Dok javnost čeka rasplet nove sezone afere dvojnog državljanstva rezerviste Vojske Srbije Milojka Spajića, frapantna je kampanja relativizacije koja prati objavljivanje novih podataka. Umjesto ozbiljne i temeljne istrage – kako parlamentarne, tako i tužilačke – javnost već danima sluša pravne i logičke akrobacije kojima se pokušava objasniti da podatak o mogućoj pripadnosti rezervnom sastavu Vojske Srbije predstavlja tek sitan detalj koji ne treba naročito da intrigira, a još manje da izazove interesovanje šire javnosti.
Parlamentarna kampanja u Crnoj Gori je, dakle, de facto počela. Počela je novim kosturima koji ispadaju iz Spajićevog ormara, ali i najavama predsjednika Skupštine i demohrišćanina Andrije Mandića o promjenama Ustava nakon izbora. To su dvije teme koje već sada određuju okvir buduće kampanje: pitanje kredibiliteta aktuelne vlasti i pitanje karaktera države nakon narednih parlamentarnih izbora.
23
Najznačajnije promjene na opozicionom planu nesporno su se dogodile unutar Evropskog saveza, koji grupisanjem manjih vanparlamentarnih stranaka, političkih inicijativa i grupa građana pokušava da osnaži i omasovi koaliciju koju su do sada činile dvije socijaldemokratske partije i Liberalna partija. Na ruku im ide suštinski izostanak političke konkurencije na lijevom dijelu opozicionog spektra.
Ukoliko, međutim, žele da proizvedu stvarni sinergijski efekat, neophodno je najprije finiširati konstituisanje organa koalicije, ali još važnije – pronaći političkog lidera koji ima potencijal da objedini i mobiliše biračko tijelo.
DPS je, uprkos svim izazovima, uspio da sačuva monolitnost i postepeno obnovi svoju partijsku organizaciju na terenu. Nakon nekoliko godina lutanja, čini se da se liderstvo partije vraća upravo na teren, čemu nesporno pomažu aktivnosti počasnog predsjednika Mila Đukanovića, čija pojavljivanja širom Crne Gore i dalje proizvode snažnu mobilizaciju tradicionalnog biračkog tijela.
Opredjeljenje DPS-a da se dominantno fokusira na socio-ekonomske teme politički je racionalno. Međutim, politika nije prostor u kojem racio uvijek igra presudnu ulogu. Emocije su često važnije od racionalne računice.
Značajan dio birača koji gravitira DPS-u od te partije očekuje nacionalno izraženiji stav, posebno u trenutku kada se permanentno napadaju crnogorski identitet i karakter države, u čemu posebno nečasnu ulogu igraju i pojedini predstavnici manjinskih partija. Izostanak tih tema mogao bi dio biračkog tijela ponovo vratiti u apstinenciju.
Najveći izazov za DPS ostaje pronalaženje prave mjere između političke transformacije i odbrane od narativa koji su protiv te partije sistematski građeni godinama. Te bitke se, međutim, neće dobiti kohabitacijom sa onima koji su takve narative stvarali i politički eksploatisali.
Predstojeći izbori neće ogoliti samo odnose između partija. Do kraja će ogoliti i mehanizme kojima se pokušava uticati na izborni proces i njegov konačni rezultat
Nekoliko puta sam pisao zbog čega bi u postojećoj situaciji formiranje novih stranaka i pokreta na crnogorskom opozicionom prostoru bilo politički, u najmanju ruku, nepametno i netaktično. Ovo nijesu izbori na kojima treba popravljati sopstvene istorijske političke izbore ili liječiti stare političke frustracije.
Ovo su izbori koji će definisati trajektoriju Crne Gore za narednih nekoliko decenija. U tom kontekstu, udruženja i inicijative poput STEGE, ostataka pokreta “21. maj” i sličnih organizacija koje gravitiraju crnogorskom građanskom i suverenističkom prostoru trebalo bi da svoje birače usmjere prema jednoj od dvije relevantne opozicione liste.
Poseban fenomen predstojeće kampanje biće ponašanje manjinskih partija. Pokušavajući da opravdaju političko koketiranje i saradnju sa velikosrpskim nacionalistima, njihovi predstavnici periodično proizvode male nacionalne drame kojima se pažnja javnosti skreće sa suštine njihovih političkih izbora.
Istovremeno, Bošnjačka stranka pokazuje da nije prezala ni od pokušaja obračuna, u maniru autoritarnih vlasti, sa jednim od najznačajnijih bošnjačkih intelektualaca u Crnoj Gori, prof. dr Šerbom Rastoderom. Time se otvara mnogo šire pitanje: koliko se iza deklarativne priče o političkoj stabilnosti zapravo normalizuje politička i institucionalna infrastruktura koja služi očuvanju postojećih odnosa moći.
Unutar vladajuće koalicije već je, međutim, počela faza političkog kanibalizma. Za Demokrate je šansa za politički opstanak prije svega u kreiranju novih afera i nastavku političke zloupotrebe bezbjednosno-policijskog aparata. Jedini ozbiljan saveznik u takvoj strategiji može im biti dio tužilaštva koji, iz sopstvenih političkih razloga, može kalkulisati pojedinim predmetima i njihovim tempiranjem.
Hoće li Demokrate u tome biti uspješne zavisiće i od sposobnosti međunarodne zajednice da pomogne u obuzdavanju političkih termita koji razaraju bezbjednosni sektor, ali i da insistira na vraćanju tužilaštva u profesionalne i institucionalne okvire, posebno sada kada ono sve češće ostavlja utisak de facto četvrte grane vlasti.
