Ko bi prije samo desetak dana mogao pomisliti da će, pored svih revolucija i prevrata širom svijeta, nakon toliko autoritarnih sistema i vladara čvrste ruke, poslije skoro pola vijeka sprovođenja eksperimenta socijalizma u polovini ovog dunjaluka, na kraju jedna majušna Crna Gora ostvariti stotinama godina stare snove Jean-Jacquesa Rousseaua i Karla Marxa o idealnoj državi bez razlike između vlasti i opozicije.
Prošla je gotovo nezapaženo u prošli poneđeljak sjednica Ustavnog odbora Skupštine Crne Gore, a morala bi biti upamćena jer je otjelotvorila tu do prošle sedmice utopijsku viziju države u kojoj nema mjesta za razlike među političkim partijama, za frakcije niti opoziciju, jer onaj ko glasa suprotno „opštoj volji“ i „višem cilju“ zapravo „griješi“ neshvatajući što je „stvarni“ javni interes.
Javne konsultacije, Richard Jolley
Amandmani za promjenu djelova Ustava koji se tiču Sudskog i Tužilačkog savjeta i Centralne banke Crne Gore usvojeni su u obliku kako ih je Skupštini dostavila Vlada – bez uvažavanja jednog jedinog slova prethodno obavljene javne rasprave. Veći dio od prijedloga devet predstavnika stručne javnosti, nevladinih organizacija i građana, bez sumnje bi ustavna rješenja učinili kvalitetnijim, ali su obrazloženja poslanika vlasti i opozicije bila istovjetna: nemamo vremena da se time zamajavamo jer moramo da smandrljamo nekako ove promjene Ustava pošto je to uslov za Njenu Preuzvišenost Svetu Evropsku Agendu.
U 50 minuta „rasprave“ osam minuta „glasanja“ stalo je sve što treba znati o tome kako bi izgledala Crna Gora u kojoj bi se konsenzusom dogovorile vodeće političke stranke. Tu nema prostora za stavove stručne i šire javnosti. Pitaju se samo partijske oligarhije. One znaju najbolje što je za nas dobro, a što nije. Uostalom, da nije tako, ne bi bila istovjetna obrazloženja poslanika Nove srpske demokratije i Demokratske partije socijalista o razlozima ovakve odluke. Ne bi bilo ni farsične sjednice Ustavnog odbora na kojoj se nije čula ni jedna jedina riječ rasprave, čak nije bilo ni glasanja „za“ ili „protiv“. Svi misle i govore isto i svi postupaju istovjetno.
Nema sumnje da je opozicija ušla u ovaj aranžman u nedostatku strateškog učinkovitog plana djelovanja vođena samo željom da izbjegne optužbe da podriva završnicu integracije Crne Gore u EU. Ali, je li posao opozicije da podržava vlast ili da joj bude alternativa? Koji je ćar opozicije od svega ovoga? Da neće sjutra neki neodlučni glasač njih da se sjeti nakon što se Andrija Mandić, Milojko Spajić i Jakov Milatović budu slikali kako se tapšu po ramenima s evropskim birokratama? Ako vjeruju da hoće onda su u mnogo većem problemu nego što inače jesu.
I što ćemo s višegodišnjom mantrom da „nama nije bitna brzina nego kvalitet evropskih integracija“? Kvalitet? Pa već sada smo u tom „kvalitetu“ deset koraka iza stanja od prije „oslobođenja“. Tada su i opozicija i nevladin sektor i mediji s pravom skakali da oči vade članovima Vlade ako samo neka sitnica prođe mimo procedure. Danas Vlada donosi ključne odluke bez rasprave, komunicirajući putem Whatsappa. Onda ih gura ne u talasima nego u cunamijima u parlament koji ne može da stigne da o njima raspravi. I, konačno, najviši pravni akt države mijenja se na način koji besprizorno bagateliše stavove stručne javnosti i građana.
