Za naučnicu Snežanu Dragićević, biljni svijet Crne Gore krije još mnogo tajni. Iako se botanička istraživanja na ovom prostoru sprovode duže od dva vijeka, postoje područja koja su za nauku gotovo nepoznata, ali i vrste koje čekaju da budu otkrivene čak i na dobro istraženim lokalitetima.
„Naša priroda još uvijek krije brojna iznenađenja“, kaže Dragićević, koja gotovo tri decenije istražuje mahovine Crne Gore.
U razgovoru za Portal Analitika govori o bogatstvu i nedovoljnoj istraženosti crnogorske flore, rijetkim i endemskim vrstama, otkrićima na Ulcinjskoj solani i u kanjonima naših rijeka, ali i o dragocjenim botaničkim zbirkama koje čuvaju svjedočanstva o prirodi kakva je nekada bila.
„Nauka ne smije da zavisi od jednog čovjeka, niti da se završava njegovim odlaskom“, poručuje, upozoravajući na nedostatak stručnjaka i potrebu za kontinuiranim istraživanjima.
Posebnu pažnju posvećuje zaštiti prirodnih staništa, posljedicama mogućeg potapanja kanjona Komarnice, invazivnim vrstama i propustima u nedavno usvojenoj Listi zaštićenih divljih vrsta.
„Kada je riječ o našim endemima, gubimo i dio prirodnog nasljeđa za čije smo očuvanje odgovorni upravo mi, jer ih niko drugi na svijetu ne može zaštititi“, ističe.
Dragićević, koja je sa koleginicom Snežanom Vuksanović otkrila Petrolamium crnojevicii, potpuno novu biljnu vrstu i rod za nauku, posebno strahuje za budućnost te jedinstvene biljke. Planirana trasa Jadransko-jonske magistrale kroz Štitare, gdje je otkrivena biljka, za nju predstavlja ozbiljan razlog za zabrinutost.
„Jednostavno, ne smijemo se igrati sa sudbinom biljke koja postoji samo na ovom malom dijelu svijeta“, upozorava.
Analitika: Crna Gora se često predstavlja kao jedno od najbogatijih područja Evrope po biološkoj raznovrsnosti. Koliko je zapravo bogat njen biljni svijet, što ga čini toliko posebnim na tako malom prostoru?
Dragićević: Crna Gora je zaista izuzetno bogata biološkom raznovrsnošću. Na svega 13.812 km² zabilježeno je gotovo 3.600 biljnih taksona, što je impresivan broj za tako malu teritoriju. Tome doprinosi izuzetna raznovrsnost staništa, od mediteranske obale, preko kanjona i riječnih dolina, do visokih planinskih masiva, ali i složena geološka građa, klimatske prilike i burna geološka prošlost ovog prostora.
Međutim, posebnost naše flore ne predstavlja samo tako veliki broj taksona, već i prisustvo endema, biljaka koje žive isključivo na teritoriji Crne Gore ili imaju veoma ograničeno rasprostranjenje, na primjer na Balkanskom poluostrvu. Upravo zbog velikog bogatstva vrsta i visokog stepena endemizma, Crna Gora je za brojne grupe organizama dio jednog od najznačajnijih područja biodiverziteta u Evropi.
Botanička istraživanja imaju dugu tradiciju, ali nijesu sva područja Crne Gore jednako istražena
Analitika: Postoje li područja i biljne vrste koje nauka još nije istražila?
Dragićević: Moglo bi se reći da našu floru relativno dobro poznajemo. Botanička istraživanja imaju dugu tradiciju, ali nijesu sva područja Crne Gore podjednako istražena. Dok su neka detaljnije proučavana, za druga raspolažemo veoma starim podacima ili ih gotovo uopšte nemamo.
Na primjer, planina Stavor je za biologe gotovo potpuna nepoznanica. Osim toga, činjenica da je neko područje često posjećivano i istraživano ne znači da smo upoznali sve vrste biljaka, životinja ili gljiva. Bez sistematskih istraživanja teško možemo govoriti o potpunoj istraženosti. Dobar primjer je Barno jezero na Durmitoru, jedno od floristički najbolje istraženih mjesta na ovoj planini.
Riječ je o malom lokalitetu sa specifičnim ekološkim uslovima, koji je decenijama privlačio pažnju prirodnjaka, posebno briologa, jer obodom jezera rastu sfagnumske mahovine koje su izuzetno rijetke i ugrožene vrste kod nas i šire. Pa ipak, tokom ovogodišnjih istraživanja na Barnom jezeru otkrila sam vrstu mahovine koja do sada nije bila zabilježena u flori Crne Gore. Još upečatljiviji primjeri dolaze iz svijeta pećinskih organizama.
Nedavno sam obišla jednu pećinu u okolini Rožaja, u kojoj su moje kolege iz Slovačke i Francuske otkrile novu vrstu tvrdokrilca (Coleoptera) za nauku. Sve to pokazuje da, uprkos dugoj tradiciji bioloških istraživanja, naša priroda još uvijek krije brojna iznenađenja. A da bismo ih otkrili, potrebna su kontinuirana, sistematska istraživanja, ali prije svega ljudi koji će se njima baviti.
