Kakva će biti Crna Gora kada uđe u Evropsku uniju, kad god da se to dogodi? Što će građanima donijeti prvo jutro buđenja u članici EU, a što prve sedmice članstva? Nećemo se, nakon slavljeničkog šampanjca Marte Kos na Bobotovom kuku i busanja u prsa „vlasti koja je uvela CG u EU“, probuditi odjednom bogatiji, niti će plate preko noći porasti, a infrastruktura i usluge biti kvalitetniji. Neće biti odmah ni prilike za zapošljavanje u bogatijim zemljama Unije…Većini građana prvi dan u EU neće donijeti ništa.
Jedine „opipljive“ odnosno odmah vidljive promjene desiće se na granici s Hrvatskom – jedinoj našoj kopnenoj vezi s EU: Nestaće kolone kamiona jer neće biti carine, a državljani Crne Gore će moći na toj granici i na evropskim aerodromima koristiti traku označenu za građane EU. I neće više biti roaminga u državama EU.
Iskustvo trinaest država koje su od 2004. ušle u EU pokazuje da članstvo ne baš prvog dana, ali svakako u prve dvije sedmice donosi i značajno pojeftinjenje robe proizvedene u zemljama EU. Međutim, u vezi s ovim u crnogorskom slučaju treba biti oprezan jer nestanak carina donosi državi manjak prihoda.
U zemlji koja slabo što proizvodi osim hiljada nesposobnih partijskih uhljeba na platama iz budžeta, u zemlji u kojoj je država najveći poslodavac, a potpredsjednica parlamenta mudruje da je povećanje poreza na dodatu vrijednost dobro za državu iako je loše za građane, ne treba isključiti mogućnost da ostapbenderovska vlast, ako i tada bude činodejstvovala, kad već nema carina budžetsku rupu „riješi“ uvođenjem ili povećanjem nameta i dažbina na primjer na automobile i tehniku. To bi toliko ličilo na njih, odnosno to se od ovakve vlasti može očekivati s velikom izvjesnošću.
No, bez obzira na ove moguće smicalice, roba široke potrošnje bi trebalo da bude raznovrsnija. Crna Gora u okviru CEFTA nema carinske namete na prehrambene proizvode iz država regije, što proizvode iz Srbije i BiH čini najkonkurentnijima. Crna Gora na veći dio prehrambenih artikala uvezenih iz EU ne naplaćuje carinu, ali je naplaćuje na neke mliječne proizvode, neko povrće itd. Ti nameti će nestati. Konkurencija će u svakom slučaju pogodovati smanjenju cijena.
Što se tiče marži, ono što eventualno ne budu napravili crnogorski prodavci riješiće se vremenom, kao u ostalim novim članicama pritiskom sistema on-line trgovina i povoljne evropske distribucije. O kolikoj razlici može biti riječ govori činjenica da sam prošle sedmice kupio televizor koji je, identičan model, sve isto, u Hrvatskoj jeftiniji čak 20%.
Crnogorski proizvođači će morati da prilagode nazive, deklaracije i ambalažu robe strogim pravilima EU. Država će morati da osmisli i od kraja 2029. sprovodi prikupljanje najmanje 90% jednokratnih plastičnih boca i limenki.
Konačno, vidljive promjene pogodiće i kriminalce i ostale bjegunce od zakona: Potjernica izdata u bilo kojoj državi EU, odnosno Evropski nalog za hapšenje, znači da osoba za kojom traga neka država članica može bez ikakve dodatne papirologije biti uhapšena na cijeloj teritoriji EU i bez ekstradicionih procedura predata državi tražiocu.
I tu se popis momentalnih vidljivih promjena koje članstvo u EU donosi završava.
Priprema li vlast crnogorske proizvođače i distributere za sve ovo? Privredna komora radi godinama s evropskim partnerima sistemski dosta toga na edukaciji i koordinaciji. Centralna banka je nakon ozbiljnog rada prošle godine uspješno uvela Crnu Goru kao prvu državu Zapadnog Balkana u sistem jedinstvenog područja plaćanja u eurima (SEPA) u kojem su zemlje EU, AFTA i UK.
Vlada osim postojećih programa podrške unapređenju konkurentnosti privrede i dostizanju standarda nema nekih konkretnih aktivnosti na ovom planu.
