Kad je 27. januara ove godine predśednik Skupštine Crne Gore Andrija Mandić sa svojom savjetnicom Ninom Ofner Bokan, ujedno i predśednicom Jevrejske zajednice Crne Gore, zapalio šest svijeća za šest miliona Jevreja ubijenih u Holokaustu, poručio je da śećanje na žrtve treba biti naš trajni moralni kompas.
„Drago mi je da i dan danas demonstriramo i potvrđujemo da nismo nestali, da nas nisu uništili i da imamo mogućnost da u inat ideologijama mraka, zla i prošlosti, Crna Gora i Izrael, a svakako srpski i jevrejski narod, grade novu i svjetliju zajedničku budućnost“, rekao je tad.
Možda ne bi bilo loše taj spomenik ženskoj emancipaciji, taj, kako vele u obrazloženju, „simbol značaja obrazovanja, humanosti i doprinosa žena razvoju društva“, postaviti baš na 27. januar, na Međunarodni dan śećanja na žrtve Holokausta
Za njim je u ime Jevreja govorila njegova savjetnica Ofner Bokan i, kako navodi sajt Skupštine, podśetila da Holokaust nije počeo gasnim komorama, nego „riječima, dehumanizacijom, ćutanjem institucija i društvenim prihvatanjem mržnje, upozorivši da antisemitizam uvijek predstavlja signal ozbiljnog udaljavanja od temeljnih humanih vrijednosti Evrope“, te zahvalila Andriji Mandiću „na posebnom senzibilitetu i podršci koju je pokazao prema Jevrejskoj zajednici i jevrejskom narodu, ističući značaj jasne institucionalne poruke da Crna Gora ostaje uz svoje građane i prijatelje u očuvanju kulture sjećanja“.
Mandić zaista briljira u pomirenju nepomirljivoga. Tako je poseban taj mandićevski senzibilitet prema Jevrejskoj zajednici i jevrejskome narodu. Takoreći sveobuhvatan! Zagrabi i od Semita i od antisemita, pa sve u isti lonac i s njime pravac Berane. Krajnja destinacija Zaostro!
I čitav njegov NSD sazdan je na pomiriteljskim tendencijama i naročito na očuvanju kulture śećanja. U tome je duhu i posljednja inicijativa potpredśednice te partije, Jelene Božović, da se u Beranama gradi spomenik Divni Veković, ženi koja je 19. decembra 1942. godine u Glasu Crnogorca, tada zvaničnome glasilu fašističkih vlasti, pisala o „jevrejskim agentima“, slaveći četničkoga komandanta Pavla Đurišića i njegov „Bogom blagosloveni pohod“.
Da ne ostane nedorečeno o kakvome je pohodu riječ, objašnjava higijenskim, dezinfekcijskim rječnikom Divna: u Zaostru Đurišićevi mladi oficiri stvaraju planove „da se zemlja očisti od nemani Moše Pijadinih pristalica“.
7A da apsolutno otkloni mogućnost naknadnoga tumačenja da je Pijade u njenim monarhističkim očima bio samo komunist, Divna precizira: „I meni se srce topi od miline kad vidim da nije sve propalo, da u našem narodu ima još velikih rodoljuba, hrabrih boraca za slobodu svoga naroda. Ostavila sam ove mlade ljude, žaleći u duši što nijesam mlađa, da mogu kao negda dijeliti njihovo dobro i zlo, ali veoma srećna što sam vidjela toliko oduševljenja, toliku želju, da se narod spasi od jevrejskih krvopija.“
Baš, ali baš u isto vrijeme, sredinom decembra 1942. godine, Pavle Đurišić je osnovao društvo „Crveni krst“ na teritoriji Andrijevičke, Beranske i Bjelopoljske brigade četničke Jugoslovenske vojske u Otadžbini, a njime je rukovodila (kakva slučajnost!) – Divna Veković. Kako s pozivom na arhivske dokumente opisuje dr Milutin Živković ovđe: „Četnički ‘Crveni krst' je pomagao isključivo 'nacionalno ispravnim licima' i to interniranima, zarobljenima, izbeglim i siromašnim.“
I tako humanost ove humanitarke koja Pavla Đurišića zove „naš šef“ (a koju npr. Ksenija Rakočević s Filološkoga fakulteta u Nikšiću zove „naša heroina“) dobija nepobitno „nacionalno ispravan“ status. Ako bismo primijenili semantičku analizu: humanost +, Jevreji -.
Dosta je vremena prošlo i mnogo se toga izmijenilo otkad je Divna pisala ovaj hvalospjev svojem doslovnom šefu i poslodavcu Pavlu Đurišiću, kojega je slavila kao heroja. Zaostro, kako je i poželjela, više nije nečuveno i neznano. U njemu se, kao što se nekad, kako Divna opisuje, „zalepršala prva četnička zastava u cijeloj Crnoj Gori“, nakratko zaklatio i prvi četnički spomenik u cijeloj Crnoj Gori.
Pobjegao je doduše taj spomenik dosta brzo i ušao u urbanu legendu. Možda ga zato žele posredno učvrstiti kroz ovaj drugi idolopoklonički memorijal. Možda bi neke od ovih divnih Divninih riječi trebalo na spomenik i uklesati. Nek se nađu kao primjer „očuvanja kulture śećanja“. Možda baš onu poruku, koju je „ulazeći u Berane mogla svakome slobodno reći“, a kojom i završava svoj panegirik: „Budite spokojni, Pavle bdi!“
Možda ne bi bilo loše taj spomenik ženskoj emancipaciji, taj, kako vele u obrazloženju, „simbol značaja obrazovanja, humanosti i doprinosa žena razvoju društva“, postaviti baš na 27. januar, na Međunarodni dan śećanja na žrtve Holokausta. Jer Divna je, prema trenutnim kreatorima kulture śećanja u Crnoj Gori, bila prosvjetiteljka, poput Svetoga Save, kojega slave na isti dan.
Bilo bi tu dosta simbolike – šest svijeća uz spomenik antisemitkinji. Kakav bi to mandićevski prizor pomirenja bio! „U inat ideologijama mraka, zla i prošlosti“ i uz podśetnik da „antisemitizam uvijek predstavlja signal ozbiljnog udaljavanja od temeljnih humanih vrijednosti Evrope“.