Za neke grupe organizama nemamo stručnjaka ili se dešava da se nekom grupom bavi samo jedan biolog. I onda, kada on prestane da radi, ukoliko nema nasljednika, prekida se kontinuitet istraživanja, pa prikupljene zbirke i dragocjeno znanje ostaju nedovoljno iskorišćeni ili odlaze u zaborav. To govorim i iz ličnog iskustva. Dugi niz godina bila sam jedini briolog u Crnoj Gori, odnosno jedini stručnjak koji se bavio istraživanjem mahovina.
Iz Prirodnjačkog muzeja Crne Gore otišla sam tek kada sam sebi osigurala nasljednika. Tako sada u muzeju na mjestu kustosa u Zbirci mahovina radi mladi, vrijedni kolega koji će nastaviti da proučava mahovine i brine o zbirci koju sam godinama stvarala. Za mene je to jednako važno kao i samo istraživanje, jer nauka ne smije da zavisi od jednog čovjeka, niti da se završava njegovim odlaskom.
Mahovine mnogo važnije nego što se na prvi pogled čini
Analitika: Gotovo tri decenije istražujete mahovine Crne Gore, biljni svijet koji većina ljudi jedva primjećuje. Što Vas je privuklo upravo tim organizmima i koliko su oni važni za funkcionisanje ekosistema? Još tokom istraživanja kanjona Mrtvice i Morače otkrili ste vrste koje ranije nijesu bile zabilježene u Crnoj Gori.
Dragićević: I ja sam nekada pripadala toj većini koja mahovine gotovo da nije primjećivala. Sve se promijenilo 1997, kada sam počela da radim kao kustos u Prirodnjačkom muzeju Crne Gore. Tadašnji direktor, Ondrej Vizi, saopštio mi je da me prima da radim u Zbirci mahovina. To je bilo mnogo simpatično, jer je zbirka u tom trenutku postojala samo na papiru. Tako sam počela da je stvaram, praktično od početka.
O mahovinama sam tada znala otprilike onoliko koliko je o njima bilo napisano u skripti iz botanike koju nam je pripremio naš profesor. Sjećam se da se u toj skripti nalazila i Geteova pjesma posvećena jednoj vrsti mahovine, za kojom još uvijek tragam u Crnoj Gori. I tako sam, kako sam znala i umjela, u veoma skromnim uslovima, gotovo bez stručne literature i bez pomoći iskusnijih kolega, počela da upoznajem ove prelijepe biljke.
0Mahovine su, inače, mnogo važnije nego što se na prvi pogled čini. One vrše fotosintezu, stvaraju hranu i kiseonik, ali mogu da zadržavaju vodu i održavanju vlažnosti staništa, doprinose stvaranju zemljišta, sprečavaju eroziju i pružaju životni prostor brojnim sitnim organizmima. Posebno su značajne u močvarnim i tresavskim ekosistemima, gdje pojedine vrste imaju ključnu ulogu u akumulaciji organske materije i vezivanju ugljenika. Mnoge mahovine su i izuzetno osjetljive na promjene uslova sredine, pa nam njihovo prisustvo ili nestajanje može mnogo reći o stanju ekosistema.
Prvu stručnu knjigu o mahovinama poklonio mi je moj profesor botanike Vukić Pulević. Proučavajući tu knjigu i njegove bibliografije, počela sam da prikupljam starije naučne radove i polako sklapam sliku o istraženosti mahovina u Crnoj Gori. Otkrivala sam gdje su prethodni istraživači bili, koje su vrste zabilježili, ali i koliko je bilo područja o kojima nijesmo znali gotovo ništa.
Tako sam, na neki način, počela da crtam briološku kartu Crne Gore. Brzo sam upisala magistarske, pa doktorske studije i svoja istraživanja usmjerila na kanjone Mrtvice i Morače. Samo za potrebe doktorske disertacije mahovine sam sakupljala punih sedam godina. Tokom tih istraživanja zabilježila sam i vrste koje ranije nijesu bile poznate u flori Crne Gore.
Proučavanje mahovina donijelo mi je i naučna saznanja i poznanstva sa dobrim ljudima
Analitika: Šta Vas je tokom svih tih godina istraživanja najviše iznenadilo?
Dragićević: Možda upravo to koliko mi je istraživanje omogućilo da upoznam Crnu Goru. Zahvaljujući terenskom radu, stigla sam do mjesta na koja vjerovatno nikada drugačije ne bih otišla. Upoznala sam nevjerovatne predjele, skrivene kanjone, planine i sela, ali i ljude koji su na mene ostavili jednako snažan utisak kao i sama priroda.
Nikada neću zaboraviti gostoprimstvo ljudi koje smo sretali na nekim udaljenim lokacijama, na primjer na katunima. Gotovo da nijesmo mogli proći pored kolibe ili seoske kuće, a da nas domaćini ne pozovu da svratimo, ne ponude hranom, sokom, kafom i rakijom ili ne pomognu kada nam je pomoć bila potrebna.
