Profesor dr Vladimir Pešić tokom naučne karijere istraživao je živi svijet na različitim kontinentima, a među njegovim otkrićima su i vrste koje žive isključivo u crnogorskim izvorima, rijekama i pećinama. Neke od njih toliko su rijetke da bi nestanak jednog izvora značio i njihov potpuni nestanak sa planete.
„Otkriti novu vrstu danas znači spasiti dio sjećanja ove planete prije nego što bude trajno izgubljen“, kaže Pešić u razgovoru za Portal Analitika, upozoravajući da se naučnici širom svijeta nalaze u trci s vremenom, nastojeći da upoznaju živi svijet prije nego što nepovratno nestane.
U Crnoj Gori, međutim, naučna otkrića ne znače nužno i zaštitu. Pešić upozorava na ugroženost endemskih vrsta u kanjonu Tare zbog planirane izgradnje hidroelektrane Buk Bijela, posljedice zagađenja i klimatskih promjena, ali i na dugogodišnje zanemarivanje naučnih saznanja prilikom donošenja odluka o korišćenju prirodnih resursa.
„Ponekad se stiče utisak da donosiocima odluka u državi zapravo i odgovara manjak naučnih informacija o biodiverzitetu“, ocjenjuje Pešić, objašnjavajući da nedostatak podataka omogućava lakše sprovođenje projekata štetnih po životnu sredinu.
Prema njegovim riječima, rezultati naučnih istraživanja prečesto se ignorišu u korist kratkoročnih infrastrukturnih i ekonomskih interesa, dok se biljke i životinje rijetko nalaze među prioritetima donosilaca odluka.
„Jedina realna nada za opstanak našeg biodiverziteta jeste punopravno članstvo u Evropskoj uniji“, poručuje Pešić. Smatra da će tek stroga primjena evropskih standarda primorati državu da naučne podatke stavi ispred političkih i investitorskih želja.
Govoreći o odgovornosti institucija, položaju mladih naučnika i potrebi za obnovom nezavisne stručne institucije za zaštitu prirode, Pešić zaključuje da ustavna ideja ekološke države ne smije ostati samo lijepo slovo na papiru.
„Glas nauke mora se čuti prije nego što bageri izađu na teren”, poručuje.
Otkriti novu vrstu danas znači spasiti dio sjećanja planete prije nego bude trajno izgubljen
Analitika: Tokom naučne karijere učestvovali ste u opisivanju gotovo 500 vrsta koje nauka ranije nije poznavala, istražujući živi svijet na različitim kontinentima. Što danas znači otkriti novu vrstu, kako izgleda taj proces i što nam takva otkrića govore o tome koliko malo još znamo o životu na Zemlji?
Pešić: Otkriti novu vrstu danas znači spasiti dio sjećanja ove planete prije nego što bude trajno izgubljen. Proces opisivanja je prvi, ključni korak - jer da bismo znali kako nešto da sačuvamo, moramo najprije znati šta uopšte imamo.
Sve savremene projekcije gubitka živog svijeta ukazuju na to da će u narednih 20 do 50 godina nestati ogroman, možda i najveći dio biodiverziteta na Zemlji. Naučnici se danas nalaze u svojevrsnoj trci s vremenom, u borbi da otkriju i popišu taj živi svijet prije nego što nepovratno nestane. Nažalost, surova realnost je da će mnoge vrste izumrijeti, a da ih kao nauka i civilizacija nećemo ni formalno upoznati.
Nestanak svake vrste, ma koliko nam se činila sitnom ili nevažnom, znači trajni gubitak jednog jedinstvenog poglavlja u istoriji života na Zemlji. Kada izgubimo vrstu, izgubili smo evolucioni kod koji se stvarao milionima godina, ostavljajući našu planetu ne samo biološki siromašnijom, već i tišom za jednu jedinstvenu priču o opstanku.
Evolucija dinamična i puna skrivenih kodova koje tek treba da dešifrujemo
Analitika: Vaša istraživanja povezuju ekologiju, evoluciju i taksonomiju. Koliko nam otkrivanje i proučavanje novih vrsta pomaže da razumijemo evoluciju živog svijeta? Jesu li Vas neka otkrića natjerala da preispitate ranija naučna saznanja ili pretpostavke?
