Od mog prethodnog pisanja o trobojci sa orlom koji na prsima ima štit sa lavom malo sam se dublje posvetio izučavanju njene upotrebe i pojave među Crnogorcima. Naravno, najviše radi toga da bih potvrdio nekoliko ideja koje sam imao, a tiču se njenog nastanka i upotrebe.
58Prvi korak u ovome je svakako bilo kontaktiranje Narodnog muzeja Crne Gore. Vodio sam se time da ako je ova zastava stvarno bila državna tj. ''kralja Nikole'' kako vole da kažu oni koji se njenom modernom reprodukcijom (ili bolje reći falsifikatom) danas služe, računao sam da Narodni muzej u kolekciji mora imati veliki broj ovih zastava.
Ako je bila državna ona se morala serijski proizvoditi tj. štampati u većem broju istovjetnih komada. Međutim, odgovor koji sam dobio od muzeja nije potvrđivao tu priču.
Narodni muzej Crne Gore tj. Muzej kralja Nikole na Cetinju u kolekciji ima samo tri primjerka trobojke sa grbom koji na prsima ima štit sa lavom. Naime, radi se o sljedećim zastavama:
- Crnogorska trobojka sa grbom. Poklon od Tura Mijovića, antikvara iz Nice. Mijović je bio barjaktar, zelenaš, iz Amerike došao da bi se priključio crnogorskom dvoru u egzilu. Odlučio je da se ne vrati u domovinu i traži milost od novih vlasti već je nastavio da živi u Francuskoj.
- Crnogorska trobojka sa grbom. Poklon od Pera Đ. Šoća, ministra inostranih poslova u egzilu 1921-1922. Prije toga ministar pravde 1917-1921. Po Šoćevim navodima, napravljena je u Francuskoj.
- Crnogorska trobojka sa grbom. Poklon od porodice Gvozdenović. Po tvrdnjama prof. Dušana Gvozdenovića nastala je u Americi kada je nepoznati umjetnik masnom bojom nacrtao orla na čistu trobojku. Kasnije je predata nekome iz Vlade Anta Gvozdenovića koji je bio njen predsjednik poslije 1922.
Iz navedenog i priloženih fotografija može se zaključiti nekoliko stvari. Prvo, sve tri zastave su nastale u egzilu, znači nakon 1918. godine, a vrlo vjerovatno i nakon 1921. tj. nakon smrti kralja Nikole budući da nema njihovog javljanja na fotografijama prije toga.
Drugo, nisu proizvođene masovno ili serijski. Očigledno je da se radi o pojedinačnim kreacijama tj. crtežima, nekim boljim, nekim gorim. Naravno, koja je bila njihova namjera i namjena ostaje pitanje, međutim, ne može se tvrditi da se radi o državnim zastavama, pogotovo to ne mogu tvrditi oni koji organe koji su ove trobojke stvorili nisu smatrali za postojeće tj. smatrali su (a i danas smatraju) da je Crna Gora 1918. prestala da postoji.
U knjizi ''Grbovi, zastave i himne u istoriji Crne Gore'' Jovana Markuša nalazi se fotografija zastave za koju se kaže da se nalazi u muzeju u Beogradu i da je otkupljena sredinom prošloga vijeka sa pričom da se navodno viorila na dvoru kralja Nikole. Markuš na osnovu ovoga i jednog putopisa iznosi zaključak da se radilo o dvorskoj zastavi iako ona to nije ni mogla biti, niti postoji sačuvana fotografija koja to potvrđuje.
Na kraju, da je to tako bilo, postojao bi barem jedan materijalni dokaz u hiljadama fotografija i desetinama sati video zapisa Cetinja, dvora, krunisanja i ostalog. Što se pak tiče priče da je bila okačena na dvoru, to je samo još jedna u moru lijepih priča kojima prodavci pokušavaju podići vrijednost svojim predmetima, iako za to nemaju dokaza. Što bi reako jedan moj prijatelj, inače profesionalni kolekcionar: ''U karijeri sam se nagledao toliko štapova kralja Nikole da nije moguće da ih je toliko imao ni da ih je skupljao''.
U suštini, koliko nam je poznato, u muzejima se nalaze ukupno četiri sačuvane ovakve zastave. Tri na Cetinju i jedna u Beogradu. Sve četiri iz egzila. Sada se naravno postavlja pitanje njihove svrhe tj. upotrebe. Svi trenutno dostupni materijalni dokazi vezani za postojanje i upotrebu ovakvih zastava vezani su za kraj 1921. i 1922. godinu i državu Italiju.
