Studenti su u modi. I ne samo u Srbiji đe su ispisali stranice modernih političkih udžbenika i na izborima pokazali da politika može da se uči i van partijskih akademija za proizvodnju poslušnika.
U modi su i u drugim državama. Italija, Grčka, Francuska, Njemačka... Traže bolje obrazovanje, pristupačno stanovanje, neku budućnost u koju neće morati da ulaze preko veze.
Samo kod nas nijesu.
Kod nas je mladost budućnost države pod uslovom da joj sadašnjost ne postavlja pitanja.
Studentski parlament Univerziteta Crne Gore organizovao je ove sedmice tribinu pod nazivom „Euro model i mladi: veće zarade, veće šanse ili nove prepreke?“. Pozvani ministri Anđela Jakšić-Stojanović i Novica Vuković, kao i predstavnik privrede, nijesu se pojavili. Ostale su prazne stolice.
2Od svega ponuđenog u naslovu studenti su, dakle, dobili samo prepreke. Za veće zarade treba sačekati reformu. Za veće šanse izbore. A prepreke imamo odmah, sa lagera, u tri primjerka.
Bilo je jadno i mučno gledati te stolice koje nijesu davale odgovore na pitanja, dileme i strahove crnogorskih studenata. Mada su, ruku na srce, imale izvjesnu prednost u odnosu na odsutne goste: nijesu pokušavale da objasne kako je upravo to što su prazne dokaz istorijskog napretka.
No, da ne krivimo samo ministre. Krivi su ođe i studenti.
Naivno su vjerovali da će se stolice popuniti same od sebe. Zaboravili su, ili prosto još nijesu dovoljno životno iskusni, da je ministar organski vezan isključivo za svoju fotelju. To je simbioza koju bi trebalo izučavati na Biološkom fakultetu kao poseban biodiverzitet, ako ostane novca za fakultete kad završimo sa reformama.
Ministar i fotelja vrlo brzo postanu jedan organizam. Fotelja dobije glas, ministar naslon, a građani bolove u leđima. Jer što bi kazao Gajo u Slučajevima pravde: „Kad se kičma savije...” (nastavite sami)
Razdvojiti ih moguće je jedino ozbiljnom operacijom, poznatom u političkoj medicini kao rekonstrukcija Vlade. I tada pacijent obično zahtijeva da se unaprijed obezbijedi druga fotelja, da ne bi došlo do odbacivanja funkcije.
Zato ministar svoju sjedalicu ne napušta olako. Nikad se ne zna ko sve vreba po hodnicima. Odeš ti na sat vremena da razgovaraš sa studentima, vratiš se, a neki koalicioni partner već spustio sako preko naslona.
- Ko si ti, čovječe?
- Mene daidža Ervin rekʹo da posednem ovde. Veli to je strateški berićetno za naš evropski put.
Studenti znaju biti nezgodni. Umjesto da pitaju o ugodnim temama, poput koliko smo poglavlja zatvorili i da li bi ih, kakva je trenutna „klima” u EU, zatvorio i spomenik Pavlu Đurišiću a ne onoliki ministri i knjigovezilje, oni pitaju kako će otvoriti sopstveni život
Studenti su zato morali biti praktičniji. Da uz poziv dostave i garanciju da im za vrijeme tribine niko neće dirati funkcije. Ovjerenu kod notara. Sa dva žiranta iz parlamentarne većine.
Posebno je dirljivo odsustvo ministarke prosvjete, nauke i inovacija. Toliko oblasti u nazivu, a nijedna da je dovede do univerziteta. Prosvjeta zna adresu, nauka može izračunati put, inovacije obezbijediti makar video-poziv.
Ali, nećemo sad cjepidlačiti. Možda je upravo prazna stolica inovacija. Ministarstvo bez ministra na tribini, obrazovanje bez odgovora, dijalog bez druge strane. Da se mladi odmah pripreme za tržište rada: vi pitajte, a poslodavac će vam se javiti.
Onda je tu ministar finansija Novica Vuković.
Čovjek je još u septembru saopštio da su kolege brzo analizirale zakone i lajkovale na WhatsApp-u, i da će njemu trebati nekoliko dana. Joković izneverovao.
Pošteno. Neko čita brzo, neko pažljivo. Samo što su se tih ministrovih „nekoliko dana“ rastegli kao žvaka ispod školske klupe, pa već prijete da uđu u kalendar kao posebno godišnje doba.
Proljeće, ljeto, jesen, Vuković čita...