Pešić: Ekologija, evolucija i taksonomija su neodvojive oblasti – jednostavno ne možete proučavati ekološke procese i evolucionu istoriju ako ne znate koje vrste naseljavaju našu planetu. To je temelj mog naučnog rada, zbog kojeg sam i rangiran na prestižnoj Stanfordovoj listi vodećih svjetskih naučnika u ovim oblastima.
Svaka nova vrsta koju otkrijemo priča priču ne samo o sebi, već i o dugoj istoriji predjela koji naseljava, često rušeći naše dotadašnje pretpostavke. Imao sam priliku da istražujem veoma različite i fascinantne djelove svijeta. Posebno bih izdvojio Iran, gdje sam u periodu od 2003. do 2023. godine organizovao čak osam naučnih ekspedicija.
1Istraživanja koja sam tamo sproveo i objavio donijela su nevjerovatno naučno iznenađenje: pokazalo se da je fauna vodenih ekosistema Iranske visoravni izuzetno slična evropskoj fauni, dok živi svijet uz samo Persijsko more vuče porijeklo iz Indije.
Nevjerovatno je da rijeke u kojima žive ove dvije potpuno različite faune (razdvojene milionima godina evolucije) teku na udaljenosti od svega nekoliko desetina kilometara, što nam iznova dokazuje koliko je evolucija dinamična i puna skrivenih kodova koje tek treba da dešifrujemo.
Crna Gora – na malom prostoru nevjerovatno različite i jedinstvene kombinacije vrsta
Analitika: Istraživali ste vodene organizme širom svijeta, od Evrope do Australije i Novog Zelanda. Po čemu se, iz perspektive tog iskustva, izdvaja biodiverzitet Crne Gore? Koliko smo ga zaista upoznali i gdje su najveće praznine u našem znanju?
Pešić: Svega manji dio od skoro 500 vrsta koje sam opisao potiče iz Crne Gore, ali to nipošto ne umanjuje njen ogroman biodiverzitetski značaj. Ono što našu zemlju čini jedinstvenom u svjetskim okvirima jeste činjenica da na izuzetno malom prostoru imamo nevjerovatno različite i jedinstvene kombinacije vrsta.
Ta velika koncentracija endemizma na malom prostoru je naša najveća prednost, ali ujedno i najveća opasnost. Takve vrste su ranjive i svaka promjena staništa za njih može biti kobna. Činjenica da skoro svake godine iz vodenih ekosistema Crne Gore opišem bar po jednu novu vrstu za nauku jasno pokazuje da još ima dosta posla dok ne budemo mogli da kažemo da zaista poznajemo naš biodiverzitet.
Vrste koje nestaju sa nestankom jednog izvora
Analitika: Među vrstama koje ste opisali nalaze se i brojne vrste otkrivene u Crnoj Gori. Koliko je novih vrsta pronađeno u našim vodama i što ih čini posebnim? Postoje li organizmi čije je cjelokupno poznato stanište ograničeno na jedan izvor, potok ili pećinu, i koliko su takve vrste osjetljive na promjene u životnoj sredini?
Pešić: Da, veliki broj endemičnih vrsta koje sam opisao ima izuzetno usko rasprostranjenje – ponekad su ograničene na samo jedan jedini izvor. To ih, prirodno, čini ekstremno osjetljivim i ranjivim, jer presušivanje ili zagađenje tog izvora znači i definitivan nestanak cijele jedne vrste sa planete.
Sa druge strane, ove endemske vrste su fantastični bioindikatori zdravlja životne sredine. Prije par godina sam objavio rad u kojem sam sa kolegama razvio poseban multiparametarski indeks za procjenu ekološkog statusa izvora. To je bio prvi indeks na globalnom nivou koji je fokus stavio upravo na ove jedinstvene stanovnike izvora koji najbrže reaguju i pokazuju najveću osjetljivost na ekološke promjene u staništima.
Kada kolege neku vrstu nazovu po vama, to je najveće priznanje
Analitika: U Vašu čast nazvano je 17 vrsta, a među vrstama koje ste Vi opisali nalaze se i one koje nose imena Dženifer Lopez i Novaka Đokovića. Kako naučnici odlučuju o imenima novih vrsta? Može li interesovanje koje izazivaju takve priče pomoći da javnost bolje razumije značaj biodiverziteta?
Pešić: Kada kolege neku vrstu nazovu po vama, to je najveće priznanje koje biolog može dobiti u svojoj karijeri. Sa druge strane, i sam sam imao priliku da mnoge vrste nazovem po kolegama i ljudima koji su uradili fantastične stvari za istraživanje i zaštitu prirode širom svijeta.