To su neke uspomene koje ostaju za čitav život. I zato, kada danas razmišljam o svim tim godinama, shvatam da mi proučavanje mahovina nije donijelo samo naučna saznanja. Zahvaljujući njima upoznala sam najveće ljepote i bogatstvo Crne Gore – dobre ljude.
Petrolamium osvaja na prvi pogled
Analitika: U maju 2019, tokom istraživanja u Štitarima, na gotovo goloj stijeni primijetili ste, ili „ustrijelili“, kako to kaže veliki Vukić Pulević, neobičnu biljku. Ispostavilo se da ste Vi i Vaša koleginica Snežana Vuksanović otkrile ne samo novu vrstu već i potpuno novi biljni rod – Petrolamium crnojevicii. Kako je izgledao taj trenutak?
Dragićević: Mislim da je moj prvi susret s Petrolamiumom zapravo bila ljubav na prvi pogled. Šalu na stranu, u tom trenutku nijesam znala da gledam biljku koja je do tada bila skrivena i nepoznata, odnosno da se radi o novoj vrsti i novom rodu za nauku.
Viđela sam da je prelijepa, da je ne poznajem i da me pomalo podsjeća na Ebelov lanilist (Cymbalaria ebelii), koji sam poznavala od ranije, ali da je istovremeno potpuno drugačija. A koliko je ta biljka harizmatična, najbolje govori sve što se kasnije dešavalo i čemu danas svjedočimo.
Ne postoji osoba koja je viđela u prirodi ili na fotografiji, a da je ostala ravnodušna, posebno kada je u cvijetu. Njenoj ljepoti nije mogla da odoli ni Pošta Crne Gore, koja joj je posvetila poštansku marku, a zatim ni Centralna banka Crne Gore, koja je iskovala tri vrste prigodnog novca, među kojima je i prvi crnogorski srebrnjak u boji. Izgleda da nijesam bila jedina koju je osvojila na prvi pogled.
Naš krš je mnogo više od kamenjara kakvim ga često doživljavamo
Analitika: Naučne analize pokazale su da je Petrolamium crnojevicii zasebna evolutivna linija, srodna grupi biljaka čiji pojedini predstavnici žive čak na Himalajima. Kako objašnjavate tu neobičnu srodnost? Što nam ovo otkriće govori o istoriji biljnog svijeta Crne Gore, ali i o tome koliko još tajni krije naš krš?
Dragićević: Jedna od najvećih zanimljivosti otkrića Petrolamium crnojevicii upravo je njegov evolutivni put. Jasno nam je da se radi o reliktu, odnosno drevnoj biljci, ali nam još nije jasno šta se sve tačno dešavalo u prošlosti jer su molekularne analize pokazale da njegovi srodnici žive veoma daleko, čak na Himalajima, na nadmorskim visinama većim od 5.000 metara.
To je zaista fascinantno kada znamo da Petrolamium crnojevicii raste na svega nekoliko stotina metara nadmorske visine, u pukotinama krečnjačkih stijena nedaleko od Cetinja. Ovakva srodnost govori o složenoj biogeografskoj istoriji biljnog svijeta Evroazije.
Otkriće Petrolamiuma otvara brojna pitanja o nekadašnjem rasprostranjenju njegovih predaka i procesima koji su doveli do njegove današnje izolovanosti. Ali ono u šta sam sigurna jeste činjenica da se ova biljka pojavila u pravi čas da nas trgne i da nam kaže da je naš krš očigledno mnogo više od kamenjara kakvim ga često doživljavamo.
On je utočište izuzetno zanimljivih i rijetkih biljaka i životinja od kojih neke predstavljaju jedinstvene linije evolutivne istorije. Otkriće Petrolamiuma pokazuje da čak i danas, kada mislimo da dobro poznajemo ne samo crnogorsku, nego i evropsku floru, možemo naići na nešto potpuno neočekivano.
Ne smijemo se igrati sa sudbinom biljke koja postoji samo na ovom malom dijelu svijeta
Analitika: Biljka koju ste otkrile raste na veoma ograničenom prostoru i procijenjena je kao kritično ugrožena. Iz Ministarstva ekologije je saopšteno da je pokrenut postupak zaštite Štitara i da se nacrt studije zaštite očekuje do kraja godine. Koliko je to područje danas bezbjedno? Može li se dogoditi da izgubimo biljku koju smo tek upoznali?
Dragićević: Hvala Vam za ova pitanja. Nadala sam se da će Vas zanimati moje mišljenje o budućnosti ove biljke jer sam veoma zabrinuta i strahujem za Petrolamiuma i ljuti krš na kojem raste.
Najprije želim da istaknem da smo veoma zadovoljni dosadašnjom saradnjom sa institucijama nadležnim za zaštitu prirode. Agencija za zaštitu životne sredine i Ministarstvo ekologije, održivog razvoja i razvoja sjevera na čelu sa ministrom Damjanom Ćulafićem su naši najvažniji institucionalni partneri.
Petrolamium crnojevicii je već zaštićen nacionalnim zakonodavstvom, a područje njegovog areala uključeno je u predlog mreže NATURA 2000 koji je Vlada Crne Gore uputila Evropskoj komisiji na razmatranje. Ministarstvo je ove godine pokrenulo i postupak formalne zaštite područja, kroz izradu studije zaštite kojom rukovodi Agencija.
