Trideset godina nakon rata u Bosni i Hercegovini morali bismo živjeti u društvu koje je sposobno razlikovati narod od pojedinca, patriotizam od nacionalizma, žrtvu od zločinca i historijsku činjenicu od političke manipulacije.
Nažalost, ono čemu danas svjedočimo pokazuje koliko smo još daleko od toga.
Kada se pravosnažno osuđenom ratnom zločincu organiziraju dočeci, ispraćaji i skupovi podrške, kada se njegovo ime uzvikuje, njegov lik ističe, a on predstavlja kao nacionalni heroj, to više nije pitanje privatnog mišljenja. To postaje pitanje vrijednosti jednog društva.
Zločin nema naciju. Zločinac ima ime i prezime. Upravo zato odgovornost za počinjeni zločin ne smije se pripisivati cijelom narodu. Nijedan narod nije zločinački i nijedna nova generacija ne smije naslijediti krivicu prethodne. Ali postoji nešto drugo o čemu više ne smijemo šutjeti.
Kada pojedinac svjesno stane iza pravosnažno osuđenog ratnog zločinca, kada ga veliča, slavi, dočekuje ili ispraća kao heroja, on svojim postupkom pokušava individualno počinjeni zločin pretvoriti u simbol kolektivnog ponosa. I upravo tu nastaje ogromna opasnost.
Od individualne krivice do kolektivne odbrane
Najopasnija manipulacija jeste pokušaj da se osuda jednog pravosnažno osuđenog pojedinca predstavi kao napad na cijeli srpski narod. Nije.
Osuditi ratnog zločinca ne znači biti protiv Srba. Tražiti poštivanje pravosnažnih presuda ne znači biti protiv Srbije.
Suprotstaviti se glorifikaciji zločina ne znači osporavati Republiku Srpsku niti pravo bilo kojeg naroda na identitet, dostojanstvo i političko predstavljanje.
Ali kada hiljade ljudi dobrovoljno prihvate osuđenog ratnog zločinca kao simbol vlastitog nacionalnog identiteta, događa se nešto izuzetno opasno: individualna krivica počinje se pretvarati u kolektivnu odbranu.
0Zašto bi bilo koji Srbin preuzimao moralni teret zločina koji nije počinio? Zašto bi mladi čovjek rođen deset ili dvadeset godina nakon rata trebao braniti postupke čovjeka kojeg je sud pravosnažno osudio? Zašto mu politika govori da time brani svoj narod? Ne brani ga.
Politika ga uvlači u tuđu odgovornost. Zločin za koji postoji ime, prezime i sudska presuda tako se pokušava pretvoriti u pitanje nacionalne časti. To nije zaštita srpskog naroda. To je zloupotreba srpskog naroda.
Odgovornost politike u Srbiji i Republici Srpskoj
Zato se više ne može govoriti samo o odgovornosti pojedinaca. Posebna politička odgovornost postoji na strukturama vlasti i političkim elitama u Srbiji i Republici Srpskoj koje su tokom proteklih decenija imale mogućnost jasno povući granicu između legitimne zaštite nacionalnih interesa srpskog naroda i veličanja ljudi osuđenih za ratne zločine.
Ta granica, međutim, prečesto ostaje zamagljena.
Kada politički predstavnici relativiziraju presude, kada osuđene ratne zločince predstavljaju kao patriote, kada njihovo veličanje toleriraju ili koriste za političku mobilizaciju, onda više ne govorimo samo o izoliranim postupcima pojedinaca. Govorimo o stvaranju društvene atmosfere. Atmosfere u kojoj zločin prestaje biti razlog za osudu, a njegov počinilac postaje sredstvo političke homogenizacije.
Politika u Srbiji mora razumjeti da odnos prema Bosni i Hercegovini ne može istovremeno biti deklarativno zasnovan na miru, regionalnoj saradnji i evropskoj budućnosti, dok se ostavlja prostor za relativiziranje pravosnažno utvrđenih ratnih zločina i glorifikaciju njihovih počinilaca.
Isto vrijedi i za političko rukovodstvo Republike Srpske. Institucije Republike Srpske nisu privatno vlasništvo bilo kojeg političkog lidera ili političke stranke. One pripadaju građanima koji tamo žive i imaju odgovornost doprinositi miru, sigurnosti i funkcioniranju Bosne i Hercegovine.
Politički predstavnici Srbije i Republike Srpske morali bi biti među prvima koji će jasno reći: Zločinac nije nacionalni heroj. Presuda pojedincu nije presuda narodu.
Sve drugo predstavlja opasno zamjenjivanje teza.
Nacionalizam kao najjeftinije sredstvo vladanja
Postavlja se pitanje zašto se ovo događa trideset godina poslije? Odgovor možda nije toliko komplikovan.
Politike koje godinama opstaju zahvaljujući nacionalnim podjelama vrlo dobro znaju koliko je strah moćan politički instrument. Umjesto ekonomije – ponudi nacionalnu ugroženost. Umjesto odgovornosti za korupciju – ponudi neprijatelja. Umjesto pitanja gdje su nestale milijarde javnog novca – vrati građane u 1992. godinu. Umjesto pitanja zašto mladi odlaze – podigni nacionalne zastave. Umjesto budućnosti – ponovo otvori rat.
