Sjećam se vremena kada je u našoj kući postojao samo jedan ključ. Zapravo, rijetko nam je i bio potreban.
Vrata se nijesu zaključavala osim kada bi svi negdje otišli. Majka je gotovo uvijek bila kod kuće, a kada bi nakratko otišla do komšinice na kafu ili do prodavnice, znali smo gdje nas čeka ključ. Bio je ispod otirača.
Nije to bio samo komad metala. Bio je izraz povjerenja. Povjerenja u komšiju, u ulicu, u ljude i u vrijeme u kojem se živjelo. Niko nije razmišljao da će ga neko ukrasti. Nije bilo potrebe da ga sakrivamo na deset različitih mjesta, niti da mijenjamo brave svakih nekoliko godina. Znali smo gdje je, jer smo jedni drugima vjerovali.
Danas je sve drugačije. Ključ možete napraviti za nekoliko minuta. Postoje elektronske brave, kartice, šifre, otisci prstiju i aplikacije koje otključavaju vrata jednim dodirom telefona. Nikada nismo imali više ključeva, a nikada nijesmo bili nesigurniji.
I upravo zato, svaki put kada pročitam novu vijest o evropskim integracijama Crne Gore, sjetim se onog starog ključa ispod otirača. Ne tražimo više ključ za kuću. Tražimo ključ za Evropu.
Vrata nijesu zaključana
Već godinama slušamo gotovo iste poruke koje stižu iz Brisela. U njima se ponavlja da je Crna Gora lider u regionu u procesu evropskih integracija, da je najdalje odmakla na putu ka članstvu, da su otvorena ili zatvorena nova pregovaračka poglavlja i da pred sobom ima istorijsku priliku kakvu nijedna generacija prije nje nije imala. Toliko često čujemo te riječi da su postale gotovo sastavni dio naše političke svakodnevice, pa ih više i ne doživljavamo sa pažnjom koju zaslužuju.
Kada pažljivo slušate evropske zvaničnike, stiče se utisak da su vrata Evropske unije odavno odškrinuta i da sa druge strane neko gotovo strpljivo čeka da konačno pređemo prag. Ponekad mi se čini da Evropa danas ulaže više napora da nas uvjeri kako pripadamo evropskoj porodici nego što mi sami ulažemo da to članstvo zaslužimo. Liči to na domaćina koji je širom otvorio vrata svoje kuće, napravio mjesto za novog gosta i već pomalo začuđeno posmatra zašto ovaj još uvijek stoji u dvorištu, neodlučan da zakorači.
A mi zaista stojimo. Ne zato što su vrata zaključana, niti zato što nam ih neko sa druge strane uporno zatvara, već zato što se ponašamo kao čovjek koji je, došavši pred vlastitu kuću, iznenada shvatio da ne može pronaći ključ. I upravo u toj slici, čini mi se, nalazi se najveći paradoks crnogorske politike.
Gotovo da danas ne postoji politička partija koja se javno ne zalaže za članstvo u Evropskoj uniji. Teško ćete pronaći politički govor u kojem se ne pominju evropske vrijednosti, evropski standardi, evropski put ili evropska budućnost. Evropa je postala zajednički imenitelj gotovo svih političkih programa, riječ oko koje, makar na prvi pogled, postoji rijetko viđeno saglasje na našoj političkoj sceni.
Međutim, onoga trenutka kada se ugase televizijske kamere, završe konferencije za medije i utihnu svečane izjave, pred nama se ponovo pojavljuje stvarnost koja veoma malo liči na ono o čemu smo nekoliko minuta ranije slušali. Tada se evropske vrijednosti prečesto povlače pred partijskim interesima, dijalog ustupa mjesto podjelama, reformski zahvati ostaju zarobljeni u političkim kalkulacijama, a marketing postaje važniji od stvarnih promjena.
Umjesto države koja strpljivo gradi institucije, dobijamo politiku koja proizvodi saopštenja; umjesto dugoročnih reformi, kratkoročne političke pobjede; umjesto odgovora na suštinska pitanja, novu proizvodnju sukoba koji će već sjutra biti zamijenjeni nekim drugim.
I zato mi se čini da problem nikada nije bio u tome što su evropska vrata zatvorena. Naprotiv, ona su možda otvorenija nego ikada ranije. Problem je što smo se toliko navikli da govorimo o vratima da smo gotovo zaboravili da ih nije moguće otvoriti lijepim riječima, političkim zakletvama ili svečanim obećanjima. Za svaka vrata, pa i evropska, potreban je ključ. A njega ne pronalaze oni koji o njemu najviše govore, nego oni koji ga svakodnevno, strpljivo i odgovorno kuju vlastitim djelima.
Možda smo ga sami sakrili
Ne vjerujem da nam je neko ukrao evropski ključ. Mnogo je vjerovatnije da smo ga sami negdje ostavili, možda čak i sasvim svjesno, iz straha da ga prvi ne pronađe politički protivnik, iz želje da ga sačuvamo samo za sebe ili jednostavno zato što smo mnogo više vremena potrošili raspravljajući o tome ko ima pravo da nosi ključ nego kako da njime konačno otvorimo vrata, pa smo na kraju zaboravili mjesto na kojem smo ga posljednji put ostavili.
Kada bih morao da nagađam gdje se danas nalazi taj ključ, potražio bih ga iza reprodukcije, slike Petra Lubarde “Kosovski boj”, ne zato što umjetnost snosi bilo kakvu odgovornost za naše političke izbore, nego zato što simboli ponekad govore mnogo više od hiljada političkih govora. Već više od jednog vijeka Balkan uporno pokušava da odgovore na pitanja budućnosti pronađe u bitkama iz prošlosti, pa se svaka nova politička generacija vraća istim istorijskim temama, istim podjelama, istim pobjedama, odnosno porazima, kao da vjeruje da se vrijeme zaustavilo i da se budućnost može pronaći jedino gledajući unazad.
