Genioznu ideju da prošlost treba ostaviti iza sebe i okrenuti se budućnosti i ekonomskoj saradnji promovisali su nakon ratova devedesetih ključni akteri međunarodne politike. Tvrdili su da je zaborav putokaz za budućnost i da proces tranzicione pravde umjesto bolnog suočavanja s nasljeđem devedesetih treba izmjestiti u prostor kompromisa.
Studentski pokret obećao je da će suštinski promijeniti budućnost Srbije, a to se neće desiti bez suočavanja s prošlošću!
Fokus je bio na interpretaciji simboličkog okvira i posljedicama sukoba, a nikada na suštini i uzrocima problema. Ispostaviće se da je cijena ovog pokušaja kompromisa bilo potiskivanje istine. Vrijeme je to najbolje potvrdilo, pa stoga preovladava skoro utisak da naša društva nikada nijesu ni izašla iz narativa devedesetih.
Crnogorsko društvo u posljednjih nekoliko decenija više puta je prolazilo kroz različite faze pokušaja otklona od prošlosti u kojima je kroz simplifikovana tumačenja odbačena prošlost zarad svijetle budućnosti.
Kada se 1989. godine tokom AB revolucije vlast mijenjala na ulici, pobjednici su objašnjavali da je konačno došlo vrijeme da se prekine sa „bratoubilaštvom“ i da se treba okrenuti jedinstvu i sabornosti. Sličan model, ali s drugim političkim narativom, Crna Gora je proživjela nakon referenduma 2006. godine, kada se tvrdilo da u novoj Crnoj Gori nema poraženih i da svi treba da se fokusiramo na svijetlu budućnost.
Po istom pomiriteljskom ključu, prošlost su 2020. godine željeli da zaborave i „oslobodioci“, a danas tu ulogu preuzimaju politički konvertiti u vlasti koji nas ubjeđuju da iza sebe treba da ostavimo sve podjele i da će izvjesna evropska budućnost riješiti sve naše traume iz prošlosti. Svi su vjerovali da od njih počinje istorija. Na papiru i predizbornom bilbordu sve to lijepo zvuči, ali se u praksi pokazuje da ova logika jednostavno „ne radi“.
Identičan obrazac odnosa prema prošlosti danas prepoznajemo u Srbiji, gdje se nakon veličanstvene pobjede Studentskog pokreta ponovo otvara pitanje odnosa prema prošlosti. Studentski pokret je tokom predizborne kampanje, racionalno i strateški, izbjegavao da se jasno odredi prema neuralgičnim tačkama srpske prošlosti, afirmišući narativ da prošlost treba ostaviti istoričarima, okrenuti se budućnosti i boriti se protiv kriminala i korupcije.
62
Izbjegavanje rasprave o prošlosti tokom predizborne kampanje pokazalo se kao dobra strategija, ali se ta tema jednostavno ne može ignorisati. Već u prvim danima nakon pada Vučića bilo je jasno da ukoliko se Studentski pokret ne bude bavio temama iz prošlosti, prošlost će se baviti njim. Teme o „ustašama i milogorcima“ iz predizborne kampanje zamijenili su narativi o odnosu Studentske liste prema statusu Kosova, sankcijama Rusiji i politici zvaničnog Beograda prema susjedima.
Njemačka je nakon Drugog svjetskog rata napravila otklon od nacističkog nasljeđa onoga trenutka kada su stasale generacije koje su roditeljima postavile jednostavno pitanje: gdje ste bili i šta ste radili tokom rata?
Srpsko društvo je tu lekciju propustilo nakon promjena 2000. godine zbog čega je, očekivano, dvije decenije nakon toga moralo ponovo da se bori protiv jednog autokrate, koji je, poput Miloševića, nacionalizam koristio kao pogonsko gorivo svoje političke agende. Obrazac je identičan, zbog čega Vučić nikada nije bio uzrok stanja u kojem se Srbija našla, već isključivo njegova posljedica.
Prošlost će se zakonomjerno vraćati u našu stvarnost ukoliko odlučimo da je ostavimo iza sebe tako što se njome nećemo baviti
Studentski pokret obećao je da će suštinski promijeniti budućnost Srbije, a to se neće desiti bez suočavanja s prošlošću! Koliko god to u ovom trenutku izgledalo nevažno, ukoliko generacija koja je srušila Vučića želi suštinsko pomirenje u regionu i Srbiju vidi kao ključnu državu u tom procesu, moraće problematizovati ulogu Srbije i srpskog društva u posljednjih nekoliko decenija.
Paradoksalno, generacije koje nemaju nikakve veze s ratovima devedesetih moraće da se suoče s teškim istorijskim nasljeđem, jer to nijesu učinile generacije njihovih roditelja koje su učestvovale u rušenju Miloševića. Naravno, to je teška i nepravedna sudbina za generaciju koja nema nikakve veze s tim nasljeđem, ali je to pitanje s kojim se prije ili kasnije mora suočiti. U suprotnom, pripadnici ove generacije rizikuju da im se za nekoliko godina pojavi novi Vučić, koji će biti mnogo radikalniji i autoritarniji od svog prethodnika.
Crna Gora treba da razumije ove procese i da ima realna očekivanja. Bilo bi pogrešno očekivati da će se za pola godine riješiti problemi koji su decenijama generisani. Takođe, predstavnike Studentske liste ne treba dovoditi pred konačne odluke bez prethodnog razumijevanja složenosti i ideološke raznolikosti samog pokreta.
Prošlost ne možemo zaboraviti, ali možemo izabrati način na koji ćemo je racionalizovati. Promovisanje zaborava kao načina za otklon od teške prošlosti nije rješenje. Prošlost će se zakonomjerno vraćati u našu stvarnost ukoliko odlučimo da je ostavimo iza sebe tako što se njome nećemo baviti.