Da li Vlada objašnjava nešto od svega ovoga građanima? Naravno da ne. Do prošlonedjeljnog zatvaranja pregovaračkih poglavlja 8 – Konkurencija i 29 – Carinska unija, o konkretnim koristima po građane nikada nije bilo ni jedne jedine riječi. Dan nakon zatvaranja ova dva poglavlja Vlada je objavila iz nekih akata prepisanu seriju birokratskih frazetina koje građanima nijesu pružile nijednu konkretnu informaciju.
Kako do ogromnog novca iz fondova EU
Crna Gora ulazi na začelje liste zemalja EU. Na dnu su, mjereno BDP p/c prema standardu kupovne moći (SKM), sada Bugarska i Grčka sa 68% prosjeka EU. Mjereno Eurostatovim pokazateljem stvarne individualne potrošnje (SIP) prema SKM, začelje drže Letonija i Mađarska sa 73% evropskog prosjeka.
Crna Gora je na 54% BDP p/c prema SKM i 71% SIP prema SKM. Ništa više neće značiti činjenica da je po oba parametra Crna Gora ispred preostalih pet država Zapadnog Balkana (BiH, Alb, Kos, Srb i SM). Više nećemo biti prvi u selu, nego zadnji u gradu.
Ali ovako loša pozicija je fantastična šansa za Crnu Goru. Začelje liste znači i najviše mogućnosti privlačenja novca iz izdašnih evropskih fondova i različitih stubova budžeta EU.
Neke nove članice EU koje su znale da privuku evropski novac i koje su mudro odlučivale gdje da ga ulože, preporodile su se. Apsolutni rekorder je Poljska koja je od ulaska u EU 2004. do 2023. samo iz strukturnih i kohezionih fondova EU (infrastruktura, ekologija, regionalni razvoj…) povukla 161 milijardu eura odnosno 135 milijardi više nego što je dala u EU. Ukupno je, s novcem iz budžeta EU Poljska u plusu rekordnih 245,5 milijardi. Obnovljene su hiljade kilometara pruga, izgrađeni vjetroparkovi na Baltiku, odrađena digitalizacija javne uprave… Samo u poljsku poljoprivredu je iz evropskih fondova ubrizgano više od 78 milijardi eura.
Rezultat svega toga je da je poljska privreda od ulaska zemlje u EU rasla prosječno 3,8% godišnje dok je istovremeno prosječni rast unutar EU bio 1,8% i da je Poljska danas među 20 najvećih ekonomija svijeta. Slično, premda ne tako uspješno, novac su povlačile i ostale nove članice – od Češke koja je s povučenim sredstvima u plusu 55 milijardi uloženih u modernizaciju industrije i infrastrukture i istraživačke centre zahvaljujući čemu je dostigla 90% prosjeka razvijenosti EU, do Hrvatske i Bugarske koje su u odnosu davanja u EU i povlačenja novca iz EU u plusu po dvadeset milijardi uloženih uglavnom u saobraćajnu infrastrukturu i poljoprivredu. Na to o kolikom novcu je riječ ukazuje činjenica da Crna Gora od turizma zaradi godišnje nešto manje od 1,5 milijardi eura, a da je kompletan državni budžet oko četiri milijarde.
Ali EU ne daje novac „na lijepe oči“. Povlačenje novca iz fondova iziskuje veoma komplikovane i precizne procedure. Rumunija je na početku gubila milijarde jer nije imala ljude koji znaju da napišu projekat, a Hrvatska je na početku kasnila zbog slabih administrativnih kapaciteta na lokalnom nivou.
Pelješki most finansiran 85 odsto iz fondova EU, foto: Vlada RH
Privlačenje ogromnog novca iz fondova EU nije posao političara, već armije stručnjaka (projektnih menadžera) koje su ove države morale hitno da stvore odnosno da obuče i ispraksiraju prije i neposredno nakon ulaska u EU. Poljska je, prema procjenama, u tu svrhu obučila između deset i petnaest hiljada ljudi, a sistem je decentralizovan i depolitizovan. Zato je bio tako uspješan.
Hrvatska je napravila sistem na čijem je vrhu Središnja agencija za financiranje i ugovaranje programa i projekata Europske unije u Hrvatskoj (SAFU) kao ključna državna institucija koja s više od 2.500 zaposlenih kontroliše kako se troši novac iz fondova EU i odobrava isplate. Obrazovni sistem sadrži zanimanje „menadžer EU fondova“ za što je diplomu steklo više od 20.000 ljudi koji danas kao privatni konsultanti ili zaposleni u lokalnim razvojnim agencijama pišu projekte za privlačenje novca iz EU fondova. Ministarstvo regionalnoga razvoja i fondova EU godišnje obuči između nekoliko stotina i hiljadu službenika za SAFU i državne organe kako bi sistem uopšte bio održiv.