Vidjećemo na što će ličiti danas rasprava o promjenama Ustava u plenumu parlamenta. Ako rasprave uopšte bude. Jer, bez rasprave prolaze važni zakoni, bez rasprave prolaze promjene Ustava, bez rasprave i uvažavanja stavova stručne i šire javnosti donose se brojne ključne odluke od interesa za život građana.
Iskustva razvijenih demokratija
Ignorisanje stavova javnosti uvijek dođe na naplatu. A cijena obično biva visoka. Samo u protekle tri godine to su na gorak način iskusile tri najveće evropske demokratije.
Predsjednik Francuske Emmanuel Macron je početkom 2023. inicirao podizanje starosne granice za penziju sa 62 na 64 godine. Javne konsultacije koje je organizovala Vlada pokazale su da se sindikati i stručna javnost snažno protive promjeni. Istraživanja javnog mnijenja su potvrdila i da više od 70% građana ne odobrava pomicanje starosne granice za penziju.
Francuska - protesti 2023.
Vlada je, međutim, ignorisala ove stavove. Kako za odluku nije imala ni podršku većine poslanika, progurala je promjenu koristeći kontroverzni član 49 stav 3 Ustava koji omogućuje izvršnoj vlasti da usvoji zakon iz socijalne oblasti bez ikakvog glasanja u Parlamentu preuzimajući punu političku odgovornost za taj akt. Građani su na ovu oktroisanu „reformu“ reagovali masovnim protestima širom zemlje i štrajkovima. Predsjednik Macron je odbio zahtjeve za povlačenje zakona. Bijes javnosti je pokušao da smiri razrješenjem nekoliko nepopularnih ministara, ali nije pomoglo.
Punih šest mjeseci Francusku su potresale neprekidne demonstracije, a nekoliko sedmica i ulični neredi. Na kraju se sve nekako smirilo. Cijena nasilja na ulicama i gubitka prihoda usljed štrajkova je procijenjena na dvije milijarde eura. I to nije sve. Fitch i S&P su prvi put snizili do tada neprikosnoveni kreditni rejting Francuske. Ali je najveću cijenu platio Emmanuel Macron lično. Popularnost mu je pala na samo 26%.
Francuska - protesti 2023.
Danas, tri godine kasnije, Macronova penziona reforma je mrtva. Starosna granica je vraćena na onu od prije „reforme“. Parlament je krajem 2025. izglasao ubjedljivom većinom (255:146) suspenziju Penzionog zakona do 2028. i nove vlade.
Gotovo istovremeno sa događajima u Francuskoj i vladajuća koalicija u Njemačkoj je zbog jedne odluke Vlade saveznog kancelara Olafa Scholza da ignoriše rezultate javnih konsultacija doživjela strmoglavi pad rejtinga, i na kraju gubitak vlasti.
Olaf Scholz, Foto: Ann Marie Utz, DPA
Vlada je u proljeće 2023. predložila brzu zabranu instalacija novih kotlova na gas i naftu za kućno grijanje i već od januara 2024. obavezan prelazak na ekološki prihvatljivije toplotne pumpe.
Udruženja stanara, ekonomisti i inženjeri su u okviru javnih konsultacija upozoravali da je propisani rok nerealan i da su troškovi nove tehnologije za prosječna domaćinstva ogromni. Vlada je te stavove ignorisala. Najprije je pokušala da progura izmjene Zakona o energetici zgrada u ubrzanoj parlamentarnoj proceduri, dakle bez uvažavanja ovih kritika. Rezultat je bila velika politička bura i do ljeta strmoglavi pad rejtinga vladajuće „semafor“ koalicije (SPD, Zeleni i liberalni FDP). Sa 52%, koliko su imali kada su osvojili vlast, pali su na svega 33% što je bio istorijski minimum.
