Istorijski (nenaučni) revizionizam uvijek prati ispraznost duha, želja za osvetom i duboki provincijalni privitimizam.
Kada su jednog stanovnika Rima pitali zašto ne uklone zdanje iz Musolinijevog perioda on je samo kratko odgovorio: "Šta bi bio Rim kada bi uklonili sve što su vladaoci Rima gradili".
Šta bi današnja Podgorica (Titograd) bila kada bi samo uklonili ono što su sljedbenici crnogorskih partizana izgradili - Blažov most, Trg Ivana Milutinovića, KIC “Budo Tomović”?
Podgorica ima i svoje stare dragulje - Sahat kulu, Kapadžića most i druge, ali ko ih je podigao? Treba li i njih "preimenovati" i usput staviti i krst povrh njih. Dakle, ovdje nije riječ o ideologijama. Ovdje je riječ o (ne)kulturi!
Oni koji ništa nijesu sagradili (osim što su druge palili) u nemanju svojega, tuđe otimaju. Cinik bi rekao kad mogu državu, crkvu ... istoriju, mogu i biblioteku. Bolje da joj ime promijene no da je zapale ko onu u Sarajevu.
A upravo "potpisnik" inicijative za uklanjanje imena Gradske biblioteke, koje ona nosi od 1959. godine, treba da odluči ko će dobiti Trinaestjulsku nagradu! A drugi (nepomenik) potpisnik inicijative je prošlogodišnji "dobitnik" nagrade koja je primarno izraz kulture i tekovina temelja moderne Crne Gore – antifašizma.
I upravo zato mnogi kulturni i drugi stvaraoci upozoravaju da je u trenutnom ambijentu dodjeljivanje ove izuzetne i vrijedne nacionalne nagrade - kontaminirano.
Naravno onaj ko odluči da je primi prihvata taj "ambijent", ali neće se naći na pijedastalu na kojem danas tako superiorno i tipično crnogorski prkosno stoji Miloš Karadaglić.
Na kraju ostaje upit da li će već sjutra nosioci ove novokomponovane revanšističke (ne)kulture predložiti da se promijeni ime KIC-a “Budo Tomović” ili OŠ "Sutjeska" ili "Maksim Gorki". Moguće da hoće, jer oni nijesu završili gradske (osnovne) škole i zato su sa periferije grada veličali one što rušiše gradove od davnina Dubrovnik, Sarajevo, Vukovar u koje danas priviriti ne smiju.
I u konačnom šta reći o "pesniku" koji traži da se ukloni ime drugog pjesnika.
A Radosav Ljumović pred svoju pogibiju 1938. godine od strane Frankovih fašista zapisa stih: "Ljubljena moja, predosjećam da ću uskoro poginuti /sve što ću vidjeti u tom času/biće plavo nebo nad Španijom/ i usne jedne Kastiljanke/Ali ne plačite ni ti, ni Crna Gora/ jer ste imale/ i većih pogibija od moje..."
Ljumović je davne 1937. godine odlazeći iz rodne Podgorice za svoje ideale život dao u dalekoj Španiji, a ovi "skakavci" što nam pojedoše godine i decenije za svoje (neobjavljene) opuse dobiše apanaže i nagrade koje nose ime njihovog najvećeg poraza. No kako se to kaže u Crnoj Gori: Nije to do imena, no do čovjeka.
Zato, vječna hvala i slava Radosavu Ljumoviću i svim palima za svetu slobodu. Ostalima "nagrade", dako se konačno "najedu" i ti borci "komandanta" koji je služio i italijanskim i njemačkim fašistima, a završio kao saradnik Pavelićevih ustaša.
I za nauk - tuđe ime se ne može "ukloniti" tamo đe je čovjeka i djela, ali se može svoje ukaljati nedjelom i kada "rđa udari na čojeka". Dobra kuća Ljumovića iz ljutih Pipera (Crnaca) ne rađa izrode, već one čije ime traje, vrijedi i poštuje se. Neke druge neka se dobro zamisle.
