Ima jedan intervju što ga je Amfilohije Radović dao Nedeljniku 2018. godine. Razgovor su vodili na Duklji, pa Amfilohije novinaru u jednome trenu pokaže neki kamen i reče: „Ovdje se, kažu, Sveti Jovan Vladimir oženio.“
Ključna je riječ u njegovu kazivanju upravo ono „kažu“, ali nijesmo naivni da vjerujemo da je to marker rekla-kazala narativa. To je sidro kojim se brod kapetana Kuke usidrava u tradiciju sveznajućega narodnog pripovjedača. A toj se tradiciji narodnoga sveznalaštva, znamo svi, bespogovorno vjeruje. Što neimenovani akteri „kažu“, a crna riza aminuje – mora bit tako il nikako! „Kažu“ je sasvim dovoljan argument.
Hoćemo li ikad odrasti ili ćemo vjerovati u sve što nam kažu – do nas je
Tako mantija dođe kao začetak vještačke inteligencije, bez etičkoga disklejmera o neophodnosti provjere informacija. Izvori govore da su se Vladimir i Kosara upoznali u Prespi, đe je Vladimir bio utamničen, te da su po vjenčanju živjeli u Krajini na Skadarskome jezeru. Nedovoljna količina informacija ne da ne smeta, no čak pomaže Amfilohiju da na osnovu prilično labilnoga kolektivnoga pamćenja utvrdi i konkretan ludi kamen na koji su na vjenčanju Vladimir i Kosara nagazili – posred Duklje.
Kao u priči o Ivici i Marici Amfilohijevim je tragom lošega AI dopunjavanja i domišljanja sadržaja prije neku noć pošao najnoviji rukovodilac crnogorsko-primorske podružnice Beogradske patrijaršije. Joanikije je na RT Podgorica, da iskoristimo aktuelni registar njegova 13-julkom nagrađenoga brata, „pojašao“ – Lovćen.
Na sugestivno i ničim argumentovano pitanje novinara „je li tačan narativ da je dobar dio Cetinjana protiv obnove kapele koja je zavjet Njegošev i koja je srušena da bi se srušila Crna Gora 1916. godine“ Joanikije nakon mantre o pogaženome amanetu „našeg najvećeg sina“ odgovara između ostaloga: „Njegoš je najbolje znao šta mu priliči. On koji je proglasio Svetoga Petra kod koga se školovao i kod koga je duhovno sazrijevao. On je Svetom Petru posvetio tu crkvu u kojoj je želio da počiva. On svoj Gorski vijenac i Luču mikrokozma u suštini završava sa liturgijom, sa onom službom koja se služi u hramu božjem. U njegovoj poeziji hram, svetinja, crkva, krst, oltar, ti duhovni simboli zauzimaju ogroman dio. Dakle, prosto, on je pjevao, on je sanjao o hramu. Za njega je cio kosmos bio hram, ali pravoslavni hram.“
Kao što Amfilohije „zna“ na kojem se dukljanskome kamenu Vladimir Dukljanski oženio, tako i Joanikije „zna“ što je Njegoš pravoslavno sanjao. Jer, logično, svi što istome esnafu pripadaju moraju isto misliti, isto raditi i isto sanjati. To umijeće izmaštavanja novih normalnosti zasnovano na prstohvatu kolektivnoga pamćenja i grančici stvarnosti neophodno je opśenarima za kolektivnu hipnozu.
Kao što im je – da bi na vrhu Rumije poboli jednobrodnu limenku – trebala izmišljotina da je „nekada davno“ na Rumiji postojala crkva pa su je porušile Osmanlije 1571. godine (iako na tadašnjim mletačkim mapama crkve na Rumiji nema niti od nje ima ikakvih tragova), službenicima Beogradske patrijaršije danas treba potvrda da se na vrhu Lovćena vršila liturgijska služba – kako bi Lovćen pretvorili u tradicionalni crkovni pośed.