Istraživanja su još u toku i dogovor je da se okončaju do kraja godine da bi što prije uspostavili formalnu zaštitu. Iako je za druge grupe organizama, u odnosu na vrijeme koje smo mi proveli u proučavanju Petrolamium crnojevicii relativno malo (biljka je prvi put viđena 2019, a rad smo objavili 2025), već sada mogu reći da su rezultati fascinantni. Pokazalo se da Petrolamium nije jedini biser ovog kamenog mora odnosno ovog kraja.
Na istom području pronašli smo još jednu biljku za koju smatramo da predstavlja novu vrstu za nauku, ovoga puta iz već poznatog roda. Tu su i druge endemske vrste biljaka i životinja, a posebno je zanimljivo da su čak tri vrste paukova prepoznate kao nove za nauku. Možemo samo pretpostaviti što će nam otkriti buduća, detaljnija istraživanja.
Ipak, uprkos svim pozitivnim pomacima, zabrinuta sam jer ovo područje još uvijek nije potpuno bezbjedno. Ohrabruje nas činjenica da planirani kamenolom na Miloševom kršu više nije aktuelan. Međutim, smatram da se ni u budućnosti ne smije dozvoliti razmatranje sličnih projekata, ne samo u dijelu poznatog areala Petrolamiuma već ni u njegovom širem okruženju. Eksploatacija kamena trajno mijenja reljef i pejzaž, uništava staništa i ima ireverzibilne, negativne, ozbiljne posljedice na sve komponente životne sredine, a biodiverzitet bude potpuno uništen.
Posebno nas zabrinjava planirana trasa Jadransko-jonske magistrale koja prolazi kroz Štitare đe se nalazi tzv. locus classicus Petrolamium crnojevicii, odnosno mjesto đe je otkrivena. Veliki broj ljudi, naučna zajednica i mještani ovog kraja smatraju da je neophodno pronaći drugo, alternativno rješenje i izmjestiti trasu dovoljno daleko od ovog izuzetno vrijednog prostora.
Niko danas ne može sa sigurnošću tvrditi da izgradnja i kasnije korišćenje tako velike saobraćajnice neće ugroziti Petrolamium i druge vrste koje ovdje žive. Jednostavno, ne smijemo se igrati sa sudbinom biljke koja postoji samo na ovom malom dijelu svijeta. Njeno uništenje značilo bi nepovratan gubitak za svjetski biodiverzitet. Ko smije da preuzme odgovornost i tvrdi da se ništa loše neće desiti i zašto bismo uopšte prihvatili takav rizik ako se mogu naći druga rješenja?
Gubitak ove vrste, njene jedine poznate svjetske populacije, predstavljao bi nenadoknadiv gubitak za svjetsku prirodnu baštinu. Bio bi to i veliki poraz za naučnu zajednicu, institucije i građane Crne Gore, jer nijesmo uspjeli da sačuvamo prirodno bogatstvo kakvim se malo koja zemlja može pohvaliti. Vijest da je Petrolamium crnojevicii i prostor na kojem raste ugrožen zbog kamenoloma ili izgradnjom magistrale, brzo bi odjeknula i sigurna sam naišla na osudu svjetske naučne javnosti i ozbiljno narušio međunarodni ugled Crne Gore, posebno u trenutku kada smo na pragu članstva u Evropskoj uniji.
Posebno želim da istaknem veliku podršku Crnogorske akademije nauka i umjetnosti (CANU), koja je upravo ove godine finansirala značajan projekat nastavka istraživanja vrste Petrolamium crnojevicii, s posebnim fokusom na reproduktivnu biologiju i oprašivače. Iskreno sam zahvalna Akademiji što je prepoznala naučni značaj ovih istraživanja, jer su upravo ta saznanja neophodna za izradu Akcionog plana i definisanje konkretnih, naučno utemeljenih mjera zaštite ove jedinstvene vrste i njenog staništa.
Kada je riječ o endemima, gubimo i dio prirodnog nasljeđa za čije smo očuvanje odgovorni
Analitika: Crna Gora ima veliki broj endemskih i rijetkih biljnih vrsta. Koje biste posebno izdvojili i postoje li među njima vrste čiji je opstanak ozbiljno ugrožen? Možete li nam na konkretnom primjeru objasniti kakve posljedice nestanak jedne biljne vrste može imati po ostatak ekosistema?
Dragićević: U pravu ste. Na tako malom prostoru raste veliki broj rijetkih i izuzetno značajnih biljnih vrsta. Ipak, posebno bih izdvojila one za koje volimo da kažemo da su samo naše, crnogorske, jer ne rastu niđe drugo na svijetu. Upravo zbog veoma ograničenog rasprostranjenja, malog broja lokaliteta i često malobrojnih populacija, neke od njih spadaju među najugroženije biljke naše flore.