Gdje je danas na ovom planu Crna Gora?
Država godinama sprovodi nekakve obuke, ali danas u državnoj administraciji i lokalnoj samoupravi ima tek oko 500 službenika s iskustvom u upravljanju projektima EU. Dobar dio njih se, prema analizi Ministarstva javne uprave, ne bavi isključivo time, nego time pored drugih „važnih“ poslova koje im partijski ustrojene birokratije nameću. U civilnom i privatnom sektoru još je, po procjenama, tri do četiri stotine konsultanata i aktivista sposobnih da napišu i izvedu neki projekat EU.
Prema komparativnoj analizi Hrvatske, koja je u proces ušla s oko 3.000 službenika u državnom sistemu kontrole i pet do sedam hiljada na lokalnom nivou, pa je u početku opet kasnila i slabo privlačila evropski novac, Crnoj Gori je potrebno na državnom nivou 1.500 - 2.000 obučenih menadžera projekata podijeljenih između državne administracije, opština, nevladinog sektora i privrede. Kroz dva ciklusa obuke u okviru projekata Ready4EU, koji sprovode Ministarstvo javne uprave, Ministarstvo evropskih integracija i Uprava za ljudske resurse, i kroz treći ciklus koji je u toku, prošlo je 90 - 100 službenika. I to nijesu menadžeri EU projekata.
Ono što bi Vlada trebalo hitno da učini, kako ne bi došla u situaciju da gubi odnosno da, kada dođe vrijeme, ne može da povuče evropski novac potrebno je da:
- Uvede dodatak na platu postojećih menadžera EU projekata kako je to učinila s IT stručnjacima, ne bi li tako smanjila odliv kadra. Jer ovo će u narednih desetak godina biti najtraženiji stručnjaci u Crnoj Gori;
- Hitno s univerzitetima dogovori pokretanje licenciranog programa za menadžere projekata EU, kako je urađeno u Hrvatskoj i uvođenje specijalizacije pravnika, ekonomista i građevinskih inženjera za menadžere velikih infrastrukturnih projekata po rigoroznim evropskim PRAG i FIDIC procedurama;
- Postigne politički dogovor da se velika javna ili državna preduzeća poput EPCG, Željeznice Crne Gore, Aerodroma i dr. umjesto na zapošljavanje partijskih uhljeba preorijentišu na stručnjake, jer te kompanije ovakve kakve jesu, sa stotinama ili hiljadama izmišljenih radnih mjesta ne mogu pripremati i izvoditi velike kapitalne projekte koji mogu biti finansirani novcem EU; i
- Otvori ozbiljnu saradnju s NVO sektorom, jer administracija sama ovaj projekat ne može iznijeti.
Vlast na ovom planu ne čini ništa konkretno. Vlada je na 131. sjednici 18. juna ove godine odlučila da formira Centralnu agenciju za finansiranje i ugovaranje fondova EU, nalik hrvatskoj SAFU i sličnim agencijama u drugim zemljama. Ali to je tek jedan od potrebnih koraka. Agencija je onaj ko treba od 1. januara 2027. da bude na vrhu strukture. Problem je što strukture još nema na vidiku.
U parlamentarnoj proceduri je novi Zakon o lokalnoj samoupravi u kojem je Ministarstvo javne uprave prepoznalo potrebu za jačanje kapaciteta za pripremu i sprovođenje projekata finansiranih iz evropskih fondova pa je propisano da svaka opština mora da obezbijedi administrativne kapacitete za privlačenje fondova EU. Vidjećemo na što će ličiti zakon kada prođe parlamentarnu proceduru i kako bi ti administrativni kapaciteti mogli izgledati pod vlašću Darija Vraneša na primjer.
O tome kolika je dubina problema ukazuje i činjenica da niko iz vlasti do nedavno na ovu temu nije konkretno ni govorio kao o ozbiljnom izazovu.