Za šmirglanje činjenice da prije Njegoša na lovćenskome vrhu nikakve crkve bilo nije, ovaj Đepeto scenu Gorskoga vijenca u kojoj književni likovi izlaze iz crkve na Lovćenu pretvara u nepatvoreni dokaz izvođenja stvarnoga, valjda i uobičajenoga, liturgijskoga čina na Jezerskome vrhu, a pjesnika Njegoša uzima kao pouzdanoga svjedoka. Jer ko će sumnjati u najmudriju glavu i „istoričesko sobitije“ izašlo iz njegova pera!
Istina je ipak nešto drugačija: na Jezerskome je vrhu 1845. godine nikla mala kapela memorijalnoga karaktera, posvećena Petru I. Na njoj se liturgija nikad služila nije, niti je tome bila namijenjena. Službenici Beogradske patrijaršije tu kapelicu listom zovu crkvom, hramom ili crkvicom – iako na njoj nema ni zvona ni zvonika koji bi služili da zovu na službu.
Nakon što je pri osvajanju Lovćena 1916. godine austrijska artiljerija oštetila Njegoševu kapelu iznad vrata, Aleksandar Karađorđević odlučio je da je ne obnavlja, već da napravi svoju triput veću verziju namjesto Njegoševe, da odgovara njegovim vladarskim ciljevima. Pritom nije izmijenio samo izgled i površinu Njegoševe kapele, no i samoga Lovćena.
Za šmirglanje činjenice da prije Njegoša na lovćenskome vrhu nikakve crkve bilo nije, ovaj Đepeto scenu Gorskoga vijenca u kojoj književni likovi izlaze iz crkve na Lovćenu pretvara u nepatvoreni dokaz izvođenja stvarnoga, valjda i uobičajenoga, liturgijskoga čina na Jezerskome vrhu
U Njegoševo se doba vrh Jezerskoga vrha zvao Kapa, toponim nastao metaforičkim preslikavanjem dijela crnogorske tradicionalne nošnje na sliku terena koji je crnogorskoj kapi naličio. Njegoševa je kapela građena da ne remeti prirodni izgled Kape lovćenske, no da mu se prilagodi. Zato je bila kružnoga dizajna i zato je pod njen manji dio kamen natrpan da obezbijedi dovoljno prostora da kapelica izgleda kao stub i prirodni nastavak planine. Građena je od kamena s Lovćena i prema tipičnoj crnogorskoj arhitekturi.
Aleksandar Karađorđević 1925. godine mjesto Njegoševe kapele napravio je svoju zadužbinu. Lovćenski je kamen zamijenio kamenom s Brača i mramorom s Venčaca, a crnogorski stil gradnje stranim (vizantijskim i ruskim) crtama. Pritom s mape Evrope nije uklonio samo ime Kraljevine Crne Gore i nije samo Petra Cetinjskoga preklopio Svetim Đorđem, no je svojom verzijom kapele, što je danas službenici Beogradske patrijaršije predstavljaju kao izvornu i Njegoševu, dekapitirao Jezerski vrh i skinuo Kapu s vrha Lovćena. O tome degradiranju Lovćena i nestanku toponima Kapa ovđe govori Pavle Mijović.
Vraćanje tuđe kapele koje već godinama najavljuju i oni što rade u Mitropoliji i oni što Mitropoliji služe i koji slike tobožnje izvorne lovćenske kapele dijele kao dio državnoga protokola ima samo jedan cilj – da se i na drugu crnogorsku svetu planinu, kao početkom vijeka na Rumiju, nakači krst i da se simbolički Crna Gora pravoslavno pokori. Jer samo ako se vrati kapela – na Lovćen će doći kapelani. A čija je služba, onoga je i zemlja.
Premda čak ni nakon zidanja objekta Karađorđevića 1925. godine Jezerski vrh u katastarske knjige nije nikad bio upisan ni pod imenom Karađorđevića, niti pod imenom Mitropolije, ni Beogradske patrijaršije, ni Crkve Srbije, nadaju se da će ta nova njihova a tobož Njegoševa kapela i to promijeniti. Pa će ići na krštene televizije da nam kažu kako je to oduvijek bilo tako i da je tako u kam zapisano. Možda se nekada davno i Njegoš oženi na kamenu u Duklji, oni će ga znat.
Hoćemo li ikad odrasti ili ćemo vjerovati u sve što nam kažu – do nas je.