Izgleda da čovjek dnevno obradi po jednu stranicu. Ako ima tabelu, prebaci je za vikend. Ako naiđe na fusnotu, traži produženje mandata. A čim ugleda riječ „EURO“, zatvori dokument da mu se oči odmore.
Nije lako. To su finansije. Brojevi. Neki imaju i minus ispred sebe. Ne može se preko toga preletjeti kao preko predizbornog obećanja.
U međuvremenu se ministar jeste oglasio i Euro model predstavio kao važan korak ka evropskom tržištu, dok je njegovo ministarstvo još analiziralo efekte primjene.
To već zaslužuje naučno priznanje. Znamo da je korak važan, samo još provjeravamo ima li poda. Pohvala je, očigledno, u uvodu. Računica je neđe pri kraju, a dotle još nijesmo stigli.
Kao da vam majstor kaže da je most odličan, istorijski važan i evropski, samo mu ostavite nekoliko dana da provjeri može li preko njega autobus. A vi ste već na sredini, sa porodicom, kreditom i zimnicom u gepeku.
E, zato je trebalo doći pred studente. Objasniti šta se zna, šta se još računa i ko odgovara ako račun ne izađe kako je obećano. Ministar finansija upravo za to i služi. Za aplauz već imamo dovoljno kadra.
Ali studenti su tražili nezgodnu stvar: da im se budućnost prevede sa promotivnog jezika na obični. Hoće li moći da nađu posao? Hoće li od zarade moći da plate stan? Hoće li ih reforma zadržati u državi ili će im samo povećati iznos koji mogu da potroše na kartu u jednom pravcu?
I, najbitnije od svih pitanja, akademska dilema, sročena jezikom budućih intelektualaca: Koji će mi moj fakultet ako će mi plata u odnosu na nekog sa osnovnom školom biti samo 150€ veća?
Studenti znaju biti nezgodni. Umjesto da pitaju o ugodnim temama, poput koliko smo poglavlja zatvorili i da li bi ih, kakva je trenutna „klima” u EU, zatvorio i spomenik Pavlu Đurišiću a ne onoliki ministri i knjigovezilje, oni pitaju kako će otvoriti sopstveni život.
A i predstavnik privrede je izostao. Da ne ispadne da država sama drži monopol na neodgovaranje. Lijepo je vidjeti saglasnost javnog i privatnog sektora makar oko toga da studentima nema ko da dođe.
Tri prazne stolice. Gotovo savršen socijalni dijalog: niko nikome ne upada u riječ, nema suprotstavljenih mišljenja, a zapisnik može da se završi prije početka.
Studentima je, doduše, održan izuzetno koristan čas.
Naučili su da između „mladi su naš prioritet“ i „vidimo se u srijedu“ postoji ozbiljan problem u realizaciji. Da se budućnost najlakše obećava ljudima koje ne moraš da slušaš. I da funkcija podrazumijeva pravo da odlučuješ o njihovom životu, dok je objašnjenje tih odluka izgleda vannastavna aktivnost.
Bilo jemučno gledati te stolice koje nijesu davale odgovore na pitanja, dileme i strahove crnogorskih studenata. Mada su, ruku na srce, imale izvjesnu prednost u odnosu na odsutne goste: nijesu pokušavale da objasne kako je upravo to što su prazne dokaz istorijskog napretka
A Novicu neka zasad ne prekidaju. Čovjek čita.
Samo se bojim da ćemo, dok dođe do posljednje stranice, mi već biti u bankrotu, a on još na sadržaju. Da ćemo, dok provjeri koliko je duboka reforma, svi već stajati u blatu, taman da ne isprlja njegove moderne hlače.
E tada neka zatvori fasciklu, progovori napokon i konačno nam objasni održivost sa terena. Samo neka fotelju ostavi na obali. Ako i nju ponese, zaškripaće nam i spasilački čamac.
A studentima bih za sljedeću tribinu predložio da ipak ne pripremaju tri prazne stolice. Neka pripreme tri prazne fotelje. Pa da vidiš kako se dolazi i bez poziva.
A, vama „praznovima” u svakom pogledu, koji se plašite dijaloga sa studentima, jedan mali hint. Studenti u Srbiji su, prvi i jedini u istoriji, uspjeli snagom volje, znanja i mladosti da u istom danu pošalju u prošlost, pogase i zavazda otru i vlast i opoziciju. Sve o jednom trošku.
Razmišljajte o tome dok budete polirali naslone svojih fotelja, jer kao što vjerovatno znate: „Istorija se ponavlja dva puta: prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa.“
Prvi put niste došli.
Drugi put ćete moliti da vas pozovu.
Trećeg neće ni biti.
Ende.