Domet „reformi“
Ako Vlada ne priprema privredu i građane za ulazak u EU, ako ne objašnjava poljoprivrednicima da će kao mali proizvođači mliječnih proizvoda, maslina ili vina biti na zajedničkom tržištu od 450 miliona ljudi pometeni ako se ne udruže u zadruge i tako apliciraju za fondove EU, ako Vlada ne povlači konkretne poteze na pripremi za transfer u Crnu Goru novca kojeg bez ozbiljne pripreme i prakse nećemo ni omirisati, pitanje je što onda Vlada uopšte na planu evropske integracije radi?
Odgovor je da odrađuje tehnički dio posla. Utvrđuje i šalje u parlamentarnu proceduru zakone koje treba izmijeniti u skladu s obavezama članstva u EU. I razglaba o reformama koje navodno sprovodi. I, naravno, rješava kontinuirani za nju prioritetni problem – zapošljava partijske uhljebe.
Ovo ilustruju teme kojima se bavila Vlada u proteklih mjesec dana i neke činjenice iz dva Vladina ključna reformska dokumenta.
Vlada je od 18. juna do 13. jula održala tri sjednice i dvostruko više tzv. „telefonskih sjednica“ što je žargonski naziv za donošenje odluka bez zasijedanja. Procesuirani su u tih mjesec 21 zakon i 134 „kadrovska rješenja“.
Četvrti polugodišnji izvještaj o sprovođenju Reformske agende 2024-2027, koji je Vlada usvojila 9. jula, slavodobitno je predstavljen na konferenciji za medije, premda uz logično zamuckivanje i očit problem kada je trebalo za nešto vezati riječ „uspješno“. Uprkos pompi, uvid u dokument ukazuje da su od 41 „reformskog koraka“ 10 bile redovne obaveze predviđene za ispunjenje do kraja juna, a 25 je prenijeto od ranije. EU je prihvatila da su realizovana 34 „reformska koraka“, a ne 41, kako je to vidjela Vlada. U prethodnim izvještajima disproporcija Vlade i EU je bila još očitija.
Analiza makroekonomskih kretanja i strukturnih reformi za 2025, koji je Vlada usvojila na 132. sjednici 26. juna, sadrži, među ostalim i konstatacije o „institucionalnim reformama u svim vidovima transporta“ i „nastavljanju reformskih aktivnosti usmjerenih na unapređenje kvaliteta, dostupnosti i održivosti zdravstvene zaštite“. To se tvrdi za godinu u kojoj je dug Željezničke infrastrukture narastao na 3,9 miliona eura, 60% više nego 2024, a EU je u Izvještaju za Crnu Goru upozorila da su nagomilani dugovi ozbiljan rizik za održivost cjelokupnog željezničkog sistema, u godini štrajkova otpravnika i sudara između Trebaljeva i Mojkovca.
A kada je zdravstvo u pitanju tvrdnja o „unapređenju“ je izrečena u godini ugrožene održivosti sistema, visokih troškova liječenja za inače osigurane građane, nestašice ljekova, dugih lista čekanja i odlaska sve više ljekara iz državnih zdravstvenih ustanova.
U razvijavanju magle o postignućima i reformama 44. Vlade Crne Gore valja utvrditi i gdje se naša zemlja nalazi po relevantnim međunarodnim indeksima u odnosu na prethodna razdoblja.
Indeks ekonomskih sloboda svrstava Crnu Goru 2026. na 70. mjesto sa 63,8 bodova, što je slabiji rezultat nego prije „oslobođenja“. Slično je i kada je riječ o Indeksu percepcije korupcije. Bolji je, ali ne značajno, Indikator tranzicije.
Dakle, ni relevantni indeksi ne pokazuju razlog za ovoliki PR optimizam Vlade.
Tehnikalije i ozbiljne promjene
Nesporno je da Vladina Reformska agenda od 32 mjere i 130 „koraka“, koja je usvojena krajem septembra 2024, jeste skup reformi, ali je isto tako činjenica da je glavni cilj ovog dokumenta zadovoljavanje uslova za povlačenje novca iz evropskog Plana rasta za Zapadni Balkan. I taj skup reformi se, vidjeli smo, traljavo sprovodi. A je li on dovoljan da osigura Crnoj Gori sve koristi članstva u Evropskoj uniji? Naravno da ne. To su uglavnom tehnikalije.
Sprovodi li Crna Gora što osim toga? U izjavama i platformama za razgovore u Briselu sve pršti od suštinskih reformi, ali ih u stvarnosti slabo ima. Uostalom, da ima što, bi li vlast koja pompu pravi od otvaranja pola jedne gradske ulice i pola kružnog toka i za Dan državnosti navrat-nanos otvara nezavršeno Gradsko pozorište bez primjere predstave, propustila da od toga napravi feštu? Prema tome, nemamo nikakve reforme nego njihovu simulaciju.