Njihov opstanak je neizvjestan i bez dodatnih pritisaka, a možemo samo zamisliti što se događa kada se na tako malom prostoru pojave požari, izgradnja puteva, urbanizacija ili drugi zahvati koji mijenjaju ili uništavaju njihova staništa, a na sve to treba dodati i klimatske promjene. Jedan od najdrastičnijih primjera je Asperula baldaccii, biljka koja u Crnoj Gori raste samo na jednoj stijeni iznad Starog Bara. Njena populacija je toliko mala da se danas nalazi na samoj ivici opstanka. Rekla bih da je, nažalost, bliža iščezavanju nego opstanku.
Ove godine imam snažna sjećanja na Kučki Kom koji sam prvi put pela i to prvenstveno zato što sam željela da vidim Androsace komovensis, još jednu našu izuzetno rijetku endemsku biljku. Nažalost, nijesam uspjela da je pronađem. Iskreno se nadam da je razlog tome što je biljka veoma mala, a u vrijeme moje posjete već je bila ocvala, pa mislim da je bilo teško uočiti. Zato već sada jedva čekam početak narednog juna, kada namjeravam ponovo da je potražim.
A što znači nestanak jedne biljne vrste za ekosistem?
Biljke nijesu izolovani organizmi. One su dio složene mreže odnosa sa drugim živim bićima, od oprašivača i drugih insekata do mikroorganizama u podlozi. Nestankom jedne vrste narušavaju se i ti odnosi, a posljedice ponekad nijesmo u stanju ni da predvidimo jer ih još uvijek nedovoljno poznajemo.
Međutim, čak i kada nestanak neke vrste ne izazove vidljive promjene u funkcionisanju ekosistema, njen gubitak je nenadoknadiv. S njom zauvijek nestaje jedinstven dio evolutivne istorije, nešto što je priroda stvarala hiljadama i milionima godina i koji ako uništimo više nikada ne možemo vratiti. A kada je riječ o našim endemima, gubimo i dio prirodnog nasljeđa za čije smo očuvanje odgovorni upravo mi, jer ih niko drugi na svijetu ne može zaštititi.
Treba znati što tražite, gdje da gledate i kako da prepoznate ono što ste pronašli
Analitika: U jednom od svojih istraživanja bavili ste se i rijetkom, međunarodno zaštićenom mahovinom Mannia triandra, koja je u Crnoj Gori dugo bila poznata samo iz literature. Tokom terenskih istraživanja pronašli ste je na 18 lokaliteta. Kako je moguće da jedna zaštićena vrsta toliko dugo ostane gotovo nepoznata i što taj nalaz govori o nedovoljnoj istraženosti naše prirode?
Dragićević: Imamo izuzetno bogatu prirodu, a veoma malo ljudi koji se bave istraživanjem određenih grupa. Mannia triandra je dobar primjer da kada znamo što tražimo i gdje treba da tražimo, onda to često i pronađemo. Kada se jednom grupom organizama bavite decenijama, vremenom steknete dovoljno znanja i iskustva da možete ciljano tragati za određenim vrstama.
Znate kakva staništa naseljavaju, u kojem periodu godine ih je najbolje tražiti i na koje detalje treba obratiti pažnju.
Mannia triandra je veoma sitna jetrenjača, koja raste na specifičnim mikrostaništima, najčešće u zaklonjenim pukotinama krečnjačkih stijena i malim udubljenjima, gdje se zadržavaju vlaga i svježina. Upravo sam tokom istraživanja u okviru projekta uspostavljanja mreže NATURA 2000 u Crnoj Gori ciljano tragala za ovom vrstom, koja je zaštićena i našim i međunarodnim propisima. Tako sam je i u Štitarima pronašla.
Zanimljivo je da se nešto slično dogodilo i u Sloveniji, gdje je Mannia triandra ponovo pronađena nakon približno jednog vijeka, tokom kojeg nije bilo potvrđenih nalaza. I tamo se pokazalo da vrsta nije nužno iščezla samo zato što je istraživači dugo nijesu pronalazili.
Naša istraživanja pokazala su i nešto veoma važno: Crna Gora predstavlja jedno od značajnih područja rasprostranjenja ove rijetke mahovine u Evropi, pa samim tim imamo i veliku odgovornost za njeno očuvanje.
Ovaj primjer najbolje pokazuje koliko je važno imati stručnjake koji se kontinuirano bave određenim grupama organizama. Ipak nije dovoljno samo otići na teren. Najčešće treba znati što tražite, gdje da gledate i kako da prepoznate ono što ste pronašli.
Ulcinjska solana je mnogo više od važnog staništa ptica
Analitika: Vaša istraživanja obuhvatila su i Ulcinjsku solanu, područje koje javnost uglavnom prepoznaje po pticama. Međutim, tokom istraživanja 2023. godine zabilježili ste 39 vrsta mahovina i jetrenjača, uključujući tri vrste nove za floru Crne Gore. Što nam ti nalazi otkrivaju o Solani i koliko je njen biljni svijet važan za očuvanje tog jedinstvenog ekosistema?
Dragićević: Ulcinjska solana je za mene bila jedno od najvećih iznenađenja tokom dosadašnjih istraživanja. Kada sam 2023. došla tamo, bojala sam se da ću naći mali broj vrsta, pa sam u startu bila razočarana jer znamo da mahovine ne podnose zaslanjena staništa. Međutim, kako Solana već dugo nije u funkciji, uslovi na pojedinim njenim djelovima su se promijenili, pa je i biljni svijet mnogo zanimljiviji nego što sam pretpostavljala.
