Premda je u neđelju rasfoteljašen, SNS Aleksandra Vučića još uvijek je u državnim uredima, a njegovi crnogorski pioni već su dali vjetra petama utrkujući se ko će u sudijskoj nadoknadi do ozvaničenja rezultata glasanja dati više podrške „studentima“ i time nadomjestiti dvogodišnji muk pravdan navodnim nemiješanjem u unutrašnje poslove druge države.
Prvi su se, očekivano, oglasili preletači u PES. Boris P. je, čim je vidio jutarnju izlaznost, iskusno prepoznao koji vjetar duva i razgibao prste.
Poslovično ćutljivi wannabe influenser i tek odnedavno u duši Novobeograđanin Gordan S. obrazložio da se nije oglašavao da ne bi uticao na srpske birače, ali da je sve vrijeme svim srcem bio uz srpske studente. Njegovi sugrađani Beograđani, na koje nije htio uticati još od vremena kad je uzeo člansku kartu LSCG, budili su se izgleda svako jutro, provjeravali njegov X nalog žalujući što boli tišina ova, što boli taj mir, taj korak šaptav zvijezda snenih... A da se u prethodne dvije godine oglasio, njihova zvijezda vodilja Gordan S. sam bi svojim uticajem zasigurno srušio Vučića, baš kao što je i za režima DPS-a s ambasadorske pozicije rušio i napokon srušio DPS.
31(Upisale su se i Demokrate, uz vidno olakšanje što napokon mogu iz tišine izvući svoju punu podršku koju su oduvijek gajili prema studentima koji neće da uče – van Crne Gore. Usporeni Momo Koprivica ponovo je oduševio sve svojim ośećajem za tajming i poimanjem demokratije. U momentu kad Srbija napokon može malo odahnuti od šetnji, protesta, zastoja prosvjetiteljski je uskliknuo: „Vostani, Serbije!“ I on je izgleda prespavao prethodne dvije godine, pa podršku srpskim studentima šalje post festum, a čin promjene vlasti tumači u kontekstu 19-vjekovnoga srpskoga nacionalnoga preporoda, pronašavši u studentima potomke Karađorđa... kojega pak istorija poznaje po sklonosti autokratiji, ali neprimjereno je tražiti dlaku u jajetu bačenome u momentu nacionalne ushićenosti.)
Branka Marković je, kao prosvjetna radnica, studiozno pristupila situaciji, metodološki prateći partijski komparativni postupak, i pronašla zajednički imenitelj PES-a i Studentske liste – „to je što su oba pokreta oborila dva posljednja diktatora Balkana“.
Kad je lična politička istorija kratka, a cjelokupno postojanje obilježeno koalicijom s apsolutnim i vajkadašnjim Vučićevim podanicima, opravdano je izgleda zagrabiti široko, pa učiniti da partija nastala 2022. godine postane pokretač i noseća figura događaja iz 2020.
Jelena Nedović lakonski je isto to sažela u jednostavnu formulaičnu konstataciju da su se Crnoj Gori 2020. desile litije, a danas su se Srbiji desili studenti. Po analogiji kad se, jelte, krajem 80-ih desio narod (a potom i ratovi, ali ko će gledati u zube frazi koja djeluje tako prikladno vođena sudbonosnom višom silom). Navođenje proste korelacije bez društveno-političkoga konteksta dvaju protesta mnogo je lakše od razmišljanja o adekvatnosti analogija.
Litije su pokret kojim su rukovodila lica što su na platnome spisku Beogradske patrijaršije, a Beogradska je patrijaršija pak na platnome spisku države Srbije. Državom Srbijom do prije tri dana posve je apsolutistički vladao Aleksandar Vučić, koji je pak tokom litija litijašima otvoreno obećavao (i davao) pomoć „iz svakog ugla i na svaki mogući način“.