Prva njena pojava je u jednim italijanskim novinama koje donose tekst o studentskom komitetu Pro-Montenegro iz Napulja zadnjeg dana decembra 1921. Na pratećoj fotografiji se vidi grupa mladića koji drže zastavu koja, po mom mišljenju, mnogo liči na primjerak koji je Narodnom muzeju poklonio Pero Šoć i sasvim je izvjesno da se radi o upravo toj zastavi.
U privatnoj kolekciji crnogorskog kolekcionara nalazi se i druga fotografija nastala istom prilikom, a na kojoj je ručno ispisano na italijanskom ''Evviva il Montenegro indipendente'' tj. Živjela nezavisna Crna Gora.
Drugi njen prikaz je iz crnogorskog propagandnog filma ''Voskresenja ne biva bez smrti''. Cilj filma je bio da na umjetnički način skrene pažnju na patnju crnogorskog naroda pod srpskom okupacijom. U njemu su se kao glumci/statisti našli brojni poznati crnogorski oficiri i vojnici koji su se tada nalazili u Gaeti.
U jednoj sceni, koja je sačuvana u vidu fotografije, vidi se i vojnik kako grli trobojku sa grbom. Ne isključujem mogućnost da se i u ovom slučaju radi o istovjetnom primjerku kao u prethodnoj situaciji.
Treći i posljednji momenat kada ovu zastavu vidimo u upotrebi je sa Musolinijevog marša na Rim iz oktobra 1922. Crnogorci su mislili da će nova italijanska politika pod Musolinijevim vođstvom biti povoljna prema crnogorskom pitanju i da će nastaviti da pruža političku podršku, budući da je prethodna italijanska vlast nakon smrti kralja Nikole ukinula skoro svu pomoć Crnogorcima.
Zbog toga je grupa crnogorskih oficira učestvovala na ovom političkom skupu, noseći trobojku sa grbom. Treba naravno naglasiti da se radi o trenucima kada Musolini još uvijek nije na vlasti već predstavlja harizmatičnog političara i patriotu u anarhijom rastrzanoj Italiji. Diktatorski fašistički režim će biti uveden tek dvije godine kasnije. Bilo kako bilo, jedan od prvih Musolinijevih poteza je bilo proćerivanje Crnogoraca iz Italije, sa željom normalizacije odnosa sa Beogradom.
Trobojka sa grbom se javlja i u vidu aplikacije u logu ''Amerikanskog glasa Crnogorca'' koji je izlazio dvadesetih godina u Čikagu. Ovo glasilo je izdavalo udruženje Savez nezavisnih Crnogoraca u Americi koje se zalagalo za obnovu crnogorske nezavisnosti.
Na osnovu izloženih činjenica može se zaključiti da trobojka sa grbom koji na prsima ima štit sa lavom nikada nije bila državna zastava Crne Gore. Ona nije bila ni dvorska zastava budući da nije imala priliku da se na dvorovima zaleprša. Ona nije bila ni zastava kralja Nikole budući da je više nego moguće zaključiti da je nastala nakon njegove smrti u vremenu rasula među crnogorskom emigracijom.
Ono što se, međutim, može zaključiti je to da se radi o zastavi koju su nosili borci za pravo, čast, slobodu i nezavisnost Crne Gore u određenim prilikama. I to oni beskompromisni borci koji su ostali vjerni zakletvi do kraja i posljednjih momenata, a čija se većina nikada nije vratila u domovinu. I ona je naša i samo naša. Ona je crnogorska i zelenaška i komitska.
Zbog toga Crnogorci ne smiju dozvoliti da se jedna od njihovih istorijskih zastava kalja pretvaranjem u simbol velikosrpstva, niti prema njoj smijemo razvijati animozitet. Ne smijemo dozvoliti ni da joj se mijenja istorijski kontekst i pripisuje ideologija kojoj je, upravo kroz svoju istorijsku ulogu, bila suprotstavljena i kao produkt te borbe nastala. Pa neka ta druga strana smisli nešto novo, prikladno njihovim ideološkim svjetonazorima. Nije okej da im se sva priča zasniva na falsifikatu.