Za relativno kratko vrijeme zabilježila sam ne mali broj vrsta, među kojima su tri bile nove i za mene i za floru Crne Gore. A najveće iznenađenje bilo je otkriće Riella macrocarpa, mediteranske vrste jetrenjače, čime je po prvi put zabilježen i rod Riella u našoj zemlji. Ova grupa jetrenjača je izuzetno zanimljiva jer su to sitne, vodene, efemerne biljke koje se pojavljuju samo kada se stvore odgovarajući uslovi.
Mnogi briolozi tokom čitave karijere nikada nemaju priliku da ih vide u prirodi. A mi imamo privilegiju da u bazenima Ulcinjske solane posmatramo njihove prelijepe populacije, koje prekrivaju dno bazena zajedno sa algama - harama.
Vrsta je skoro opisana, raste samo na Mediteranu, a nedavno je pronađena i u susjednoj Albaniji. Ali, na tragu smo još jedne vrste iz roda Riella, koju smo pronašli u zaleđu Velike plaže. Za sada nijesmo uspjeli da je pouzdano odredimo i još prikupljamo podatke. Ko zna, možda na kraju opet iznenadimo naučnu zajednicu jednim velikim otkrićem.
Istraživanje mahovina na Ulcinjskoj solani pokazalo je da je ona mnogo više od važnog staništa ptica, po kojima je javnost uglavnom prepoznaje. Ona je i izuzetno zanimljivo stanište za brojne druge organizme, uključujući mahovine koje tamo gotovo niko ne primjećuje.
Zato je važno da se prilikom njenog očuvanja i budućeg upravljanja vodi računa o cjelokupnom biodiverzitetu, a ne samo o najupadljivijim i najpoznatijim vrstama.
Možemo pokušati da preselimo neke vrste, ali ne možemo preseliti ili stvoriti novi kanjon
Analitika: Istraživali ste i floru mahovina kanjona Komarnice, uključujući područja koja bi bila potopljena izgradnjom hidroelektrane. Što ste tamo pronašli i kakve bi posljedice stvaranje akumulacije imalo po biljni svijet kanjona? Može li se uništavanje takvih staništa uopšte nadoknaditi?
Dragićević: I u kanjonu Komarnice pronašla sam Mannia triandra, rijetku i međunarodno zaštićenu vrstu mahovine o kojoj smo već govorili. Već samo njeno prisustvo ukazuje na izuzetan značaj ovog područja za očuvanje biodiverziteta i predstavlja snažan argument za njegovu zaštitu.
A značajan je broj drugih nacionalno i međunarodno važnih vrsta koje su ovđe prisutne. Kada govorimo o mogućoj izgradnji hidroelektrane, moramo imati na umu da ne bi bile ugrožene samo biljne vrste, nego i životinjske, cjelokupni biodiverzitet. Potapanjem kanjona trajno bi nestala njihova prirodna staništa, ali bi bio uništen i jedan poseban i unikatan geološki spomenik i pejzaž koji nam je darovala priroda oblikujući ga milionima godina.
Mislim da nijesmo dovoljno svjesni razmjera štete koju bismo time napravili. Ne možemo čak ni pouzdano predvidjeti sve posljedice, jer još uvijek ne poznajemo dovoljno kanjon i njegov živi svijet, niti sve složene odnose koji u njemu postoje. A može li se izgubljeno nadoknaditi? Naravno da ne može. Možemo pokušati da preselimo neke vrste, ali ne možemo preseliti ili stvoriti novi kanjon, niti razviti specifične ekološke uslove i zajednice organizama koje su se tu razvijale hiljadama i milionima godina. Takav gubitak bio bi trajan i nenadoknadiv.
Prirodnjačke muzeje i herbare doživljavam kao arhive prirode
Analitika: U Vašem naučnom radu značajno mjesto zauzima i proučavanje starih botaničkih zbirki. U Prirodnjačkom muzeju Mađarske pronađeni su primjerci mahovina sakupljani u Crnoj Gori još od kraja 19. vijeka, od kojih većina nikada nije bila naučno objavljena. Koliko su takve zbirke važne za razumijevanje promjena u našem biljnom svijetu? Možemo li poređenjem starih nalaza i današnjeg stanja utvrditi koje su vrste nestale ili postale rijetke?
Dragićević: Istorijske botaničke zbirke su neprocjenjivo važne. One predstavljaju vjerodostojno svjedočanstvo o prirodnom bogatstvu jednog prostora u određenom vremenu. Zato prirodnjačke muzeje i herbare često doživljavam kao arhive prirode, u kojima se čuvaju podaci koje danas možda više ne bismo mogli prikupiti.
Činjenica je da se sve istorijske zbirke mahovina iz Crne Gore nalaze u muzejima i herbarima širom Evrope, pa moramo da putujemo da bismo ih proučavali (a to nije mali trošak). To je razumljivo, jer su krajem XIX i početkom XX vijeka upravo strani prirodnjaci bili gotovo jedini istraživači naše flore.
