Greota, mogao je još. Mlad čo'ek. Da nije umro mogao je još ko zna koliko. Smrt ga je spriječila da nastavi da živi. Kako ono rekoše, umro je pred sam kraj života.
Ove i slična neiznevjerovanja kada neko umre možemo čuti svuda oko nas. Dio su narodnog folklora koji polako gubi bitku sa onim „u krugu familije“. Sve je manje onih, nekada, velikih pokajanja u kojima su se u kolonoma redale žene i muškarci kako bi stisnuli ruku najbližima i osmotrili ko najviše, a ko ič ne plače.
Čule bi se tužbalice koje bi i najtvrđe srce otopile, a tek lelekači kada stanu, pa se podboče i krenu na mrca vikat': Junački sine, munjo međe vihorove, ljudska snago, narodni osloncu... Familija, ona što je šćela u krug da se okupi, kada ovo čuje prosto im bude ža' što ga nisu bolje pripazili, pa da im još makar malo podura.
I bilo kako bilo, uvijek je nakako rano, uvijek je iznenada pa i kada nije, i uvijek je moglo to još. Osim u jednom slučaju od prije dva dana.
E, ta osoba (tako ćemo je zvati jer zvanično i sudski pravosnažno nije čo'ek) je živio mnogo više nego je trebao i smio. Da je, kojom srećom, umro prije četiri decenije na ovome svijetu bi bilo puno više sreće i radosti, a i broj stanovnika bi osjetno bio veći, u Bosni pogotovo.
80Osobe poput Ratka Mladića, zločinca i sociopatskog vojnog zapovjednika, prosto nijesu, da je vasionske pravde, smjele doživjeti broj godina koji jesu. Jer da nisu, danas bi mnogi mladi životi, oni dječji pogotovo, koje je lično prekinuo, bili živi, srećni i porodični ljudi. Ovako samo prašina, i za njega i za njih, pa ko vjeruje u onaj drugi život neka se nada da će tamo prvi naći smiraj a ovaj drugi vječnu patnju. Valjda je to pravda. A, i da nije onda je Božija osveta.
No, čak i za ovakvom osobom, individuom i genomskom greškom danas neko žali što nije poživio makar malo duže. Ne toliko zbog njega (Mladića), koliko zbog sebe (Mandića).
Jer, vidite u čemu je kvaka. Mandić i njegova partija (osim Vraneša, jer on ne može da ukapira taktiku) pokušavaju da se svim silama otklone od svoje ružne, šovinističke prošlosti devedesetih – dvijehiljadedvadesetih godina, i sebe predstave kao moderne Srbe koji priznaju i poštuju matičnu državu Crnu Goru, njene simbole i sve drugo šta treba.
Sve ovo, naravno, u javnom diskursu ne bi li se umilili stranim diplomatama koji su ih i doveli tu đe jesu danas.
Interno se, naravno, ništa nije promijenilo, među svojim glasačima oni su i dalje oni isti neočetnici koji pljuju na pomen svega na slovo „C“. Međutim, primjetili su, a i ankete pokazuju taj trend, da im to „čvrsto“ desno tkivo sve manje vjeruje i da su ih izjave Mandića i ekipe u posljednje vrijeme dobrano zbunile, pa svoju političku podršku sada preusmjeravaju ka Kneževićevom DNP-u.
I usred ovog „jesam četnik – nisam četnik“ laganja svojima i tuđima, još i ovaj da umre. I sigurno je ovako dumao vojvoda: Nije moga' sačekati još makar godinu, pa da fino uđemo u EU, ja da postanem premijer, da Danilo izađe iz zatvora, da Vučić uteče u Bjelorusiju... eto tu jednu jedinu godinu nije mogao sačekati. Ovako su sva svijetla uperena ka meni, šta ću reći, kako ću sročiti, šta reći za onakim čo'ekom a ne naštetiti sebi. Šta god da učinim šteta je velika, ili lijevo ili desno, neko će zamjeriti. Evo mu Milan piše pjesmice, e lako je Milanu on ne mora u EU, pisao bi i ja samo da mogu, uh kako bih pisao... E vala je mogao još godinu, ne bi mu ništa bilo, umro bi svakako.
