Do izbora je ostalo jedanaest mjeseci. U aktuelnoj crnogorskoj realnosti to znači posljednjih pet minuta pred zatvaranje birališta. Već danas, međutim, i odavno, jasno je da politička reprezentacija suverenističke, građanske i progresivne Crne Gore neće imati većinu.
Kao i obično, i ovi će izbori nositi izlizan, ali ovoga puta sasvim opravdan epitet „istorijskih“. Ne samo zbog dobro poznatih razloga, ne samo zato što će odlučivati o karakteru države, njenom identitetu i vrijednosnom pravcu, već i zbog činjenice da bi upravo većina koja bude izabrana trebalo da uvede Crnu Goru u Evropsku uniju.
Ta će većina dobiti priliku da stavi potpis na završetak jednog istorijskog procesa. Ali pitanje je: čija će ruka držati olovku?
Dok Andrija Mandić i njegova Nova srpska demokratija suvereno galopiraju političkim nebom Crne Gore, šireći uticaj kroz rekonstrukcije Vlade, institucije, odbore, savjete i javna preduzeća, Demokrate političkim pendrekom kroz sektore koje kontrolišu treniraju strogoću nad državom i siju strah među njenim građanima.
Za to vrijeme izvorni suverenistički supstrat ostaje nedopustivo neinventivan, pasivan, bezidejan, lišen erosa i harizme koji bi probudili ljude i izazvali eksploziju energije. Eksploziju - jer nas više ne mogu spasiti saopštenja, okrugli stolovi i pristojno zabrinuti statusi.
Jedanaest mjeseci nije mnogo. Ali jeste dovoljno da se napravi front, probudi energija, mobilišu ljudi i politički artikuliše ono što danas postoji samo kao rasuta, frustrirana i nemoćna građanska svijest
Samo politički blickrig može nas probuditi iz stanja od kojega smo oboljeli: sindroma kuvane žabe. Dok temperatura raste, mi se privikavamo. Dok institucije padaju, mi analiziramo. Dok se identitet razgrađuje, mi nijansiramo. Dok se država preoblikuje, mi se svađamo oko zareza, formulacija i međusobnih simpatija.
Nacionalisti su u međuvremenu naučili lekciju. Prilagodili su retoriku, ispeglali odijela, odložili skrivene spomenike da čekaju u mraku i stali ispred crnogorske i evropske zastave. Na prvom sloju djelovanja vidimo uglađene, pacifikovane „eurofanatike“, političare zabrinute za evropske integracije, vladavinu prava i stabilnost regiona.
Tek drugi ili treći ešalon, povremenim ispadima, pokaže prave boje kamufliranih politika. Tada se oglase građani i civilni sektor, javnost se pobuni, politika se privremeno koriguje, sporni potez se povuče, a mašina nastavi dalje, samo tiše i pažljivije. To nije odustajanje. To je strategija kamuflaže.
Tako smo, recimo, dobili situaciju u kojoj je Bećir Vuković ove godine „zamijenjen“ društveno prihvatljivijim laureatima Trinaestojulske nagrade. Ali Bećir nije nestao. Postao je član Savjeta biblioteke koji je htio da promijeni njeno ime.
Savjet će, kako stvari stoje, biti smijenjen. Slavićemo još jednu malu pobjedu, napisati nekoliko statusa i vratiti se svakodnevici. A onda ćemo čekati novu misiju karaktera iz galerije likova zarobljenih u velikosrpskoj ideološkoj matrici.
Novi odbor. Nova institucija. Nova nagrada. Nova škola. Nova ulica. Novi naziv. Novi komadić države.
Beskrajni začarani krug, gotovo poput prokletstva, u kojem gubimo komadić po komadić identiteta i dostojanstva, ubjeđujući sebe da smo se odbranili zato što ovoga puta nijesu uzeli sve.
Kritike na račun opozicije više ne daju rezultat. Naprotiv, na jedanaest mjeseci do izbora mogu postati kontraproduktivne. Sve smo već rekli. Sve su greške popisane. Dijagnoze su napisane, nalazi potpisani, terapija poznata. I šta nam je onda raditi?
Koncepti pametovanja iza tastatura i po vajber grupama odavno više ne rade posao. Aktivisti, intelektualci i kolumnisti, uprkos ulozi od neprocjenjive važnosti koju su imali i još imaju, gube relevantnost u turbopolitičkom društvu u kojem partije već ulaze u predizborni režim - jedini politički format koji je građanima po difoltu vidljiv, razumljiv i atraktivan.
Možemo napisati hiljadu briljantnih kolumni. Možemo objaviti desetine saopštenja. Možemo održati proteste, tribine i konferencije. Ali će na kraju neko drugi sastavljati izborne liste, birati kandidate, praviti koalicije, ulaziti u institucije i dizati ruku. Politička stvarnost ne mijenja se lajkovima, nego mandatima!
