Tri stotine šezdeset pet. Tačno je toliko dana prošlo otkad je Bećir Vuković u Vili Gorica uprkos protestima primio najvažnije crnogorsko državno priznanje – Trinaestojulsku nagradu.
6Kao član Žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade za Vukovića je glasao i Želidrag Nikčević, koji s Vukovićem ima „politički i lični odnos“, budući da su oba članovi političkoga odbora Nove srpske demokratije Andrije Mandića, što je Agencija za sprečavanje korupcije nedavno obilježila kao „rizik od sukoba interesa“.
Nagradu je Vukoviću dodijelio upravo Andrija Mandić, kao predśednik Skupštine Crne Gore, pritom postavljajući putokaz za naredne dodjele priznanja tvrdnjom da su „djela ovogodišnjih dobitnika nagrade simbol onoga što 13. jul treba da bude u 21. vijeku“.
Vukovića je za Trinaestojulsku nagradu kandidovao njegov izdavač, Radomir Uljarević, za knjigu Kuće beskućnika, zbog koje se skoro godinu dana vodi krivični postupak usljed sumnji na falsifikovanje podataka.
Radomir Uljarević brat je vlasnika Nove knjige, koja na tenderima za javnu nabavku knjiga za Biblioteku Radosav Ljumović, ako je vjerovati komentarima, ima odnos prema cijenama knjiga kao revizionisti prema istoriji – grabe široko i ne mare za realnost. (Uzgred rečeno, ugovor o javnoj nabavci knjiga za Biblioteku s Novom knjigom potpisuje direktno gradonačelnik, kao ovlašćeno lice naručioca.) Ipak, spisak naručenih knjiga na tenderu Biblioteke za 2025. godinu pokazuje da ova kuća u novembru 2025. nije pokazala interes za nabavku nagrađene knjige Bećira Vukovića uprkos tome što je malo koja knjiga proizvela toliko interesovanje široke javnosti.
Ništa kao biblioteka ne pokazuje naš duboko provincijski palanački mentalitet
S druge strane, Bećir Vuković, koji od Glavnoga grada prima finansijsku naknadu za članstvo u Savjetu Biblioteke „Radosav Ljumović“, baš kao ni njegov izdavač, nije ośetio potrebu da u police te iste biblioteke stavi ni jedan jedini primjerak knjige za koju će doživotno od države primati mjesečnu apanažu. Da knjige u podgoričkoj biblioteci nema, može se potvrditi pregledom Cobissa (bibliotečko-informacionoga sistema). Evo linka. Biće da je čekao da se i biblioteka preimenuje i antidatira kao i njegova knjiga, ne bi li njegova zadovoljstva na veš mašini dobila značaj Marka Miljanova.
A kad smo kod antidatiranja, tri žrtve komunizma (žrtve su, naravno, postali činom rođenja u postavnojevskoj Crnoj Gori) kojima je postizbornom podjelom plijena dopalo da upravljaju Bibliotekom (na njihov šok i nevjericu, bez kancelarije u samoj ustanovi) rade sve da Biblioteku učine ne onim što ona u modernome smislu jeste (otkako je obnovljena 1945. godine), no onim što je 1881. godine mogla biti. A što je mogla biti lako se, po falsifikatorskoj logici, čita kao da je bila.
Tako je 19. januara ove godine obilježeno 145 godina od osnivanja Biblioteke. Program je za tu priliku prigodno izmješten iz Biblioteke u KIC. Voditelj programa Stefan Sinanović, zapošljen u Biblioteci, i direktorica Slavica Ilinčić lažno su ustvrdili da je Biblioteka osnovana 1881. godine kao Srpska čitaonica. Ovo je prekrajanje stvarnosti argumentovano razotkrio novinar Pobjede i alumnista FCJK Andrija Radović i istorijskim i pravnim dokazima potvrdio da je ime ove ustanove u vrijeme osnivanja bilo „Podgorička čitaonica“.
Inicijator nastanka Podgoričke čitaonice bio je Marko Miljanov, a Podgorička čitaonica sa bibliotekom, kako piše na sajtu Biblioteke, osnovana je 19. januara 1881. godine „pod pokroviteljstvom njegove svjetlosti knjaza Mirka, velikog vojvode Zetskog“. No premda se forsira da je istinska Crna Gora ona petrovićevska, niko ne predlaže da se Biblioteka preimenuje po njenom pokrovitelju – vojvodi Mirku, čak i pored toga što se od 1888. godine do danas nalazi u Mirkovoj varoši.
No prije priče o preimenovanju treba podśetiti na još jedan vrijednosni detalj. Kao bitan plan razvoja Biblioteke prije dvije godine Savjet je odlučio, a tad vladajuća većina u Skupštini Glavnoga grada aminovala, da se izmijeni Statut u smislu da se „vrši izmjena na način što se u poglavlju II. Djelatnost Biblioteke u članu 12, tačka 11, riječi: 'bibliotečku građu crnogorskih autora i crnogorskih štamparsko-izdavačkih organizacija' zamjenjuju riječima: 'bibliotečku građu autora i štamparsko-izdavačkih organizacija iz Crne Gore'“. Biće da je i ovo urađeno kao „čin istorijske pravde“.
Tim „činom istorijske pravde“ trojac iz Savjeta Biblioteke opravdao je svoju odluku da se u potonjem napadu na identitet ove kulturne ustanove promijeni njeno ime.
Pošto su nasuprot svim pravnim aktima o osnivanju Čitaonice Podgoričke iskonstruisali da je u pitanju srpska čitaonica (redakcija jednoga opskurnog portala izostavljanje atributa „srpski“ iz naziva čitaonice objašnjava principom jezičke ekonomije), pošto su nacionalnu odrednicu u savremenome statutu preinačili u teritorijalnu, u inicijativi za preimenovanje Biblioteke kaže se da bi promjena imena doprinijela „jačanju kulturnog identiteta ustanove, afirmaciji književne i istorijske baštine Crne Gore, dodatnoj promociji čitalačke kulture kroz simboličku povezanost sa značajnim književnim imenom i usklađivanju naziva ustanove sa vrijednostima koje promoviše“.
E sad ostaje da se pitamo kakve su to „vrijednosti koje promoviše“ ova ustanova koje su u neskladu s imenom čovjeka što je život dao boreći se protiv fašizma. Ako nesklad postoji, logičnije bi bilo prilagoditi vrijednosti nego izbrisati ime antifašiste. Ali tražiti logiku u sredini u kojoj se protiv antifašizma bore dobitnici nagrade utemeljene na tradiciji antifašizma jednako je kao očekivati od ratnih huškača da govore o multikonfesionalizmu i društvenome pluralizmu...
No lako se izgubiti u beskrajnim tajnama provincijskih biblioteka, o kojima govori Basara: „Ispunjene netaknutim tomovima klasika i pohabanim primercima petparačkih knjiga, one u svojim neistraženim podrumima kriju knjige kakve je nemoguće naći u knjižarama metropola niti u katalozima univerzitetskih i nacionalnih knjižnica.“
Ništa kao biblioteka ne pokazuje naš duboko provincijski palanački mentalitet.
