Na jučerašnju vijest da je Petru Komneniću zabranjen ulazak u Srbiju, kao recipročna mjera zabrani ulaska Draganu J. Vučićeviću u Crnu Goru, prokomentarisala sam da se njih dvojica mogu upoređivati onoliko koliko su same Vijesti izjednačavale srpski i crnogorski nacionalizam, dakle nikako, jer ne stoje na istoj vagi.
Sama zabrana, međutim, bila je daleko manje rječita od reakcije koja je za njom uslijedila, i upravo je ta reakcija ono što zaslužuje pažnju. Jutrošnji letimičan pogled na društvene mreže dovoljan je da se vidi kako je Komnenić gotovo preko noći postao meta brutalnih uvreda, govora mržnje i pokušaja moralne diskvalifikacije, proglašen mrziteljem Srba, izdajnikom, „nesojem” i čovjekom koji navodno vodi antisrpsku kampanju. Ono što u toj bujici uvreda odmah upada u oči jeste njena brzina i uigranost, koje su prevelike da bi ih mogla objasniti jedna administrativna odluka i koje prije upućuju na zaključak da je zabrana poslužila tek kao povod da se aktivira nešto što traje mnogo duže.
22Ako, dakle, odgovor na pitanje zašto je baš on sad postao meta tražimo samo u jučerašnjoj zabrani, teško ćemo ga pronaći; mnogo je vjerovatnije da ga treba tražiti u prothodnom periodu. Za razliku od uređivačke politike u proteklih nekoliko godina kad su i Vijesti aktivno učestvovale u normalizaciji malignih procesa i relativizaciji opasnosti od jačanja ultradesničarskih narativa, Komnenićeve emisije bile su među rijetkim televizijskim prostorima u kojima se sistematski govorilo o istorijskom revizionizmu, u kojima su otvarana pitanja rehabilitacije četničkog pokreta, pokušaja reinterpretacije Drugog svjetskog rata, revizije antifašističkog nasljeđa, ali i narativa kojima se istorijske činjenice relativizuju ili prilagođavaju savremenim političkim potrebama.
Jasno je da očima i ušima naviklim na glorifikaciju litijaškoga pokreta zasigurno nije bilo prijatno gledati na malom ekranu fotografije predstavnika Srpske pravoslavne crkve u zagrljaju s italijanskim okupatorom ili slušati o zločinima Pavla Đurišića, čije se ime danas sve upornije pokušava oprati i uvesti u okvir junaštva. Kada se to ima u vidu, današnja kampanja protiv Komnenića teško može izgledati kao spontana reakcija na jednu političku odluku i mnogo više liči na obračun s novinarom koji je javni prostor iskoristio da otvori upravo one teme koje revizionistički narativ najmanje želi da budu predmet ozbiljne rasprave.
Svjedoci smo da istorijski revizionizam odavno nije samo akademska debata, već da je u Srbiji godinama dio zvanične politike śećanja, koja se proteže od rehabilitacije četničkog pokreta do kulturne politike koja sistematski mijenja način na koji društvo razumije vlastitu prošlost. Svjedoci smo i da takvi narativi odavno prelaze granice Srbije i snažno oblikuju politički i kulturni prostor Crne Gore, pa je razumljivo, mada nimalo bezazleno, što upravo oni koji ih dovode u pitanje postaju mete. Snaga revizionizma ne počiva na činjenicama, nego na tome da se činjenice prestanu smatrati važnim.
Dio problema, nažalost, postao je i sam institucionalni odgovor. Najavljeno saopštenje Ministarstva kulture i medija nije se pojavilo, a umjesto njega ministarka Tamara Vujović SMS-om je poručila novinaru Komneniću da neće biti saopštenja jer je stav premijera ujedno i stav cijele Vlade. Ta se poruka ne može nazvati drukčije nego skandaloznom, jer ako Ministarstvo odustaje od vlastitog glasa čim se oglasi premijer, onda se s pravom postavlja pitanje čemu ono uopšte služi u situacijama koje se neposredno tiču slobode medija i zaštite novinara.
Iako vjerujem da će pravi praznik crnogorske kulture biti onaj dan kada aktuelna ministarka odstupi s te funkcije, dok taj dan ne dođe, mogla bi barem biti dosljedna pa resor kojim rukovodi preimenovati u Ministarstvo kulture i podobnih medija, jer bi takav naziv makar vjernije opisivao ono što svojim ćutanjem štiti.
Ovo svakako nije prvi put da javnost stiče utisak da Ministarstvo ne donosi odluke s načelima na kojima bi trebalo da počiva. Śetimo se kako su se saopštenja nakon spaljivanja lutke s likom Andreja Nikolaidisa mijenjala tokom iste večeri ili kako je odnos prema inicijativi za podizanje spomenika Amfilohiju Radoviću pokazao ustanovu koja kulturnu politiku ne vodi, nego slijepo slijedi naredbe ili kletve s istoga mjesta.
Vrijedno pomena, a u prilog činjenici da se Komneniću jutros sudi upravo zbog razobličavanja istorijskoga revizionizma, jeste i tvit gimnazijskog profesora istorije koji ga je javno nazvao „nesojem“. Posebno zabrinjava što takva kvalifikacija dolazi od čovjeka kojem je povjereno da mlade uči kako razlikovati istorijske činjenice od političkih mitova, pa bi se očekivalo da makar i vlastiti stav brani argumentima, a ne uvredljivim kvalifikacijama.
Sve to zajedno govori da zabrana ulaska Petru Komneniću nije proizvela govor mržnje, nego ga je samo učinila vidljivijim. Jer istorijski revizionizam nikad ne vodi spor samo protiv prošlosti – on uvijek vodi spor i protiv onih koji odbijaju da je zaborave.
