Potonjih dana bila su dva velika jubileja. Proslave 230 godina od Martinićke i 150 godina od Vučedolske bitke, dva velika događaja crnogorske državnosti. Nakon prve stavljena je tačka na pripadnost Bjelopavlića i Pipera državi Crnoj Gori tj. oslobođeni su, što je krunisano malo nakon na Krusima kada je Bogdan Vukov Nikolić sa Njeguša otkinuo glavu Mahmut-paši Bušatliji.
Nakon druge stavljena je tačka na pitanje je li Crna Gora država ili nije onima koji su sumnjali, a tom prilikom je Đoko Lazarev Popović iz Cuca na Cetinje ponio glavu Selim-paše. Takva je tada praksa bila. Ili svoju ili tuđu, pa ko što ponese. Tako se stvarala i čuvala država.
28No, organizova Opština Danilovgrad proslavu, barem ono što je od opštine ostalo. Koliko mogah da vidim, barem polovici od prisutnijeh slavljenika niko nije učestvovao na Martinićima, no to sad nema veze. Milo je meni da ljudi dolaze na naše. To je još počeo jedan post-tridesetoavgustovski funkcioner, poznat po ekstremnim srpskim, da ne rečem četničkim stavovima, kad je o proslavi dana oslobođenja i opštine Danilovgrad, na svečanoj akademiji obukao frak!
Mnim, što bi tek učinio da su ga njegovi četnici onomad oslobodili. Vjerujem da bi se od uobičajenih pet, slavilo barem deset dana. No ni to nema veze. Ono što mi je privuklo pažnju je to da ni ove, a ni potonjih godina nije govorio niko od Katunjana. Biću zlonamjeran pa ću reći da je to urađeno namjerno. A ruku na srce, teško bi i našli nekoga ko bi pristao da im govori.
Budući da evo već par godina Danilovom pjacom vlada lokalni pop, onda se mikrofon prepušta recimo Joanikiju Mićoviću, da svijetle pobjede Svetoga Petra spušta i izjednačava propalim ustancima iz regiona. No, nije za očekivati više od nekoga ko je istoriju izgleda učio sa guslarskih kaseta, a ne iz literature. A moga' je da je htio. Kao iguman Cetinjskog manastira, a i sad kao uzurpator vladičanskoga trona ima pristup dokumentima vezanim za te svijetle događaje, no, istina je njihov najveći neprijatelj.
Pomenu Joanikije tom zgodom, a pozdraviše izrečeno danilovgradski feštađuni, Crnogorce i Brđane, kao da se ne radi o istome narodu! Pomenu, a sa zlom namjerom njegovih suparnika iz Beograda, ali ideoloških istomišljenika, da Crnogorce izjednači sa nekakvim Šumadincima! Pomenu, sa željom da izjednači Svetoga Petra gospodara i Karađorđa! A ne zna, da je još vladika Rade zborio da ni prije ni poslije Karađorđa među srbadijom nije bilo junaka. Ali, što da se radi. Nesreća je crnogorska, što bi mnogi da budu među tuđima, a gorima, no među svojima, a boljima.
Odavno traje to oko ''Crnogoraca i Brđana''. Recimo, Zakonik knjaza Danila se zvanično zvao ''Zakonik Danila prvoga knjaza i gospodara slobodne Crne Gore''. Kad su ga štampali u Novom Sadu, nekako se ''omaklo'' te se dodalo ''i Brdah''. Čisto da im ide u prilog politici.
Postavlja se onda pitanje, kako to da su Brđani pristali da postanu Crnogorci? Zar im toliko taj njihov identitet ništa nije značio pa su ga tako odbačili kao da je guba? Vjerujem da će se svako iole bistar u glavu usaglasiti sa mnom.
Priča da su ''morali'' je na nivou one tvrdnje da su perjanici svu noć silovali bjelopavlićke đevojke. Pa sve i da je bilo tako, postavlja se pitanje a đe su očevi, braća, stričevi, familija tim đevojkama da im čast i obraz odbrane? Ili ona priča da je Danilo žive zapalio dva sina popa Rista Boškovića, pa Risto navrh dvije godine postao senator kod Danila. Koji bi se to otac prodao krvniku za platu? Još u ono vrijeme? Ali, u to je ove naše feštađune i mnozinu drugih ubijedio jedan drugi Risto i mnogi drugi Ristovi, a evo priča se i nastavlja.
No recimo, kad smo kod Boškovića i Vučjega dola. Sa iskusnim ocem Bajom Vidovim, u boj je pošao i mlađani Blažo, od jedva petnaestak godina. Priča kaže da je, kad je krenulo povlačenje crnogorske vojske pod nadmoćnim neprijateljem, Blažo isukao jatagan i krenuo u juriš sa pokličem ''Ajde za mnom ko je Crnogorac'' i tako sebi maloljetnom zaradio za prsi zlatnu Obilića medalju.
Isto tako, ima jedna lijepa crkva u durmitorskom selu Mala Crna Gora posvećena Svetom Spasu. U njoj se nalazi prelijepi drevni ikonostas, ako ga nisu bačili na smeće kao što su uradili sa onim iz bjelopavlićke svetinje na Orjoj Luci, na kojem piše da taj sveti hram podigoše ''braća Crnogorci'' 1889. godine. Opet Crnogorci pod Durmitorom!
Naravno, Brđani, kao regionalna odrednica, su ništa manji Crnogorci od nas iz podlovćenskog kraja. O tome ne bi uopšte smjelo da bude razgovora. Činjenica je da se ta priča umnogome zloupotrebljava sa željom nipodništavanja crnogorskog identiteta. Risto je recimo iskopnio ubjeđujući Bokelje da nisu Crnogorci.
O Kučima da ne pričamo, pa gore ima jedan nonsesni spomenik podignut za njegovoga zemana na kojem piše ''Ne udri brata Srbina, Crnogorče'', a sa ciljem mitologizacije nekakve pohare Kuča, tj. manjeg dijela tog plemena koje je otvoreno sarađivalo sa skadarskim Turcima i odbijalo da bude dio slobodne (i pravoslavne, ako kome to znači) Crne Gore!
No, poenta je sljedeća. Uprkos vjekovnom upiranju da se crnogorsko jedinstvo razori, da se Crnogorci svedu na nekakvu minornu grupaciju, uspjeli smo da odolimo. Od podjele na ove i one, pa do brisanja, svođenja na nivo izborne jedinice i ostalo - ništa nije uspjelo. Neće ni ove povampirene ideologije i istrošeni pokušaji.
Nas u životu drže upravo bitke. Bitke koje su bijene i pobijeđene da bismo mi danas znali ko smo i što smo. Da smo Crnogorci i da se toga držimo. Pa ko oće sa nama - dobro je doša.