Ponekad vrste nazovemo i po globalno poznatim ličnostima, što se pokazalo kao izvanredan alat za popularizaciju nauke. To direktno pomaže da javnost čuje za ove organizme i shvati hitnu potrebu za zaštitom njihovih staništa.
Sjajan primjer je rijetka podzemna vrsta puža Travunijana djokovici koju smo otkrili u Crnoj Gori. To je privuklo ogromnu pažnju medija, pa i samog Novaka Đokovića koji je duhovito prokomentarisao da mu je to jasan signal da malo "uspori". Ipak, nama biolozima to je bio sasvim suprotan signal – da sa zaštitom biodiverziteta moramo ozbiljno da ubrzamo.
Dragocjeni resursi mogu se sačuvati kroz održivo upravljanje bazirano na nauci i stručnim nalazima
Analitika: Bili ste jedan od urednika naučnih monografija o rijekama Crne Gore, Skadarskom jezeru i malim vodenim tijelima Zapadnog Balkana. Što su ta istraživanja pokazala o bogatstvu i stanju naših vodenih ekosistema? Koji su nalazi za Vas bili posebno važni, a koji zabrinjavajući?
Pešić: Urednik sam tri kapitalne monografije u izdanju kuće Springer, vodećeg međunarodnog naučnog izdavača: „The Skadar/Shkodra Lake Environment”, „The Rivers of Montenegro” i „Small Water Bodies of the Western Balkans”.
Ova djela su rezultat decenijskog rada velikog broja istraživača. Ona su svjetskoj naučnoj zajednici po prvi put na jednom mjestu predstavila neprocjenjive podatke o našim vodenim resursima.
Ono što najviše zabrinjava, a što su ova istraživanja jasno pokazala, jeste izuzetna ranjivost ovih ekosistema pod uticajem klimatskih promjena i ljudskog faktora.
Najvažnija poruka ovih monografija je da se ovi dragocjeni resursi mogu sačuvati za budućnost isključivo kroz održivo upravljanje koje je bazirano na nauci i stručnim nalazima.
Mala vodena staništa - zanemarena prirodna bogatstva
Analitika: Izvori, potoci, bare i lokve često ostaju u sjenci velikih rijeka i jezera. Koliko su ta mala vodena staništa važna za očuvanje biodiverziteta? Što nepovratno gubimo kada ih zatrpavamo, kaptiramo, isušujemo ili mijenjamo njihove prirodne karakteristike?
Pešić: Moja monografija „Small Water Bodies of the Western Balkans” koju je objavio Springer, izazvala je veliku pažnju naučne javnosti jer je to bila prva knjiga posvećena isključivo malim vodenim tijelima poput izvora, potoka, bara i lokvi.
Mala vodena staništa su izuzetno značajna za očuvanje biodiverziteta slatkih voda. To je posebno izraženo u dinarskom kršu, gdje su ovi mali rezervoari često jedina vodena tijela na širem prostoru i jedini spas za živi svijet.
Nažalost, uprkos njihovoj ogromnoj ekološkoj važnosti, ona su i dalje široko zanemarena i potpuno isključena iz vladinih politika i direktiva, uključujući i Okvirnu direktivu o vodama EU. Kada ih zatrpavamo, kaptiramo ili isušujemo, mi ne mijenjamo samo pejzaž – mi nepovratno brišemo jedina utočišta za stotine vrsta koje ne mogu preživjeti nigdje drugo.
Skadarsko jezero – evoluciono utočište ne samo na evropskom, već i na globalnom nivou
Analitika: Skadarsko jezero bilo je predmet brojnih Vaših istraživanja, uključujući otkrivanje i opisivanje novih vrsta beskičmenjaka. Koliko je ovo jezero jedinstveno sa stanovišta evolucije i biodiverziteta? Koje su danas najveće prijetnje njegovom živom svijetu i koliko su mjere zaštite zasnovane na naučnim saznanjima?
Pešić: Skadarsko jezero je bilo predmet monografije „The Skadar/Shkodra Lake Environment”, koja danas predstavlja ključnu referentnu knjigu kada je u pitanju ekologija i evolucija ovog jedinstvenog ekosistema.
Geološki posmatrano, samo jezero je veoma mlado. Istraživanja su pokazala da se tek u periodu od prije 1.000 do 1.200 godina, usljed kombinacije klimatskih promjena, tektonskih slijeganja i ljudskih aktivnosti, nekadašnja močvara transformisala u veliko, stalno otvoreno vodeno tijelo kakvo danas poznajemo.
