„Danas najveće pitanje Njegoševog dana nije jesmo li čitali Njegoša.“ Tom je rečenicom potpredśednik Vlade Aleksa Bečić počeo govor na državnoj svečanosti povodom crnogorskog praznika kulture.
71Mora mu se priznati da je bar na tom mjestu bio potpuno iskren. S iste govornice, nešto ranije, ministarka kulture završila je obraćanje obećanjem da će država književnoj riječi obezbijediti „pažljive čitaoce“. Vidimo da se potpredśednik te obaveze oslobodio još iste večeri.
Pored njih dvoje govorio je i kaluđer. Jedini je zvučao kao da tačno zna đe je došao i po šta. Prenio je pozdrav mitropolita, Njegoša nazvao tajnovidcem i sveštenim poetom i zaključio da praznik predstavlja „nastavak i produžetak njegovog djela“.
Trebalo mu je tačno tri minuta da državni praznik kulture prevede na crkveni jezik. Ministarka mu je, uostalom, pripremila teren jer je u govoru o kulturi posebno istakla značaj Mitropolije, a dobru saradnju s njom opisala kao dio kulturne politike „savremene građanske Crne Gore“. Građanska država, saznali smo, prepoznaje se i po tome što na svoj praznik kulture kaluđera pozdravi prije sudija, poslanika i ambasadora.
Ipak, pravi sadržaj stigao je s potpredśednikom Vlade. Saopštio nam je najprije da Njegoša svi vuku na svoju stranu, „kao da se planina može prenijeti tamo gdje se kamen može staviti“.
„Njegoš nije ničije privatno vlasništvo“, nastavio je, „prevelik za svaku partijsku knjižicu, preširok za svaku ideološku fioku i previsok za svaki rov.“ Ta je misao trajala tačno koliko i jedan udah, jer je odmah zatim objasnio kome šta pripada: ko Njegošu „briše srpsko osjećanje, čini nasilje nad njegovom riječju“, a ko mu „osporava crnogorsko držanje i crnogorsku državotvornu ulogu, čini nasilje nad njegovim životom“.
Vrijedi tu podjelu pročitati sporije nego što je izgovorena. Srpsko je, po njoj, ono što je Njegoš napisao, a crnogorsko ono kako se držao i đe je vladao. Po toj raspodjeli Njegoš je Srbin po srcu i peru, a Crnogorac po radnome mjestu. „Njegoš nije polovina, Njegoš je cjelina“, zaključio je potpredśednik, nakon što ga je sam, pred svima, uredno prepolovio.
Zatim o piscu, čije ime nosi praznik, više izgleda nije imao što reći. Gotovo trećinu vremena posvetio je dvojici mitropolita. Amfilohije je, čuli smo, „obnavljao duhovnu kičmu sopstvenog naroda“ i morao „da crkvu brani od odluka sopstvene države“, pa je „na zakon odgovorio jevanđeljem, na prijetnju molitvom, na silu litijom“. Time se zapravo potpredśednik zahvalio crkvi za sopstveni mandat.
Joanikije je, opet, čuvao crkvu „od onih koji su željeli da je potčine“, što je zanimljiv opis mitropolita koji je na vlastito ustoličenje na Cetinje stigao helikopterom. U svakom slučaju, ni jedan ni drugi mitropolit nije napisao ništa približno „Gorskome vijencu“, ali su na dan njegovog autora dobili više minuta od njega.
Kad država na svoj praznik kulture crkvu proglasi čuvarom baštine, vikaru ustupi govornicu, a mitropolite slavi duže nego pjesnika, onda je već rekla kome Njegoš, po njenom mišljenju, pripada
Zato tek poslije tako koncipiranog potpredśednikova govora, postaje jasan i njegov početak, odn. zašto nije važno pitanje jesmo li čitali. Jasno je da kome je Njegoš potreban kao pisac, tome ovakve svečanosti smetaju. No kome je potreban kao posljednji vladika-gospodar, kao dokaz da su u Crnoj Gori crkva i država nekad bile jedno i da bi to opet mogle biti, taj od čitanja i nema neke koristi.
