaće ako njeni ljudi budu čuvali mir. Trajaće ako u njoj bude pravde, znanja, rada i samopoštovanja. Trajaće ako budemo dovoljno mudri da se ne dijelimo oko grobova predaka, nego da se okupljamo oko njihove žrtve.
Sa Vučjeg dola danas neka ode jedna jasna poruka:
Crna Gora nikome nije prijetnja.
Crna Gora nikome ne otima.
Crna Gora nikoga ne mrzi.
Ali Crna Gora zna svoje ime.
Zna svoju istoriju.
Zna svoju slobodu.
I zna da se ono, što je krvlju izboreno, ne smije izgubiti neznanjem, podjelama i zaboravom.
Neka je vječna slava junacima Vučjeg dola!
Neka je vječna zahvalnost svim generacijama koje su stvarale i branile Crnu Goru! I neka je vječna Crna Gora! Uzdravlje!
[1] Jovanović, Slobodan, „Vlada Milana Obrenovića“, knj. 2, Beograd, 1934, str. 49.
[2] Pavle Mijović, Ozloglašeno nasljeđe, Obod, Cetinje, 1971, str, 252 – 253.