Međutim, vrste koje naseljavaju basen jezera su, kako su pokazale naše genetičke studije, mnogo starije. Mnoge od njih su upravo na ovom prostoru preživjele zadnje ledeno doba. Ta činjenica čini Skadarsko jezero jednim od najvažnijih centara biodiverziteta i evolucionih utočišta, ne samo na evropskom, već i na globalnom nivou, zbog čega svaka mjera njegove zaštite mora biti strogo vođena naukom.
DNK barkodiranje otkriva skrivene ili oku nevidljive vrste
Analitika: U istraživanjima koristite i DNK barkodiranje, metodu koja omogućava identifikaciju vrsta na osnovu njihovog genetičkog materijala. Šta nam ova metoda otkriva, a što tradicionalnim istraživanjima možda ne bismo mogli da saznamo? Koliko smo odmakli u stvaranju genetičke baze naših ugroženih i endemičnih vrsta i kako se ti podaci mogu koristiti u njihovoj zaštiti?
Pešić: DNK barkodiranje nam omogućava da identifikujemo vrste na osnovu kratkih, jedinstvenih djelova njihovog genetičkog koda, što nam pomaže da precizno prepoznamo skrivene ili oku nevidljive vrste koje tradicionalna morfologija često ne može da uoči. Ova napredna metoda predstavlja revoluciju u ekološkom monitoringu, jer omogućava brzu i nepogrešivu procjenu stanja u našim ekosistemima.
Rukovodio sam nacionalnim projektom uspostavljanja DNK barkod referentne biblioteke za endemične i ugrožene vrste vodenih ekosistema Crne Gore, sa primarnim ciljem da trajno sačuvamo genetički materijal brojnih vrsta kojima prijeti nestanak. Zahvaljujući ovom radu, Crna Gora danas ima više od 20.000 DNK sekvenci deponovanih u javnim svjetskim bibliotekama gena, čime po stepenu istraženosti u ovoj oblasti daleko prevazilazi sve susjedne države u regionu.
Proučavanje i očuvanje ovog genetičkog diverziteta je ključ za dugoročnu zaštitu prirode, jer gubitak genetičke raznovrsnosti vodi gubitku evolucione prilagodljivosti vrsta, a time i do njihovog nestanka.
Mikroplastika u prirodi djeluje kao prenosilac koji nosi i pojačava dejstvo drugih toksina
Analitika: Rukovodite i projektom PlastiScan, posvećenim praćenju mikroplastike u kraškim izvorima i podzemnim vodama Crne Gore. Koliko danas znamo o uticaju mikroplastike na vodene organizme? Može li ona uticati na njihovo razmnožavanje, razvoj i opstanak, i koliko je nauka blizu razumijevanja dugoročnih posljedica njenog prisustva u prirodi?
Pešić: „PlastiScan” je nacionalni projekat koji trenutno vodim pod pokroviteljstvom Ministarstva nauke, inovacija i tehnološkog razvoja. Kada govorimo o mikroplastici, u nauci više nije pitanje gdje je ima, već gdje je nema, što potvrđuju i nedavne globalne studije koje su je pronašle čak i u ljudskoj krvi.
U okviru naših istraživanja fokusiramo se na transfer mikroplastike kroz lance ishrane (sistem predator-plijen) u osjetljivim kraškim izvorima i podzemnim vodama, kako bismo utvrdili njen stvarni uticaj na razmnožavanje, razvoj i opstanak vrsta koje tamo žive. Ove godine smo u prestižnom časopisu Aquatic Toxicology objavili rad o sinergijskom efektu mikroplastike i drugih kontaminanata na vodene organizme. To predstavlja jednu od prvih studija ove vrste u globalnoj ekotoksikologiji, jer mikroplastika u prirodi često djeluje kao prenosilac koji sa sobom nosi i pojačava dejstvo drugih toksina.
Nauka je tek na početku razumijevanja dugoročnih posljedica ovog zagađenja. Za konačne zaključke o tome kako mikroplastika utiče na živi svijet potrebno je vrijeme i izuzetno detaljna istraživanja, jer je njen uticaj u prirodi nemoguće potpuno odvojiti od drugih zagađivača, što je i pokazala naša studija. Naravno, za ovakve analize neophodna je i vrhunska naučna oprema, a u ovom projektu imamo veliku podršku naših međunarodnih partnera – Univerziteta u Nišu i Univerziteta u Bakingemu iz Engleske.