No crnogorske političare na vlasti pamet očito ne smeta da litije kao evidentno provučićevski pokret, nakon kojega su kilometri kvadratni crnogorske teritorije i vjekovno crnogorsko kulturnoistorijsko blago poklonjeni državi Srbiji i Beogradskoj patrijaršiji kao religijskome instrumentu te države, izjednačavaju s pokretom koji je srpskoga modernoga vožda zbacio s vlasti i čiji su lideri pritom direktno referirali na Porfirija i Metodija kao Vučićeve figure. Za propagandne potrebe uzroci, vrijednosti i tokovi novca tih procesa postaju zanemarljivi, te se sva njihova složenost svodi na puku posljedicu – smjenu vlasti.
Graja PES-ovaca ima samo jedan, krajnje proziran cilj – da crnogorsko mnjenje u već predizbornom ambijentu utrni od dosade i zaboravi da upravo PES drži Vučićeva čovjeka u Crnoj Gori na mjestu predśednika Skupštine
Vasilije Čarapić i Tihomir Dragaš gromoglasno su uskočili s istim argumentima, od kojih se najviše ističe (što bi rekao Kesić) – jedan snimak! Nećete vjerovati, opet snimak Selakovića na kongresu DPS-a iz 2015. godine. Zaista me interesuje smatra li PES da su građani toliko medijski i politički nepismeni da je dovoljno kao dokaz bliske saradnje DPS i SNS ponuditi snimak star više od deceniju? Naročito u vrijeme kad snimci saradnje drugih političara s Vučićem pune servere.
A ovaj put mogli su mu dati i satiričnu notu. Nikola Selaković veli „što niko drugi nije rekao“ – da se od DPS-a može i učiti. I umjesto što nam PES-ovci opet plastično demonstriraju kako su siromašni duhom, mogli su, na primjer, taj isti govor iskoristiti da predstave kako je eto DPS napokon naučio SNS kako se pada s vlasti.
Ironija uglavnom bude ubojitija od besmislenoga podśećanja na saradnju od prije 10-12 godina, naročito ako je lako provjerljivo da je DPS od 2016. godine i naročito od stupanja Crne Gore u NATO 2017. godine u ideološkome i političkome sukobu s Vučićevom strankom.
Jasno je da ova graja PES-ovaca ima samo jedan, krajnje proziran cilj – da crnogorsko mnjenje u već predizbornom ambijentu utrni od dosade i zaboravi da upravo PES drži Vučićeva čovjeka u Crnoj Gori na mjestu predśednika Skupštine.
Da iz svijesti iščezne da su Mandić i mandićevci godinama išli na svaki Vučićev skup, đe su ga podržavali i prisustvom i govorima i aplauzima.
Da je Vučić direktno iz budžeta Republike Srbije finansirao recimo Srpsku kuću, čiji su osnivači listom iz Mandićevoga NSD-a, a Srpska je kuća potom donirala sredstva Mandićevoj neuspješnoj predśedničkoj kampanji 2023. godine.
Da je Vučić iz budžeta Republike Srbije u izbornim godinama 2016. i 2020. sa minimum 200.000 eura finansirao osnivanje i rad Instituta za srpsku kulturu, čiji je jedan od osnivača Budimir Aleksić, potpredśednik crnogorske Vlade, a tome je institutu dvaput u posljednje tri godine crnogorska aktuelna vlast uplaćivala novac iz budžetskih rezervi.
Čitava aktuelna mreža političko-kulturnih činilaca – s institucijama, novcem, osnivačima, upravnim odborima i državnim funkcionerima – ovom larmom zaglušuje se u priči o Vučićevome porazu.
Umjesto što graju da zaguše činjenice, partije crnogorske vlasti bi iz poraza Vučićeve predizborne strategije mogle nešto i naučiti – upiranje prstom u opozicioni DPS-a kao dežurnoga krivca i zastrašivanje javnosti Milom Đukanovićem nekad prosto nije dovoljno za pobjedu na izborima čak i kad izdašno zloupotrebljavaš trezor i dobro utrenirani državni aparat.
Guske možda jesu spasile Rim, ali to ne znači da je svaka vika produktivna. Nekad samo uši bole kad odjekuje praznina.
