Postoje teme koje nikada ne zastarijevaju. Vrijeme je jedna od njih. O njemu su razmišljali filozofi, naučnici, pjesnici i političari. Jedni su pokušavali da ga objasne, drugi da ga zaustave, a treći da ga iskoriste. Međutim, malo gdje se teorija o relativnosti može tako plastično vidjeti kao u domaćoj politici, gdje godine nekada prođu za tren, a nekoliko mjeseci traje kao čitava vječnost. Zato je ova priča manje o fizici, a mnogo više o karakteru, moći i političkoj gravitaciji.
Još su u stara, drevna vremena ljudi promišljali o vremenu. Šta je ono, šta ga čini, postoji ili ne, da li ga možemo kontrolisati. Ovo posljednje je posebno bilo zanimljiva tema jer bi kontrolom vremena bili gospodari kosmosa. No, tek je u 20. vijeku Albert Ajnštajn dao neke preciznije odredbe i postavio teoriju o relativnosti vremena, odnosno o tome da vrijeme nije isto za sve.
On kaže da vrijeme nije apsolutno, već zavisi od brzine kretanja i gravitacije. Ono može teći različitom brzinom za različite posmatrače.
Evo primjer, a znate da se iz primjera najbolje uči. Jakov Milatović je na početku svog mandata od pet godina bio ubijeđen da je vrijeme stalo i da je kraj mandata toliko daleko da čak nije ni vremenska kategorija. Iz ugla njegovog posmatranja tih dana ništa se nije micalo i sve je bilo potaman.
No, kako kaže pjesma: vrijeme liječi sve, možda sidu il' tumore, al' sujetu nikad ne. Ili tako nekako. Vrijeme je za Milatovića i njegov mandat neumitno teklo, ali on to nije primjećivao sve dok jednog dana gravitacija i drugi ugao posmatranja nisu učinjeli sliku takvom da je sada vrijeme počelo da curi nevjerovatno brzo.
I kada se jednom spuste zavjese, kada nestanu funkcije, limuzine, obezbjeđenja i saopštenja, svakome ostane samo ono što je oduvijek imao – obraz ili maska
A sve je, kažu upućeni, počelo onoga dana kada je pozvao predstavnike svih parlamentarnih partija na konsultacije oko rješavanja krize, a pojavio mu se niko. Baš niko. Nijedan član partije, bilo koje partije, udruženja, saveza, koalicije, nije našao za shodno da se odazove pozivu predsjednika države na razgovor.
Znate da su nekada državni pravaci, kraljevi, predsjednici, poglavice razne, pozivali svoje podanike da za njih krenu u rat. Zamislite na šta bi ličio taj pohod. Vjerovatno se ni konji ni topovi ne bi odazvali. Nego, skrenuh sa teme vremena.
Milatovića od tog trenutka gravitacija počinje da vuče svom silinom, a kraj mandata izgleda toliko blizu da se sudar sa njim čini izglednim svakog časa. Suočen sa relativnošću vremena, ali prije svega sa relativnošću političke podrške, shvata da mora žestoko krenuti u samopromociju ili kako to nadimljeni Crnogorci zvahu - Public Image Management.
A da bi se radilo na svom liku i djelu, i prikupili glašači za još jedan mandat morala se napraviti pametna strategija, odabrati dobar tim, podijeliti zadaci, poslušati ljude od integriteta, suočiti se sa dosadašnjim greškama... E, Milatović od svega ovoga nije uradio ništa, već je u kampanju krenuo, kako to slikovito kažu Podgoričani, trupačke.
Odlučio je da se svidi svima, da bude za sve i za svakoga. Nemate te ideologije koja može i smije biti prepreka njegovom putu ka novom mandatu. U sličnoj situaciji se našla i istina.
Tako da smo prethodnih mjeseci (a tek ćemo kako je krenuo), gledali Jakova SNP-ovca koji ljubi lik i djelo pokojnog Momira Bulatovića, ljubitelja lika i djela srećom pokojnog Slobodana Miloševića. Gledali smo ga i kako mudro (neko bi rekao kukavički ali tanka je linije između kukavice i mudaraca, pa ko će ga znati) otćuta podizanje spomenika Pavlu Đurišiću.