Buk Bijela prijeti opstanku endemskih vrsta Tare
Analitika: Na osnovu Vaših istraživanja u Crnoj Gori i svijetu, koliko su naši vodeni ekosistemi izloženi pritiscima zagađenja, klimatskih promjena i različitih građevinskih zahvata? Postoji li realna opasnost da pojedine vrste nestanu prije nego što ih nauka uopšte otkrije i opiše? Znate li za konkretne primjere iz Crne Gore?
Pešić: Naša istraživanja jasno pokazuju da klimatske promjene i antropogeni pritisak u Crnoj Gori nijesu ekološke floskule, već surova realnost. Sve veći broj naših vodenih tokova svake godine postaje intermitentan, odnosno presušuje tokom dijela godine, što dramatično mijenja staništa i ugrožava opstanak živog svijeta.
Pojedine endemske vrste, koje naseljavaju svega jedan ili nekoliko izvora, u realnoj su opasnosti da nestanu prije nego što ih uopšte detaljno upoznamo.
Konkretan i veoma aktuelan primjer je planirana izgradnja hidroelektrane „Buk Bijela”. Tim povodom sam Ministarstvu ekologije Crne Gore i zvanično predao naučne primjedbe u kojima se jasno navodi da bi potapanje donjeg toka rijeke Tare trajno uništilo endemske vrste puževa, poput Paladilhiopsis tarae i Bythinella taraensis. Ove vrste žive isključivo u kanjonu Tare i nigdje više na planeti.
Čvrsto vjerujem da će Ministarstvo ekologije Crne Gore odluku o zaštiti ovog područja i ovih vrsta donijeti isključivo na osnovu egzaktnih podataka profesora ekologije sa Univerziteta Crne Gore, a ne na osnovu mišljenja komisija koje je neko formirao u Banjaluci.
Utisak je da donosiocima odluka u državi odgovara manjak naučnih informacija o biodiverzitetu
Analitika: Kao univerzitetski profesor i mentor mladim istraživačima, kakve mogućnosti danas vidite za razvoj naučne karijere u Crnoj Gori? Mogu li mladi biolozi ovdje da se ozbiljno bave istraživanjem ili ih nedostatak finansiranja, opreme i institucionalne podrške usmjerava prema inostranstvu?
Pešić: Nažalost, većina mojih studenata koji završe biologiju nema priliku da se bavi naučno-istraživačkim radom u Crnoj Gori. Značajan dio njih se, u nedostatku institucionalnih opcija, angažuje u NVO sektoru, i ti mladi ljudi danas rade izvanredan posao na koji kao društvo moramo biti ponosni.
Savremena istraživanja biodiverziteta, koja uključuju terenski rad i skupe DNK analize, zahtijevaju ozbiljna finansijska sredstva koja se kod nas teško nalaze.
Ponekad se stiče utisak da donosiocima odluka u državi zapravo i odgovara manjak naučnih informacija o biodiverzitetu. Kada nemate precizne podatke o tome šta sve živi na nekom prostoru, onda se sa institucija skida odgovornost i omogućava se da lakše prođu brojni projekti koji nesumnjivo imaju štetan uticaj na životnu sredinu.
Zaštita rijetkih vrsta često počiva na trudu pojedinaca umjesto na snažnim institucijama
Analitika: Botaničarka Snežana Dragićević nedavno je upozorila da bi Crna Gora zbog planiranih infrastrukturnih projekata i mogućeg otvaranja kamenoloma mogla izgubiti Petrolamium crnojevicii, biljnu vrstu otkrivenu u Štitarima, koja ne postoji nigdje drugo na svijetu. Koliko je takav slučaj ilustrativan za odnos prema našem biodiverzitetu? Imamo li u Crnoj Gori sistem koji može zaštititi izuzetno rijetke i endemične vrste prije nego što bude prekasno?
Pešić: Nažalost, ovakvih primjera u Crnoj Gori ima i više nego dovoljno, a ključni problem je što zaštita rijetkih vrsta prečesto počiva na trudu pojedinaca umjesto na snažnim institucijama.