Ne može se vječno navijati sa tribina i očekivati da rezultat promijene oni koje svakodnevno proglašavamo nesposobnim. Neko mora obući dres
Naša ideja može vaskrsnuti jedino kroz sveopštu i aktivnu regrutaciju svih koji imaju znanje, kredibilitet, hrabrost, javni uticaj i sposobnost da pokrenu ljude. Ali upravo tu nailazimo na jedan od najvećih problema. Na tipični crnogorski cinizam i egoizam intelektualne scene, koja prečesto stavlja sopstveni ego, komfor i sujetu iznad opšteg interesa.
Scena čiji su potencijali ogromni postala je više teret nego oružje. Beskonačno i neumjesno mnogo sukoba, trica i kučina, ličnih animoziteta i ratova oko najmanjih političkih, ideoloških i koncepcijskih valera. Došli smo do toga da danas samo manji dio te scene međusobno komunicira.
Jedni neće sa drugima zbog rečenice iz 2018. Drugi neće sa trećima zbog statusa iz 2020. Treći neće ni sa kim jer još nijesu dobili dovoljno uvjerljivu potvrdu sopstvene istorijske veličine.
Dok se mi svađamo ko je dovoljno čist, dovoljno građanski, dovoljno suverenistički, dovoljno evropski i dovoljno dostojan da sjedi za istim stolom, oni stolove, zgrade i institucije već preuzimaju. Dok nas ta realnost svakodnevno šamara, Crkva Srbije, BIA, kompletan Ćacilend i njegovi misionari u Crnoj Gori mogu samo da se smiju i trljaju ruke.
Njima nije potrebno da nas pobijede. Dovoljno je da nas ostave same sa našim egom! Da bi se naš cilj ostvario i da bi ovu limunada-državnu politiku zamijenila ozbiljna državotvorna i evropska strategija, intelektualci, kolumnisti i aktivisti moraju izaći iz zone komfora i staviti se u funkciju tog cilja.
I, da - zašto ne reći otvoreno - moraju istrčati na politički teren! Da se više ne foliramo.
Ipak, nakon velikih riječi na društvenim mrežama i portalima, mnogi na kraju ostanu u svojim sigurnim pozicijama. Čuvaju ime. Čuvaju karijeru. Čuvaju profesuru. Čuvaju angažman. Čuvaju mogućnost da sjutra kažu kako nijesu bili dio neuspjeha. Samo što se, čuvajući sebe, može izgubiti država. Jer, da se Crna Gora tako branila kroz istoriju, danas od njenog imena ne bi ostalo ni slovo.
Nezavisna građanska scena raspolaže ogromnim političkim kapitalom. Ima ljude kojima građani vjeruju više nego partijskim funkcionerima. Ima autore, profesore, umjetnike, aktiviste, novinare, pravnike i javne ličnosti čija riječ dopire do hiljada ljudi. Ali taj kapital se neumjesno štedi, kao da će mu vrijednost vremenom rasti. A neće.
Samo politički blickrig može nas probuditi iz stanja od kojega smo oboljeli: sindroma kuvane žabe. Dok temperatura raste, mi se privikavamo
Politički kapital koji se ne koristi ne ostaje sačuvan. On blijedi, izblijedi, devalvira i na kraju nestane. Autoritet koji nikada nije stavljen na iskušenje postaje puka dekoracija. Hrabrost koja se ne pretvori u čin postaje teška poza. Velike riječi bez spremnosti na žrtvu postaju petparačka književnost.
Ne može se vječno navijati sa tribina i očekivati da rezultat promijene oni koje svakodnevno proglašavamo nesposobnim. Neko mora sići na teren. Neko mora obući dres. Neko mora pristati da bude napadan, razvlačen, pogrešno tumačen, vrijeđan i politički izložen. Neko mora rizikovati komfor, ugled, posao, prijateljstva i iluziju sopstvene besprijekornosti.
Jedanaest mjeseci nije mnogo. Ali jeste dovoljno da se napravi front, probudi energija, mobilišu ljudi i politički artikuliše ono što danas postoji samo kao rasuta, frustrirana i nemoćna građanska svijest.
Vrijeme je da se prestane sa čekanjem savršene partije, savršenog lidera, savršenog trenutka i savršeno čistih saveznika. Jer je savršenstvo luksuz samo onih kojima nisu ugroženi kultura, identitet i istorija.
Nama treba pokret. Treba nam disciplina. Treba nam hrabrost. Treba nam spremnost da se lične razlike podrede istorijskom cilju. Svako mora ponijeti svoj krst. Neko na protestu. Neko u kampanji. Neko na izbornoj listi. Neko u instituciji. Neko pod udarom režimskih medija. Neko pred sopstvenim strahom.
Ali niko više nema pravo da stoji sa strane i poslije poraza objašnjava kako je sve unaprijed znao. Crna Gora nije nasljedstvo koje smo dobili da ga trošimo. Za one koji su uvijek spremi da je brane, to je zakletva. A zakletve se brane izlaskom na teren.
Sada. Dok još imamo za šta.