Posebna vrijednost tih zbirki nije samo u biljnim vrstama koje su sačuvane. Na herbarskim etiketama nalazimo stare nazive lokaliteta, datume sakupljanja, podatke o staništima i istraživačima. Ponekad su to jedini sačuvani tragovi o nekadašnjem prisustvu neke vrste. Osim toga, istraživači nikada ne objave sve što sakupe, pa se u starim zbirkama često kriju podaci koji nauci do tada nijesu bili poznati.
Crvene liste su izuzetno važan instrument zaštite prirode, ali nijesu konačni dokumenti. Moraju se redovno preispitivati i ažurirati u skladu s novim saznanjima i promjenama na terenu
Istraživanje zbirke u Prirodnjačkom muzeju Mađarske bilo mi je izuzetno dragocjeno, ali posljednje tri godine posebno sam posvećena istorijskoj zbirci Alberta Latzela, koja se čuva na Masarikovom univerzitetu u Brnu.
Pregledala sam više od hiljadu herbarskih primjeraka, uglavnom iz Crne Gore i Hrvatske, i pokušavam da od tih starih nalaza, etiketa i objavljenih podataka sklopim jedan mozaik i priču o ovom neobično zanimljivom čovjeku. Njegova determinacija sa početka XX vijeka gotovo je stoprocentno tačna, što je fascinantno jer je on, zapravo, bio vojni ljekar.
Posebno me zanimaju njegovi nalazi iz okoline Herceg Novog, zbog čega sam odlazila na teren, pokušavajući da pronađem mjesta na kojima je sakupljao mahovine prije više od jednog vijeka. To nije nimalo jednostavno. Neki stari nazivi lokaliteta više se ne koriste, pojedina mjesta teško je precizno odrediti, a neka staništa su se u međuvremenu potpuno promijenila.
Zanimljivo je da smo tokom proučavanja zbirke ustanovili i prisustvo tipskog materijala za koji u samom herbarijumu nijesu znali da ga posjeduju. To najbolje pokazuje koliko naučno blago može ostati skriveno u zbirkama koje decenijama čekaju da ih neko detaljno prouči. Poređenjem istorijskih i savremenih nalaza možemo mnogo saznati o promjenama u rasprostranjenju biljaka, ali moramo biti oprezni.
Ako neku vrstu danas ne pronađemo na mjestu gdje je nekada rasla, to ne znači automatski da je iščezla. Možda je nijesmo tražili u odgovarajuće vrijeme ili sa dovoljno pažnje. Ipak, kada stare podatke povežemo s novim terenskim istraživanjima, možemo prepoznati vrste i staništa koja su nestala ili se desila neka promjena. Zato stare zbirke nijesu samo svjedočanstvo o prošlosti. One nam pomažu da razumijemo sadašnjost i razmislimo i odlučimo što je najvažnije sačuvati za budućnost.
Prepoznamo prijetnju, ali ne reagujemo na vrijeme
Analitika: Posljednjih godina sve se više govori o širenju invazivnih biljnih vrsta. Koje su posebno problematične u Crnoj Gori, na koji način potiskuju domaću floru i koliko smo uspješni u kontroli njihovog širenja?
Dragićević: Iako se ovom problematikom ne bavim neposredno, pratim šta se dešava i svjesna sam da invazivne vrste predstavljaju sve ozbiljniju prijetnju našoj flori. Njihovo širenje veoma je teško kontrolisati, između ostalog i zato što često nijesmo svjesni koliko se brzo prilagode novoj sredini i koliko brzo osvajaju nova područja i potiskuju autohtone biljke.
Posebno su problematične invazivne vodene biljke, koje, kada jednom zauzmu dno vodenog ekosistema, izuzetno promijene i uslove života i to je izgubljeno stanište. Invazivnih vrsta ima i među mahovinama.
Ako postoji biljka za čiju budućnost posebno strahujem, to je Petrolamium crnojevicii. Mi koji smo je otkrili, naučno opisali i predstavili javnosti imamo posebnu odgovornost da je sačuvamo
Jedna od njih je Campylopus introflexus, koja predstavlja ozbiljan problem u pojedinim zemljama zapadne Evrope. Zabilježena je i u Hrvatskoj, a ja sam je pronašla na Pešterskoj visoravni u Srbiji, na tresetu koji se eksploatiše. Upravo je promet treseta i zemljišnog materijala jedan od načina njenog širenja.
Ne vjerujem da je moj nalaz zaustavio eksploataciju tog treseta, niti da je pokrenuo ozbiljnije mjere kontrole. A upravo tako nastaju problemi – prepoznamo prijetnju, ali ne reagujemo na vrijeme. U Crnoj Gori ova mahovina, koliko mi je poznato, još nije zabilježena, ali to ne znači da se neće pojaviti. Odsustvo sistematskog praćenja ovih vrsta je veliki propust jer kada invazivna vrsta postane očigledan problem, često je već veoma teško zaustaviti njeno širenje.