Ovakav odnos prema prirodi savršeno ilustruje koliko nam je hitno potrebna nezavisna i stručna institucija za zaštitu prirode. Ukidanje nekadašnjeg Republičkog zavoda za zaštitu prirode, koji je decenijama bio stručni stub ove zemlje, pokazalo se kao izuzetno loš potez države.
Kada je riječ o vodenim ekosistemima, situacija je dodatno zakomplikovana i teška. Vode su kod nas rascjepkane između različitih institucija – od Direkcije za vode do Ministarstva poljoprivrede. Za njih su vode, nažalost, prvenstveno ekonomski resurs, a potpuno se zanemaruje činjenica da su te iste vode prije svega stanište za stotine jedinstvenih i ugroženih vrsta.
Rezultati istraživanja ignorišu se u korist kratkoročnih infrastrukturnih i ekonomskih interesa
Analitika: Ranije ste javno upozoravali na nedovoljno vrednovanje naučnog rada i potrebu da se glas naučnika snažnije čuje. Koliko se rezultati istraživanja biodiverziteta zaista koriste prilikom donošenja odluka o zaštiti prirode, prostornom planiranju i velikim infrastrukturnim projektima? Postoje li primjeri da su naučnici upozoravali na ugrožavanje određenih vrsta ili staništa, a da su institucije njihova upozorenja zanemarile?
Pešić: Kao što sam već pomenuo, Crna Gora na malom prostoru ima izuzetnu koncentraciju vrsta i staništa koja su globalno značajna, ali i ekstremno ranjiva – a sa druge strane, mi smo mala naučna zajednica i zaista je „malo ruku” koje se bave ovom vrstom nauke.
Nažalost, istorija je pokazala da naše društvo rijetko kada prepoznalo dugoročni interes da sačuva resurse za budućnost, a biljke i životinje su se rijetko kada nalazile visoko na listi prioriteta donosilaca odluka. Rezultati naučnih istraživanja se prečesto ignorišu u korist kratkoročnih infrastrukturnih i ekonomskih interesa.
Jedina realna nada za opstanak našeg biodiverziteta jeste punopravno članstvo u Evropskoj uniji. Usvajanje i stroga primjena evropskih standarda u oblasti zaštite prirode, kojih naše institucije i društvo još uvijek nijesu ni svjesni, biće onaj ključni mehanizam koji će primorati državu da konačno stavi naučne podatke ispred političkih i investitorskih želja.
Ekološka država mora počivati na naučnim činjenicama
Analitika: Crna Gora se Ustavom odredila kao ekološka država, a istovremeno njeni naučnici otkrivaju vrste koje ne postoje nigdje drugo na svijetu. Koliko se ta dva podatka podudaraju sa stvarnim odnosom države prema prirodi? Što biste izdvojili kao najveći propust u zaštiti biodiverziteta i šta bi država morala hitno da promijeni?
Pešić: Nauka i naučnici imaju svoje primarno naučne ciljeve koji ne moraju biti usmjereni samo na zaštitu prirode, dok politika zaštite prirode, sa druge strane, mora u potpunosti počivati na naučnim podacima. To je ključna karika koju ozbiljne države koriste, a koja kod nas, uprkos ustavnoj odrednici o ekološkoj državi, još uvijek nedostaje.
U brojnim državama Evropske unije, vladine i privatne institucije nude veliki broj grantova i mogućnosti za studente i diplomce da rade na projektima iz oblasti zaštite prirode i primijenjene ekologije. Upravo u tom pravcu razvija se i koncept citizen science (građanska nauka), koji omogućava da se i šira javnost aktivno uključi u prikupljanje podataka i očuvanje biodiverziteta.
Ako kao profesor Ekologije i Evolucije sa više od dvije decenije rada na Univerzitetu Crne Gore mogu da predložim šta država mora hitno da promijeni, onda bi to bile sljedeće tri stvari:
- Uspostaviti nezavisnu stručnu instituciju za zaštitu prirode koja će donositi odluke isključivo na osnovu naučnih činjenica.
- Pokrenuti stabilne fondove i grantove za mlade istraživače u oblasti primijenjene ekologije kako bi ostali u zemlji.
- Promijeniti percepciju i politiku zaštite vodenih ekosistema, tako da se oni doživljavaju i štite kao staništa i dom za brojne vrste, a ne samo kao ekonomski resurs raspoređen između različitih resora.
Ustavna ideja ekološke države ne smije ostati samo lijepo slovo na papiru – ona mora postati platforma na kojoj se glas nauke čuje prije nego što bageri izađu na teren.
