''Mi Crnogorci nestajemo kao narod'', reče mi juče prodavac u jednoj podgoričkoj kopirnici. Pokušah da razuvjerim ovog ponositog Cucu da nije baš tako, ali bezuspješno. Ruku na srce, nije da ovo prvi put čujem. Dugo se čuje ta priča, a posebno u potonje par godina.
''Sve je to bio plan. Za ubijanje srži crnogorskog naroda'', nastavi prodavac priču o kolonizaciji nakon Drugog svjetskog rata. Potvrdno klimnuh glavom. Raseljavana je uglavnom Katunska nahija, centar crnogorskog identiteta. Razbijana je i ranije, kolonizacijom nakon Prvog svjetskog rata. Sve je to planski i sistematski rađeno.
Krajnje je vrijeme da se ''politička korektnost'' odloži. I da se batale svađe
Još je Vaso Čubrilović, docniji akademik SANU, predlagao da se Kosovo naseli Crnogorcima kako bi potisnuli albansko stanovništvo. No, na stranu to voljno i nevoljno etničko čišćenje srca Crne Gore. Ništa Crnogorce nije uništilo kao nesloga.
Ovih dana privodim kraju knjigu o Luiđiju Kriskuolou, američkom bankaru i osnivaču Međunarodnog komiteta za nezavisnu Crnu Goru. Nadam se skorijoj promociji. Kriskuolo je bio zgrožen crnogorskom neslogom i ličnim ambicijama koje su prerastale u samodestrukciju vlastite borbe za obnovu porobljene države. Nije bio jedini.
Zbog toga su i osnovali Komitet, jer sa Crnogorcima nisu željeli nikakve veze. Očigledno je da su ta zavist, pizma, međusobna mržnja i sve ostalo nešto što nas vjekovima prati. Na kraju, i sam Sveti Petar je život ostavio u mukama pokušavajući da Crnogorce primoli da se ne kolju među sobom.
Sredinom 1925. Kriskuolo daje intervju za Amerikanski glas Crnogorca, a pod naslovom ''Preporuka Crnogorcima''. U njemu ovaj Amerikanac veli:
''Na vaša pitanja što treba da rade Crnogorci u cilju oslobođenja Crne Gore odgovaram vam bez ustezanja i sa potpunom iskrenošću:
1. Nova istorija Crne Gore otpočela je mjeseca novembra 1918. godine, poslije primirja, to jest kad su saveznici izdali Crnu Goru.
2. Ostavite se starih zađevica i polemika, koje su postojale između kraljevske porodice i crnogorskih političara. Trsite se svih svađa i intriga koje postoje između ambicioznih ministara. Zaboravite lične ambicije raznovrsnih Plamenaca, Vujovića, Šoća, Popovića itd.
3. Imajte uvijek na umu da vaša borba nije borba protiv Crnogoraca, bez obzira kojoj partiji pripadali, već protiv srbijanskih političara sa Pašićem na čelu.
(...)
7. Na konvencijama zaboravite vaše lične razmirice i zađevice. Pružajte jedan drugom ruku, jer Crnu Goru treba oslobađati radi crnogorskog naroda a ne radi pojedinih sebičnjaka i nadri-političara.
8. Organizujte se pod jednom jedinom zastavom, onom sa toliko pobjedonosnih bojeva, onom iz ustanka decembra 1918. Neka iščeznu frakcije, pocijepanost, partije, jer sve to služi našim neprijateljima, jer sve to ide u korist Srbijancima''.
Nacija nestaje, a nema ko da je brani. Pogotovo nema njene intelektualne elite koja je zaokupljena jugonostalgijom ili maštanjem o nadnacionalnim oblicima života nikad do kraja definisane građanske svijesti. A Crnogorci? Nestaju
Da ne znam da je ovo pisano prije više od 100 godina mislio bih da je pisano ovih dana. Porazno je da 100 godina nakon, Crnogorci i dalje imaju iste muke i boluju iste probleme. I apsolutno ništa nisu naučili. Nevjerovatno je koliko je lako raznim agenturama da bače špicu oko koje ćemo se mi sjutra pokomatiti između sebe. Viđeli smo to kad je bila polemika oko Krsta Popovića.
Recimo, tako su razbucani Crnogorci u Americi tokom dvadesetih godina. Svako je svakoga optuživao za saradnju sa Beogradom, pisali su gnusne tekstove jedni o drugima i na kraju nestali. Nestala je i posljednja nada za stvaranje crnogorskog nacionalnog nukleusa u Americi.
Zbog toga mi danas nemamo ni crnogorsku crkvu niti drugi objekat u Americi, a potomci naših iseljenika maštaju o ćevapčićima i sarmicama. A kako je došlo do toga? B. Beković, povjerenik jugoslovenskog konzula B. Purića, pripisao je sebi zasluge za izazivanje ovog rascjepa. U pismu Puriću on ističe: ''Upotrebio sam trik 'rekla-kazala' i tako se sve rasprštalo''. U idućem pismu isti se falio kako je priča oko crnogorske crkve u Americi završena. Toliko je malo trebalo za samodestrukciju.
Danas smo opet u tom položaju tihog etničkog čišćenja i prodavac iz kopirnice logički rezonuje stvari i totalno razumijem njegov defetizam. Nacija nestaje, a nema ko da je brani. Pogotovo nema njene intelektualne elite koja je zaokupljena jugonostalgijom ili maštanjem o nadnacionalnim oblicima života nikad do kraja definisane građanske svijesti. A Crnogorci? Nestaju.
Godinu pred možda i najvažnije izbore u crnogorskoj istoriji, nama nacionalni Crnogorci tonu u defetizam i nezbor! Zbog čega? Zbog istog razloga kao i recimo 1936. pred Belveder. Taj krvavi protest nije pokrenut ni zbog plata ni zbog penzija, već zbog nacionalnog ugnjetavanja.
Danas, nijedna politička partija nema hrabrosti da na sebe preuzme pitanje ovog problema. Sa druge strane, guše i proglašavaju suviše ekstremnim one koji pričaju o ovom problemu. Da li će te političke partije konačno skapirati to onda kada nacionalni Crnogorci ne izađu na glasanje pa izgube izbore ili će u narednih godinu ipak učiniti nešto? Jer, krajnje je vrijeme da se ta ''politička korektnost'' odloži. I da se batale svađe.