Jer najlakše je upravljati ljudima kojima se neprestano govori da su ugroženi. Najlakše je sakriti korupciju iza zastave. Najlakše je vlastiti politički neuspjeh prikriti proizvodnjom straha od drugoga. Zato veličanje ratnih zločinaca nije samo pitanje našeg odnosa prema prošlosti. Ono je politički instrument sadašnjosti.
A gdje su nove generacije u svemu tome?
Posebno zabrinjava šta ovakva politika ostavlja mladim ljudima. Mladi čovjek u Srbiji nije odgovoran za zločine počinjene prije njegovog rođenja. Mladi čovjek u Republici Srpskoj nije odgovoran.
Kao što ni mladi Bošnjak ili Hrvat ne može biti odgovoran za zločin koji je počinio neko drugi samo zato što pripada istom narodu. Ali društvo koje mladu osobu uči da pravosnažno osuđenog ratnog zločinca treba smatrati herojem oduzima joj mogućnost da iz prošlosti izvuče pouku.
Umjesto da joj ostavimo univerzitete, kompanije, radna mjesta, evropske standarde i mogućnost da bez kompleksa sarađuje sa svojim vršnjacima iz Sarajeva, Beograda, Banje Luke, Zagreba, Ljubljane ili Beča, mi joj ponovo ostavljamo rovove. Samo što su danas ti rovovi politički i medijski.
To je možda najveća šteta koju ovakva politika nanosi upravo vlastitom narodu.
Građanska i ekonomska odgovornost
Postoji, međutim, još jedna vrsta odgovornosti o kojoj se rijetko govori. Odgovornost građana da odluče kome daju svoj novac. Ako kompanija, njen vlasnik ili odgovorna osoba javno veliča pravosnažno osuđene ratne zločince, građanin ima potpuno legitimno pravo reći: Ne želim svojim novcem finansirati takve vrijednosti.
Potrošač može izabrati drugi proizvod. Privrednik može izabrati drugog poslovnog partnera. Kompanija može izabrati drugog prijevoznika, špeditera ili dobavljača.
Isto tako, poslodavci, u okviru zakona, svojih internih pravila i zaštite ugleda kompanije, imaju pravo zahtijevati odgovorno javno ponašanje ljudi koji predstavljaju njihove firme. Ali kriterij mora biti potpuno jasan: Ne nacionalnost. Ne prezime. Ne mjesto rođenja. Nego konkretno ponašanje.
Ne treba bojkotovati čovjeka zato što je Srbin. Ne treba bojkotovati kompaniju samo zato što dolazi iz Srbije ili Republike Srpske. Ali imamo pravo odbiti poslovnu i potrošačku podršku konkretnim pojedincima i kompanijama koje svjesno promoviraju, finansiraju ili veličaju ratne zločince.
Ako ćemo bojkotovati, onda bojkotujmo veličanje zločina bez obzira dolazi li ono iz Beograda, Banje Luke, Sarajeva, Zagreba ili bilo kojeg drugog mjesta. Jedino tako možemo imati moralni kredibilitet.
Šutnja više nije neutralna
Bosni i Hercegovini ne treba nova mržnja. Ne treba nam kolektivna krivica Srba, Bošnjaka, Hrvata niti bilo kojeg drugog naroda. Treba nam nešto potpuno suprotno: individualna odgovornost i isti moralni kriterij za svakoga.
Ako je zločin počinio čovjek „iz mog naroda“, zbog toga nije manje zločinac. Ako je žrtva „iz drugog naroda“, zbog toga nije manje žrtva. Ako tražimo osudu zločina drugoga, moramo imati snage osuditi i zločin svoga. Tu počinje civilizirano društvo.
Zato društvo mora jasno reagirati na glorifikaciju pravosnažno osuđenih ratnih zločinaca - institucionalno, politički, građanski i ekonomski, uvijek u okviru zakona i bez kolektivnog kažnjavanja.
Ne pozivam na mržnju prema Srbiji. Ne pozivam na mržnju prema Republici Srpskoj. Ne pozivam na mržnju prema Srbima. Upravo suprotno.
Pozivam da se srpskom narodu, kao i svakom drugom narodu, prestane nametati obaveza da brani pojedinca samo zato što taj pojedinac nosi isto nacionalno ime.
I pozivam da prestanemo svojim glasom, šutnjom, novcem i poslovnim odnosima nagrađivati one koji od ratnog zločina pokušavaju napraviti vrlinu, a od pravosnažno osuđenog zločinca nacionalnog heroja. Jer mir nije samo odsustvo pucnjave. Pomirenje nije zaborav. A budućnost se ne može graditi na poricanju prošlosti.
Trideset godina nakon rata morali bismo konačno biti sposobni pogledati zločinu u oči i nazvati ga njegovim pravim imenom - bez obzira ko ga je počinio, kako se zove i kojem narodu pripada.
A politika koja trideset godina poslije rata još uvijek treba osuđene ratne zločince da bi okupila vlastiti narod trebala bi građanima odgovoriti na jedno mnogo važnije pitanje: Ako je sve što nam nakon trideset godina možete ponuditi ponovo prošlost - gdje je budućnost koju ste nam obećavali?
(Autor je predsjednik Skupštine Senata privrede EU u BiH)