Desničarska AfD, koja je žestoko kritikovala predloženi propis, stigla je sa 10% na 18% podrške. Između dvije trećine i tri četvrtine građana je u anketama iskazivalo nezadovoljstvo radom Vlade. Ustavni sud je naredio obustavu parlamentarne procedure pa je na kraju Vlada drastično ublažila zakon i produžila rokove za tranziciju na novu tehnologiju. Pokušaj izmjena Zakona o energetici zgrada uz ignorisanje stavova javnosti označio je početak raspada tadašnje njemačke vladajuće koalicije, zatim pad Vlade i godinu i po kasnije poraz na parlamentarnim izborima.
Britanski primjer je tek nešto blaži, ali suštinski je istovjetan. Gradonačelnik Londona Sadiq Khan je naumio početkom 2022. da proširi zonu centra Londona u koju se za ulazak vozilima plaća taksa od 12,5 funti (oko 15 eura). Javna rasprava pokazala je da je čak dvije trećine građana i lokalnih biznisa protiv, ali je on uprkos tvrdom stavu javnosti odlučio da sprovede svoj naum.
Uništena saobraćajna kamera - Harefield, Uxbridge, Foto: AJ Simpson, PA
Prva posljedica je bio vandalizam epskih razmjera – u nekoliko mjeseci je uništeno ili oštećeno više od hiljadu kamera za nadzor ulaska vozila u centar Londona. Policija je morala da formira posebnu jedinicu za zaštitu radnika kompanija koje održavaju sistem. Na dopunskim izborima održanim godinu kasnije pobijedili su laburisti koji su bili apsolutni favoriti, a Khan je osvojio treći mandat. Ali se to dogodilo samo zahvaljujući podršci u centru Londona gdje građani nijesu bili pogođeni njegovom kontroverznom odlukom. U vanjskim djelovima grada, laburisti su doživjeli drastičan pad podrške od kojeg se još nijesu oporavili.
Odluka je izazvala i previranje unutar stranke. Keir Starmer, koji će dvije godine kasnije postati premijer, u kampanju je ušao decidno se distancirajući od Khanove odluke.
Sva „dobit“ stiže kasnije na naplatu
Ovi primjeri iz razvijenih evropskih demokratija, poput francuske ustavne krize oko penzija ili njemačkog kraha vladajuće koalicije zbog Zakona o energetici zgrada pokazuju što se događa kada vlast javnu raspravu doživljava kao ikebanu, a ne kao sigurnosni ventil.
Kada političke oligarhije odluče da ignorišu stavove i upozorenja stručne javnosti i građana, krijući se iza „viših ciljeva“ one mogu kratkoročno ostvariti neki uspjeh, ali na duge staze gube, prije svega politički legitimitet. Kasnije i ostalo stiže na naplatu. I to s visokom kamatom. Cijena, bilo da dolazi kroz ulične nerede, udare na ekonomiju izražene padom kreditnog rejtinga i ukupne aktivnosti ili kaznom na biralištima, uvijek višestruko premašuje onu eventualnu prvobitnu, kratkoročnu političku dobit.
Jedino kakvo-takvo opravdanje je da, kao i u mnogim drugim oblastima, ne znaju što čine. A to stanje je, ima tristo i kusur godina, opisao Charles de Montesquieu, arhitekta i utemeljivač današnje demokratije ustrojene na slobodnom izborima i podjeli vlasti.
Većina zakonodavaca su ljudi uskih vidika koje je slučajnost dovela u pozicije autoriteta i koje je vodilo malo što drugo osim njihovih predrasuda i prohtjeva.
Čini se da nisu uspjeli shvatiti veličinu i čak dostojanstvo svoga rada; zabavljalo ih je da grade djetinjaste institucije kojima su se zapravo prilagodili željama ljudi ograničena uma, ali su se osramotili pred razboritima.
Bacili su se na beskorisne detalje i posvetili pažnju individualnim interesima: znak uskog duha koji shvata stvari u dijelovima i ne može vidjeti cijelu sliku.
Charles de Montesquieu, Persijska pisma, 1721.