Zato se Njegoš-pisac u potpredśednikovom govoru pojavio tačno jednom, u misli o čaši meda i čaši žuči, koju zna i ko knjigu nikad nije otvorio, i to u govoru koji nas poziva da ga „ne svedemo na citat“. Sve ostalo pripalo je vladici i mitropolitima.
Otud u govoru dijete koje brani „svoje ime i pamćenje od nametnutog zaborava“, šifra koju u Crnoj Gori ne treba prevoditi, jer svi znamo čije je ime u toj priči pamćenje, a čije zaborav. A otud i završetak u formi liturgijske formule „Vječni pomen Petru II Petroviću Njegošu“, netipične za državne govore, osim ako državnik više ne pravi razliku između dvije službe.
O mauzoleju na Lovćenu te večeri niko nije rekao ni riječ. Ali kad država na svoj praznik kulture crkvu proglasi čuvarom baštine, vikaru ustupi govornicu, a mitropolite slavi duže nego pjesnika, onda je već rekla kome Njegoš, po njenom mišljenju, pripada. Ostalo je još da se kaže šta s onim što je na Lovćenu ostavila država, i to je potpredśednik obavio jednom rečenicom.
Naime, Amfilohije je, rekao je potpredśednik, došao u vrijeme kada je crkva „decenijama gurana na marginu“, a čovjek „učen da se stidi krsta, predaka i sopstvenog pamćenja“. Tako opisano vrijeme ima ime. Zove se socijalizam. Upravo je ono s vrha Lovćena uklonilo kapelu kojom je kralj Aleksandar obilježio tuđi grob i jednom od tih predaka podiglo mauzolej, najveći spomenik koji je Crna Gora ikome podigla, što je zbilja neobičan način da se čovjek uči stidu.
Potpredśednikova rečenica, međutim, ima drugu namjenu. Ako je socijalizam bio doba zaborava, onda je i sve što je sagradio spomenik zaboravu, pa tako mauzolej prestaje da bude Njegošev i postaje spomenik epohe “koja je crkvu gurala na marginu”. Kad se taj okvir jednom prihvati, zahtjev da se pjesnik iz njega iseli počinje da zvuči kao ispravka nepravde. Time je Bečić, ne rekavši o Lovćenu ništa, prećutno potpisao ono što Mitropolija o njemu govori otvoreno.
Nedavno je Joanikije mauzolej nazvao „lažnom građevinom“ i opet ponovio da Crna Gora mora da obnovi kapelu i u nju vrati Njegoševe kosti. Protojerej Gojko Perović je četiri dana uoči praznika, na promociji zbornika o kapeli, poručio da će ona bez sumnje biti obnovljena i da je to „pitanje budućnosti Crne Gore“. Na sam praznik isti pop objasnio je da Njegoš „u sebi sabira sve ono što nas danas dijeli“ i da je život završio projektujući crkvu na Lovćenu.
Tako su potpredśednikova cjelina, popovo sabiranje i mitropolitovo pomirenje zapravo ista rečenica, izgovorena s tri mjesta. A iza toga navodnoga jedinstva stoji još jedan pokušaj da se Njegošev grob pretvori u pravoslavno hodočašće, da se pjesnik iznese iz zdanja koje mu je podigla država i preda crkvi, koja ga je već proglasila svecem, ali joj nedostaju mošti. Pomirenje u tom planu ima vrlo precizno značenje - da jedna strana pristane na sopstveni nestanak.
A Njegoš je bio vladar zemlje koju je tek trebalo organizovati, vladika kojem je mantija bila teška i pjesnik koji je u „Luči“ više pitao nego što je odgovarao, dok je u „Gorskom vijencu“ puštio da govore svi, uključujući i one koje je držao za neprijatelje. Njegovo djelo čine sumnja, razgovor i mnoštvo glasova, dakle sve ono čega na bini nije bilo.
Praznik koji nosi njegovo ime, viđeli smo, ne služi ni njemu ni tome djelu. Služi onima za koje je Radoslav Rotković govorio da od Njegoša hoće samo bradu. A brada, zna se, nije samo vladičanska.