Gledali smo ga kako za manje od tri godine od onog Jakova koji je htio žrtvovati desetine Cetinjana da bi se agent BIA zakitio kamilavkog Svetog Petra Cetinjskog, postao ushićeni slavljenika 21. maja 2026., koji šćaše tu svoju ushićenost podijeliti sa istim onim, ne žrtvovanim, Cetinjanima, no ponovo prevagnu mudrost kod njega pa ostade doma.
Gledali smo ga kako govori da je referendum 2006. pokraden i kako je jedini pravi put, koji je on kao momak vidio, bio onaj u „zagrljaju” sa Srbijom, do ispovijednika koji nam svima prizna da je glasao za „DA”.
Gledali smo ga kako ćuti na prošlogodišnje sramoćenje Trinaestojulske nagrade, gledali smo ga i kako ćuti na flagrantna kršenja Ustava Crne Gore, a opet smo ga gledali i slušali dok iz svog grla sopštava kako mu je svaka posjeta istorijska i kako niko prije, i niko poslije, njega nije bio tamo đe su bili svi prije njega. A, opet viđesmo njegov uticaj i političku snagu kada su ga porazile panirane i duboko zamrznute kokoške.
16I, sve do posljednjih saopštenja koja se kreću od krajnje lijevih do potpuno desnih stavova i mišljenja. Pa je tako uspio da u samo dva dana bude zaštitnik „aperisanih” Srbo-Crnogoraca koji su greškom ponovo povjerovali svojim liderima i pomislili da je ove godine ona „dogodine”, do inicijatora da se u Podgorici podigne spomenik crnogorskoj nezavisnosti.
Ovo je toliko apsurdno da često imam osjećaj da su mu savjetnici strogo strukturisani na ortodoksne četnike i partizane-borce. S tim što četnici rade i savjetuju ga neparnim, a partizani-borci parnim danima. U njegovom diskursu je sve relativno poput vremena, sve zavisi od toga đe se nalazi i kolika je gravitaciona sila koja ga vuče kokardi ili petokraci, a na kraju će biti da nedostaje ono osnovno - da za svaku kapu, bila ona četničke ili antifašistička, treba glava. Kao preduslov prepoznavanja i identiteta.
Čudo je to da naš toliko hvaljeni đak generacije nije ništa shvatio i naučio iz prošlosti. Crnogorci će dozvoliti da im vođa bude i tlačitelj, i autokrata i kriminalac ali nikada neće dozvoliti da im gospodari uplašeni i nedefinisani lik koji se boji sopstvenoga stava.
Slučajno se može biti samo jednom, ili kako reče ona maksima: „Možete lagati neke ljude sve vrijeme, možete lagati sve ljude neko vrijeme, ali ne možete lagati sve ljude sve vrijeme”.
I nije on jedini, ali je svakako najistaknutiji, od ovih koji su došli na litijskom ludilu mržnje prema svemu što počinje na slovo „C”, a koji bi sada zarad očuvanja vlasti da nam prodaju priču o velikoj ljubavi prema nezavisnoj, slobodnoj i evropskoj Crnoj Gori.
A možda je cijela priča mnogo jednostavnija nego što izgleda. Možda ovo uopšte nije priča o relativnosti vremena. Možda je ovo priča o relativnosti karaktera.
A karakter nije ono što kažeš na Cetinju, pa demantuješ u Beogradu. Nije ni ono što šapućeš Evropi, a prećutiš Andrijevici. Karakter je ono što ostane kada nestanu kamere, savjetnici i ankete. Jer vrijeme ne mijenja ljude. Vrijeme samo skine ono što su godinama nosili preko lica.
I kada se jednom spuste zavjese, kada nestanu funkcije, limuzine, obezbjeđenja i saopštenja, svakome ostane samo ono što je oduvijek imao – obraz ili maska. A maske imaju jednu nezgodnu osobinu. Mogu prevariti publiku neko vrijeme, ali nikada ne mogu prevariti ogledalo.
A istorija... Istorija je ogledalo koje nikada ne laže. Pa bilo čak i ono Njegoševo.
