Tri dana nakon što su jedinice Vojske Republike Srpske zauzele Srebrenicu, Dragan Jokić, načelnik inženjerske jedinice Zvorničke brigade, u 9.00 sati pozvao je vozača Ostoju Stanojevića i naredio mu da pripremi kamione i mašine za „čišćenje smeća“.
Šifrovani izraz „čišćenje smeća“ označio je početak sistematske akcije ubijanja civila, koji će Međunarodni sud pravde nekoliko godina kasnije kvalifikovati kao zločin genocida. U narednim danima, inženjerska jedinica Zvorničke brigade Vojske Republike Srpske u okolini Srebrenice iskopala je masovne grobnice u kojima je završilo više od 8.000 muškaraca i dječaka.
Odbijanje da se crnogorsko društvo suoči sa nasljeđem 90-ih ukazuje da su ideje i vrijednosti koje su kreirale atmosferu genocida i dalje postojane
Uvjereni da, u skladu s konceptom iz čuvene studije Banalnost zla Hane Arent, samo rade svoj posao, pripadnici inženjerske jedinice Zvorničke brigade detaljno i precizno su vodili evidenciju o svakoj mašini, kamionu i utrošenom gorivu u akciji prikrivanja zločina. Sigurni da je došao trenutak konačnog obračuna, nijesu bili svjesni da će svojim postupcima ostaviti još jedan dokaz stravičnog zločina. Na radnim listovima i putnim nalozima, koji su zavedeni pod brojevima: DP P515, P516, P521 i P522, vodili su preciznu evidenciju o svim putnim nalozima, utrošku goriva, dnevnicama i knjigama dežurstava, nesvjesno ostavljajući dokaze za rekonstrukciju svih aktivnosti za prikrivanje zločina.
Dokumenti jasno ukazuju da je logistika prebacivanja tijela bila sastavni dio pažljivo planirane operacije prikrivanja zločina. Transport leševa obavljan je pomoću dva kamiona FAP 1921 nosivosti osam tona i jednim kamionom TAM 75, dok su u akciju prebacivanja leševa, na osnovu putnih naloga DP P517, DP P523 i DP P524, naknadno uključena dva kamiona TAM 75 i TAM 80.
I za građevinske mašine korišćene prilikom kopanja masovnih grobnica vođena je sistematska evidencija utroška goriva i radnih sati. U okolini Srebrenice prvobitno su korišćeni: utovarivač ULT-220, rovokopači BGH-700 i G-700, kao i rovokopač „Torpedo“, koji je, kako će se ispostaviti, po specifikaciji imao najpogodniju prednju utovarnu kašiku.
Putni nalozi zavedeni pod brojevima DP P515 i DP P516 pokazuju da je najviše posla odradio rovokopač G-700. Zbog operativne „efikasnosti“ ovaj rovokopač je na prikolici kamiona inženjerske čete, kojim je upravljao Milan Maksimović, više puta premještan s jedne na drugu lokaciju. Zbog problema s pucanjem hidrauličnog crijeva, 16. jula u akciju je naknadno uključen i bager „Plato“ koji je na lokaciju iskopavanja masovne grobnice prebacio kamion Mercedes 2626 registracijskih oznaka M-5195.
Koliko god ovakvo nabrajanje mašina djelovalo morbidno, ono precizno pokazuje zašto je zločin u Srebrenici jedan od najtemeljitije dokumentovanih u istoriji međunarodnog krivičnog pravosuđa. Istražitelji Haškog tribunala ne samo da su utvrdili pojedinačnu odgovornost učesnika, već su ponudili na stotine hiljada prvorazrednih dokaza koji su omogućili da se do posljednjeg detalja rekonstruiše zločin i svi njegovi akteri.
Ono što je još važnije, preko 90% dokaznog materijala čine zvanična dokumenta Vojske Republike Srpske i državnih organa Srbije koji su pomagali i učestvovali u ovom zločinu. Ukratko, učesnici i inspiratori genocida ne mogu se abolirati, niti se ovaj zločin može relativizovati.
Srebrenica je bila i ostala moralni i etički lakmus papir crnogorskog društva. Pokazatelj, koliko su pojedinac i društvo spremni da se suoče s tragičnim nasljeđem devedesetih
Genocid u Srebrenici je činjenično i pravno dokumentovan do nivoa koji ostavlja vrlo malo prostora za ozbiljnu dilemu u stručnoj javnosti, zbog čega se negiranje ili relativizacija ne može čitati kao pokušaj rasprave, već isključivo kao indikator političkih i ideoloških uvjerenja onih koji to čine. U tom obrascu, mnogo je jasnije zašto dio crnogorske vlasti u kontinuitetu negira i relativizuje ovaj zločin. Pod međunarodnim pritiskom, vladajuće stranke su 2021. godine usvojile Rezoluciju o genocidu, a 2024. godine čak i ustanovile 11. jul kao Dan sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici, ali se u njihovom političkom djelovanju ne vidi stvarno prihvatanje i unutrašnja afirmacija tih odluka.
Prošlost se ne može promijeniti, a ni jasno utvrđene činjenice o genocidu u Srebrenici. Međutim, odbijanje da se crnogorsko društvo suoči sa nasljeđem 90-ih ukazuje da su ideje i vrijednosti koje su kreirale atmosferu genocida i dalje postojane. To potvrđuju i sve intenzivnije i učestalije kampanje otvorenog istorijskog revizionizma, koje prate naivne i sladunjave poruke o potrebi pomirenja, okretanja glave od prošlosti i zagledanost u evropsku budućnost.
Prošlost ne možemo posmatrati u kategorijama osude ili opravdanja, zbog čega svako tumačenje prošlosti u binarnim kategorijama isključuje mogućnost njenog razumijevanja. Besmisleno je negirati ono što je očigledno, a još besmislenije pretvarati se da ne razumijemo zašto crnogorska vlast ne želi da se na jasan način odredi prema ovom zločinu i svemu onome što on predstavlja.
Stoga Srebrenica i ove godine ostaje spomenik političkog licemjerstva jer ona nije, niti je ikada bila samo pravno pitanje. Srebrenica je bila i ostala moralni i etički lakmus papir crnogorskog društva. Pokazatelj, koliko su pojedinac i društvo spremni da se suoče s tragičnim nasljeđem devedesetih.
