Cjelokupne posmrtne ostatke bosanskog genocidnog kasapina su, prije neki dan, dopremili u Beograd.
Dočekali su ga vojnici u uniformi koju je on ne tako davno okrvavio i obrukao, ali i obavezni pokajnici: svetovni i duhovni vladari ove neo-plemenske teritorije. Tako i treba!
15Ne postoji adekvatnija lokacija za grob ovog genocidnog sociopate. Beograd je njegovo izvorište, pa treba da bude i njegovo konačište.
Na kraju krajeva, R.M. je bio terenski administrator genocidnog plana koji je odavno dizajniran na Dedinju i Andrićevom Vencu, pa je pravo da on i trune u svetoj srpskoj zemlji.
Njegov pokorni narod je sa suzama u očima i zakletvom na vjernost ustao na noge i kolektivno zaurlao posljednji krvoločni pozdrav svom voljenom masovnom ubojici.
Njegova raka će biti još jedna u nizu repernih tačaka za definisanje kolektivne paranoje i grupne krvoženosti naroda.
Srbija će biti presječena temporalnom samrtnom linijom od groba R.M. do kolektivne grobnice albanskih civila pod pistom vojnog aerodroma u Batajnici. To je bila i ostaće linija s koje ova država i njeni stanovnici neće nikada odstupiti. To će takođe biti prava linija kolektivnog moralnog pada.
Između ove dvije humke srama tavoriće Beograd (sjećate li se: “Beograd je svet!”), a stanovnici Vučićevog zabrana će se pretvarati da sve to sa njima nema ama baš nikakve veze. Ćutaće kao gorske kukavice na bolnu istinu o sebi na koju ih je u nedavnom tekstu podsjetio sjajni Tomislav Marković.
Vlast i takozvani intelektualci će i dalje brbljati o nemjerljivo velikom progresu i civilizacijskoj nadmoći Srbije, dok žmureći prolaze kroz Batajnicu kako bi položili lovorike na humku genocidaša. U tom činu će svi oni postati Ratko Mladić.
Životariće plemenske mitove i ćutati o činjenici da je jedini fizički, duštveni, politički, kulturni, ideološki i mentalni auto-put u “svijetlu budućnost” koji je radikalska Srbija uspjela da kompletira za proteklih trideset godina onaj koji počinje od putokaza: Pravac Potočari!