Iz svega ovoga, i ovolike moždane borbe, aktuelni predsjednik Skupštine Crne Gore uspio je da izbaci samo ovo: “Upravo sam Darku Mladiću, u svoje i u ime Nove srpske demokratije, uputio saučešće povodom smrti njegovog oca, generala Ratka Mladića”.
Kratko, nejasno i nežalovno. Nijedne riječi kakav je bio Rale, te ono, junačina, oslobodilac, novi Miloš K(o)bilić. Ništa. Samo kratko, telegrafski, ko da iz svog džepa plaća svaku riječ.
Dok na drugom kraju grada, u prostorijama nekada druge polovine iste jabuke DF-a - sreća, radost, ushićenje. Ratko nije mogao naći bolji momenat da umre od ovog. Nakon onog fijaska sa Spajićem i spektakularne najave da će morati da podnese ostavku, koja je na kraju proizvela - ništa. Ako se izuzme naivna rekacije DPS-a, onda cijeli ovaj Kneževićev cirkus oko navodne angažovanosti premijera u vojsci Republike Srbije, je prošao kao i svako do sada saopštenje tog gospodina – bez reakcije.
Pokušali su, kada su viđeli da su kiksali, da pokrenu interpelaciju ministra Ibrahimovića, ali tek to je imalo odjeka koliko i one Kneževićeve zakletve pred ikonama – duplo ništa.
Ali, kada je sve izgledalo izgubljeno i beznadežno, pojavio se Ratko, ili bolje reći njegov duh... ma, shvatićete, a i ona narodna kaže: Bog čuva Srbe!
Tako je, makar za kratko, pripazio njihovog Milana, i dao mu dupli pas koji mu ni Dejo u najboljim danima ne bi servirao, njegovo je samo da zabije gol i napravi lakrdiju od ovih nemuštih saopštenja njegovih dojučerašnjih koalicionih partnera.
Može Mandić promijeniti odijelo, rječnik, zastavu i društvo - ali politička prošlost ne vaskrsava. Ona samo ustane iz groba svaki put kada Milan napiše novu pjesmicu
Za početak da čujemo njegovu pjesmicu: „Slava je vječna, a patnja je kratka, svaka srpska kuća ima jednog Ratka.“
Sada vi uporedite ova dva sućuta. Jedan formalan bez trunke ičega osim opšteg mjesta i ovaj, pjesnički loš i naivan, ali od srca.
Mogli bi u ovoj Milanovoj „daj rimu po svaku cijenu” tražiti greške, pa reći kako je upravo zaželio da svaka srpska kuća ima po jednog osuđenog ratnog zločinca, osuđenog za genocid, zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja.
Ali siguran sam da on to nije želio reći, omaklo mu se. Ipak, nije se Milanu ništa omaklo. On vrlo dobro zna kome se obraća, šta poručuje i koliko političkih poena vrijedi svaka riječ kojom će od ratnog zločinca praviti sveca, mučenika i kućnu ikonu. Mladić mu mrtav može biti korisniji nego što mu je živ ikada bio: neće govoriti, neće smetati, neće demantovati, a Milan će ga po potrebi vaskrsavati u pjesmicama, govorima, litijama i predizbornim spotovima. Od sada će na mrtvom Mladiću ubirati političke poene kao na plantaži - sve dok ima onih koji su spremni da tu krvavu berbu nagrade glasom.
Mandić će, za to vrijeme, ćutati, preznojavati se pred evropskim ambasadorima i jedva čekati četrdesnicu. Ne zato što vjeruje u vaskrsenje, već zato što se nada da će do tada ova tema umrijeti, Milan pokupiti šta se pokupiti može, a on nastaviti da glumi evropskog političara kojem se devedesete nikada nijesu dogodile.
Ali, ovdje mrtvi ne ostaju mrtvi, zločini ne ostaju u prošlosti, a zločinci se ne sahranjuju - oni se pretvaraju u politički kapital. Milan će taj kapital tek sada obilato trošiti, dok će Mandić čekati da svane treće jutro i da se pred diplomatama ponovo pojavi čist, umiven i vaskrsnut kao demokrata.
Samo što ni poslije trećeg jutra sa njegovih ruku neće nestati ono što je devedesetih tako ponosno nosio. Jer, može Mandić promijeniti odijelo, rječnik, zastavu i društvo - ali politička prošlost ne vaskrsava. Ona samo ustane iz groba svaki put kada Milan napiše novu pjesmicu.