Ne možemo pouzdano procjenjivati ugroženost vrsta ako ne znamo koje vrste imamo
Analitika: Učestvujete u aktivnostima na izradi Crvene liste mahovina Crne Gore. Koliko smo danas blizu pouzdane procjene njihove ugroženosti? Početkom oktobra usvojena je nova Lista zaštićenih divljih vrsta biljaka, životinja i gljiva. Koliko ona, kada je riječ o biljnom svijetu, odgovara stvarnom stanju na terenu i jesu li njome obuhvaćene sve vrste kojima je zaštita neophodna?
Dragićević: Izrada Crvene liste mahovina Crne Gore jedan je od projekata koji sam započela prije nekoliko godina i koji želim da privedem kraju. Prve procjene smo napravili kroz program SYNTHESYS, tokom mog istraživačkog boravka u herbaru Prirodnjačkog muzeja u Budimpešti. Međutim, prije procjene ugroženosti bilo je neophodno objediniti i kritički obraditi sve dosadašnje podatke o mahovinama Crne Gore.
Tako je nastao rukopis knjige Katalog mahovina (Bryophytes) Crne Gore, koji je nedavno prihvaćen za objavljivanje u Crnogorskoj akademiji nauka i umjetnosti i, nadam se, biće publikovan naredne godine. Taj katalog predstavlja osnovu za izradu Crvene liste, jer ne možemo pouzdano procjenjivati ugroženost vrsta ako prethodno ne znamo koje vrste imamo i gdje su zabilježene.
Zbog velikog bogatstva vrsta i visokog stepena endemizma, Crna Gora je za brojne grupe organizama dio jednog od najznačajnijih područja biodiverziteta u Evropi
Crvene liste su izuzetno važan instrument zaštite prirode, ali nijesu konačni dokumenti. One se moraju redovno preispitivati i ažurirati u skladu s novim saznanjima i promjenama na terenu. Za pojedine vrste već godinama znamo da su ugrožene, ali njihov status još nije formalno procijenjen. Trenutno, u saradnji s organizacijom Program za životnu sredinu (EnvPro) i kolegama iz Slovenije i Hrvatske, radim na IUCN procjenama ugroženosti nekoliko vrsta vaskularnih biljaka.
Iza svake od tih procjena stoje godine zajedničkih terenskih istraživanja, prikupljanja i provjere podataka, praćenja stanja populacija i analize prijetnji kojima su vrste izložene (najviše smo radili na Orjenu). Ove procjene prolaze kroz zahtjevnu proceduru stručne provjere i više nivoa kontrole, što je neophodno da bi rezultati bili naučno utemeljeni. Mogu se pohvaliti da smo u završnoj fazi ovog procesa u kojem su naše procjene prihvaćene i uskoro će biti objavljene na zvaničnoj IUCN Crvenoj listi ugroženih vrsta.
Što se tiče nedavno usvojene Liste zaštićenih divljih vrsta, smatram da ona ima ozbiljnih propusta i da je neophodno njeno preispitivanje. Na njoj se nalaze i vrste čije prisustvo u Crnoj Gori nije potvrđeno, uključujući pojedine mahovine. Istovremeno, potrebno je provjeriti jesu li obuhvaćene sve vrste kojima je zaštita zaista neophodna. Zato je važno da se ovakvi dokumenti izrađuju na osnovu ažurnih, provjerenih podataka i uz učešće stručnjaka koji se neposredno bave pojedinim grupama organizama.
Priroda nam je podarila nešto što nema niko drugi, na nama je da to blago sačuvamo
Analitika: Poslije gotovo tri decenije provedene u istraživanju biljnog svijeta Crne Gore, kako danas gledate na naš odnos prema prirodi? Postoji li neki predio, stanište ili biljna vrsta za koju posebno strahujete da je nećemo uspjeti sačuvati?
Dragićević: Mislim da smo danas mnogo svjesniji značaja prirode i potrebe da živimo u zdravoj životnoj sredini. Sve više ljudi odlazi u prirodu, planinari, istražuje, upoznaje njene vrijednosti, druži se i uživa u njenim ljepotama. To je dio kulture koji smo tek počeli ozbiljnije da razvijamo i koji me iskreno raduje. Voljela bih da tu svijest prati i odgovorniji odnos prema prirodi, posebno kada se donose odluke o korišćenju prostora i njegovoj budućnosti.
Ako postoji biljka za čiju budućnost posebno strahujem, onda je to Petrolamium crnojevicii. Mi koji smo je otkrili, naučno opisali i predstavili javnosti imamo posebnu odgovornost da je sačuvamo. Ona je neprocjenjivo prirodno blago Crne Gore i bilo bi poražavajuće da je izgubimo zbog nepromišljenih odluka. Od nadležnih institucija očekujem razumijevanje i povjerenje u stručne i naučne argumente koji jasno govore da kamenolomima, auto-putevima i drugim velikim infrastrukturnim zahvatima nije mjesto u ovom izuzetno vrijednom području.
Priroda nam je podarila nešto što nema niko drugi na svijetu, a na nama je da pokažemo da smo dostojni te privilegije i da imamo mudrosti i odgovornosti da to neprocjenjivo blago sačuvamo.