Ponašanje predsjednika države Jakova Milatovića ne upućuje na zaključak da se priprema da izađe na teren aktivne partijske politike
Problem Demokrata dodatno je strukturne prirode. Značajan dio njihovih potencijalnih birača danas prirodnije gravitira Andriji Mandiću. Upravo tu dolazimo do možda najveće enigme narednih parlamentarnih izbora: kako će i sa kim Mandić nastupiti?
Ukoliko dođe do formalnog raskida koalicije sa DNP-om Milana Kneževića, za Novu srpsku demokratiju Andrije Mandića otvara se prostor za pokušaj stvaranja znatno šireg političkog bloka. Mandićev cilj teško da će biti samo očuvanje sadašnjeg partijskog biračkog tijela. Mnogo je vjerovatniji pokušaj okupljanja drugih stranaka dosadašnje koalicije, poput SNP-a, ali i širenja prema biračima Demokrata i PES-a.
Upravo tu leži važna promjena njegove političke strategije. Mandić pokušava da dopre do birača koji sebe ne vide kao dio tvrde nacionalne desnice, ali su spremni da glasaju za njegovu politiku pomirenja, stabilnosti i institucionalnog pragmatizma. U tome mu pomaže i šira ideološka, medijska i društvena mreža koja godinama postoji oko srpskog političkog korpusa u Crnoj Gori i koja omogućava da se novo političko pozicioniranje predstavi različitim grupama birača bez potpunog napuštanja tradicionalne baze. Ako taj manevar uspije, Mandićeva koalicija može rasti gotovo isključivo na štetu Demokrata i Pokreta Evropa sad.
Koliko je enigma Mandićev izborni nastup, toliko je otvoreno i pitanje kako će PES i njegov lider Milojko Spajić pokušati da nadomjeste nedostatak ozbiljne partijske infrastrukture i istovremeno kompenzuju sve veći broj afera.
Za očekivati je da će PES u finišu predizborne kampanje – ili eventualno već do kraja godine – izaći sa novim ekonomsko-populističkim paketom i na taj način pokušati da spriječi potpuni politički fijasko. Šta bi takav paket značio za javne finansije pitanje je na koje odgovor od opozicije treba da čujemo već sada, preventivno, a ne kada nova obećanja već počnu da proizvode politički efekat.
Ne bi iznenadio ni pokušaj ponavljanja scenarija u kojem bi Demokrate i Pokret Evropa sad, uprkos međusobnom političkom iscrpljivanju, na kraju pokušali da zajedničkim nastupom zamaskiraju pad podrške i amortizuju međusobne gubitke. Takva koalicija bila bi prije svega izraz političke nužde, a mnogo manje programske ili ideološke bliskosti.
Milan Knežević i njegov DNP, osokoljen provjerenim ali i ne baš provjerenim istraživanjima javnog mnjenja, ima prilično jasnu političku trajektoriju. Sada kada je suštinski logistički i na svaki drugi način podržan iz Beograda, njegova politička ponuda zaokružena je specifičnom kombinacijom srpskog nacionalizma i američkog desnog populizma. Usmjerena je prije svega prema biračima nezadovoljnim razaranjem Crne Gore, kojima pokušava ponuditi radikalniju, konfliktniju i populistički jednostavniju političku alternativu.
Ovi izbori nose i nekoliko još uvijek otvorenih dilema. Pozitivno iznenađenje izbora nesporno može biti Preokret. Za sada je to jedini manji politički pokret koji je relativno brzo, bez velike političke infrastrukture, uspio da promijeni odnos snaga na jednom dijelu političke scene – konkretno u Podgorici. Preokret Srđana Perića, ukoliko jasno postavi kampanju za državni nivo i postojeću podršku iz Podgorice proširi na još nekoliko urbanih centara, ima priliku da pređe izborni cenzus i, možda još važnije, animira dio apstinenata.
Najave da bi nešto slično mogao pokušati predsjednik Opštine Budva Nikola Jovanović za sada ostaju upravo to – najave. Još uvijek ne vidimo ni strukturu ni koncept takvog političkog projekta.
Ponašanje predsjednika države Jakova Milatovića ne upućuje na zaključak da se priprema da izađe na teren aktivne partijske politike, iako je upravo izgradnja sopstvene političke infrastrukture vjerovatno jedini način njegovog dugoročnog političkog preživljavanja. Njegovi posljednji potezi više ukazuju na svojevrsnu pacifikaciju, odnosno rekoncilijaciju sa djelovima strukture iz koje je potekao. Ukoliko se takav trend nastavi, prostor za izgradnju samostalnog političkog pola biće sve uži.
Ipak, predstojeći izbori neće ogoliti samo odnose između partija. Do kraja će ogoliti i mehanizme kojima se pokušava uticati na izborni proces i njegov konačni rezultat.
Zato bi bilo pogrešno buduću kampanju posmatrati samo kroz DPS, Evropski savez, PES, Demokrate, Mandića, Kneževića, Preokret ili eventualne nove liste. Na ovim izborima će, ravnopravno sa domaćim političkim akterima, preko čitave mreže svojih političkih, medijskih, ekonomskih i drugih proksija, učestvovati i Srbija, i Rusija, i Kina.
Upravo će sposobnost crnogorske države i društva da prepoznaju tu činjenicu prije nego što izborna kampanja uđe u završnu fazu biti jedna od ključnih razlika između još jednih parlamentarnih izbora i izbora koji će odrediti političku trajektoriju Crne Gore za decenije koje dolaze.