Ne sporim pravo nijednom narodu da čuva svoje istorijsko pamćenje, jer narod koji zaboravi svoju prošlost lako izgubi i sebe, ali isto tako vjerujem da narod koji živi isključivo od prošlosti, prije ili kasnije, izgubi budućnost. Upravo zato sve više mislim da evropski ključ nijesmo izgubili, već da smo ga zatrpali slojevima mitova, emocija, istorijskih sporova i političkih manipulacija koje se, gotovo po pravilu, obnavljaju pred svake izbore.
Zaklinjanje umjesto rada
Postoji jedna pojava koja se uporno ponavlja i koju je teško ne primijetiti: što se manje radi na suštinskim reformama, to se više govori o Evropi. Kada nema rezultata, organizuju se konferencije; kada nema reformi, pišu se nova saopštenja; kada izostane odgovornost, prostor ispunjavaju velike riječi i još veća obećanja.
Vlast će tvrditi da Crna Gora nikada nije bila bliže članstvu u Evropskoj uniji, kada opozicija ne bi kočila taj put, evropski zvaničnici će ponovo izraziti optimizam, a građani će, u međuvremenu, plaćati sve skuplju hranu, čekati sve duže na zdravstvenu zaštitu, gledati kako mladi odlaze i pitati se gdje se, u toj velikoj evropskoj priči, nalazi njihov svakodnevni život.
Jer evropski put nije konferencija za štampu niti dobro sročeno saopštenje. On počinje u opštini u kojoj se građevinska dozvola može dobiti bez mita, u školi u kojoj se znanje cijeni više od partijske knjižice, u sudnici u kojoj zakon ima isto lice za svakoga i u bolnici u kojoj pacijent nije ničiji birač nego prije svega čovjek. Upravo se u tim, naizgled običnim stvarima, nalazi ključ evropske budućnosti, a on se ne nalazi u Briselu, nego ovdje, među nama.
Evropa ne traži savršenstvo
Često se ponašamo kao da Evropa od nas traži nešto gotovo nedostižno, a zapravo su njeni zahtjevi iznenađujuće jednostavni. Ona od nas ne očekuje savršenstvo, već da institucije budu jače od političara, da zakoni budu iznad funkcija, da stručnost ima prednost nad poslušnošću, da se izbori dobijaju programima umjesto strahom, da javni novac zaista bude javni, a ne partijski, i da mladi ostaju u svojoj zemlji zato što u njoj vide perspektivu, a ne zato što nemaju mogućnost da odu.
To nijesu evropski uslovi u užem smislu te riječi. To su uslovi svakog normalno uređenog društva. Evropa od nas ne traži da promijenimo istoriju, niti da zaboravimo Njegoša, Marka Miljanova, kralja Nikolu ili svoje pretke, kao što ne traži ni da se odreknemo svojih pobjeda ili poraza. Traži samo da konačno prestanemo živjeti isključivo od njih.
Ključ nije od metala
Možda je najveća zabluda našeg vremena uvjerenje da postoji jedan politički ključ koji će, sam od sebe, otvoriti sva evropska vrata. Takav ključ ne postoji, jer evropski ključ nikada nije bio napravljen od metala, već od povjerenja, rada, odgovornosti, snažnih institucija, znanja i spremnosti da prihvatimo kako država nije ničije privatno vlasništvo, nego zajedničko dobro svih njenih građana.
Takav ključ ne može se iskovati u predizbornoj kampanji, ne može se kupiti donacijama niti pronaći u partijskim centralama. On nastaje svakoga dana, u hiljadama malih odluka koje donosimo, a koje ili polako grade državu ili je jednako polako razgrađuju.
Možda je cijelo vrijeme bio ispod našeg otirača
Ponekad pomislim da je Evropa mnogo manje geografski, a mnogo više moralni pojam, da se ne nalazi iza državnih granica nego u načinu na koji razgovaramo jedni s drugima, u spremnosti da biramo najbolje umjesto najposlušnijih i u uvjerenju da institucije moraju biti važnije od političkih vođa, baš kao što zakoni moraju biti jači od njihovih trenutnih želja.
Možda upravo zato cijelo vrijeme postavljamo pogrešno pitanje. Ne treba se pitati kada će nam Evropa otvoriti vrata, jer su ona odavno odškrinuta, niti ko nam je ukrao ključ, jer ga vjerovatno niko nije ukrao. Mnogo je vjerovatnije da smo ga sami sakrili ispod gomile starih svađa, istorijskih mitova, partijskih interesa i političkih zakletvi ili da je, baš kao u onoj staroj kući iz djetinjstva, cijelo vrijeme bio ispod našeg otirača, a da smo jednostavno zaboravili da se saginjemo.
Jer ključ evropske budućnosti nikada nije bio u Briselu. On je oduvijek bio ovdje, u našem radu, našoj odgovornosti i našoj spremnosti da uredimo vlastitu kuću prije nego što pokucamo na tuđa vrata. Evropa nije izgubila ključ; izgubili smo naviku da ga tražimo u radu, reformama i odgovornosti.
I možda će upravo onoga dana kada ga ponovo pronađemo biti sasvim nevažno da li su evropska vrata otvorena, jer ćemo tada konačno živjeti kao da smo kroz njih odavno prošli.