Otvaranje pola Ulice Vojislavljevića i pola kružnog toka, foto: Sajt Glavnog grada
Ali nije ovdje problem to što Vlada Milojka Spajića simulira reforme. Problem je što je jasno da će Crna Gora to skupo platiti kada uđe u EU. Imamo primjere više članica koje su griješile na način kako sada to čini Crna Gora. Ali nam iskustvo drugih očito nije dovoljno. Tu školu ćemo morati sami da platimo.
Vidi li ovo EU? Naravno da vidi. Ali se ponaša u skladu s onom čuvenom Churchillovom opaskom svom ratnom izaslaniku u Jugoslaviji. Kada je Fitzroy Maclean 1943. izvijestio da se partizani jedini bore protiv Njemaca, ali da bi podrška Titovim pokretu značila pomoć dolasku komunista na vlast nakon rata, Churchill ga je upitao: Namjeravate li Vi živjeti u Jugoslaviji nakon rata? Ne, gospodine, odgovorio mu je brigadir. Ni ja, završio je polemiku britanski premijer dodajući da je ključno oslabiti Njemce, da o tome ko će biti na vlasti odluče kasnije sami Jugosloveni. Upravo tako se ponaša današnja birokratija EU. Ne žele ni da razmišljaju o tome kakva će Crna Gora ući u EU jer će to tada biti problem nekog drugog. Bitno je samo da uđe.
Zato je ovakvoj Evropskoj uniji upravo ovakva vlast u Podgorici po mjeri. Taman posla da sada neko krene u ozbiljne promjene sistema. Reforme su bolne, one traju, mogu donijeti napetosti u društvu. Kome to sad treba? Nikoga u Briselu ne zanima da li će Crna Gora u EU ući suštinski bolje ili slabije pripremljena. Evropskoj uniji sada po svaku cijenu treba jedno proširenje da pokaže kako je još uvijek živa. Kao što do prije neku godinu iz razloga unutar same Unije nikakvo proširenje nije dolazilo u obzir. Odabrana je Crna Gora, kao jedini realan kandidat. Horizont evropskih birokrata završava se trenutkom ulaska CG u EU. Dalje od toga niti žele niti su sposobni da vide.
Zato su verglanja i Milojka Spajića i Marte Kos i sjutra ko zna koga još ko dođe da se ogrebe o „zajednički uspjeh EU i CG“ o ne znam kako dubokim, smislenim i suštinskim reformama jeres spram vizije EU kakvu su imali njeni tvorci prije sedamdeset i kusur godina i evropskih vrijednosti.
Ko želi može u današnje koještarije o reformama da vjeruje, ali onome ko nešto zna o Evropi ovo što govori vlast u Podgorici i što podržavaju njihovi briselski pajtaši nalik je replikama one amaterske pozorišne trupe iz antologijske drame Iva Brešana „Predstava Hamleta u Mrduši Donjoj“. U izmišljenom selu u Dalmatinskoj zagori neđe odmah iza rata lokalni moćnik odlučuje da odabrani mještani odigraju Hamleta. Seoskom učitelju, koji džaba upozorava na besmislenost ideje, naređuje da „doradi“ čuveno djelo jer je „Amlet sin napridnog kralja, kršan momak, pravi predstavnik radnog naroda“.
„Ja sam ljudi jedan strašni kralj
moja šaka udara ki malj
sve poda mnom kuka, pište, stenje
ljudi, stoka drvlje i kamenje.
Samo Amlet, e mu božju majku,
na meneka podiga je ajku.
Ali ja ću njemu na rep stati
i dvi ću mu po tamburi dati.“
„Pogledajte ljudi Polonija
što bi cilog vola sam izija.
Kralj ga uvik do sebeka diže
jerbo on mu golo dupe liže.“
„Ili jesam, ili ti ga nisam
niti znadem ko sam niti di sam.
Il ću biti ili ti ga neću
il ću pasti u nevolju veću.
Aoj kralju pljunem ti u lice
zašto gaziš narodne pravice.
Odi amo boga li ti tvoga
pa da vidiš brajko ko će koga
Kad te moja nožina propara
neće tebi tribati likara
nećeš našeg uživati truda
nećeš isti od labuda mu*a.“
E, ovo je spajićevska reforma.
