Trebalo mi je dosta vremena da razmislim prije nego što sam donio ovu odluku, jer nije lako raskinuti sa nečim što te prati i povezuje sa vlastitim životom od prvih dječačkih dana pa sve do danas. Još je teže kada shvatiš da se ne opraštaš samo od jednog fudbalskog kluba, njegovih pobjeda i poraza, već i od dijela sopstvenih uspomena, od godina odrastanja, mladosti i svega onoga što si, htio ili ne, vezao za njegove crveno-bijele boje.
Neke ljubavi čovjek ne bira, niti se kasnije može tačno sjetiti trenutka kada su počele, jer ih nije donijela nikakva velika odluka, nikakav ozbiljan razlog niti racionalno opredjeljenje, nego su jednostavno ušle u njegov život dok je još bio dijete i ostale u njemu toliko dugo da ih je počeo smatrati dijelom sebe. Jedna od takvih ljubavi za mene je bila Crvena zvezda.
Od najranijeg djetinjstva, pa sve do prije nekoliko dana, bio sam navijač crveno-bijelih.
U maloj sobi našeg malog stana u Ulcinju, koju sam dijelio sa starijim bratom, postojala je granica ozbiljnija od mnogih državnih granica koje će kasnije nastajati i nestajati na prostorima na kojima smo živjeli. Polovina sobe pripadala je Partizanu, polovina Crvenoj zvezdi, i nije bilo ni milimetra popusta da crno-bijela boja pređe na moju teritoriju, niti crveno-bijela na njegovu. Zidove smo kitili posterima, fotografijama i isječcima iz ilustrovanih sportskih novina, brižljivo ih raspoređujući kao da uređujemo dva mala fudbalska muzeja, a ne dječju sobu.
Iznad moje glave bio je Dragan Džajić, iznad bratove Nenad Bjeković.
Između njih smjenjivale su se generacije fudbalera, rezultati, pobjede i porazi, ali podjela sobe ostajala je nepromijenjena godinama, čak i dugo nakon što smo iz te sobe otišli. Pred svaki veliki derbi živjelo se nekoliko dana unaprijed, pravile su se prognoze, prepiralo ko će pobijediti, a poslije utakmice jedan je obično likovao, dok je drugi tražio način da izbjegne razgovor.
Kod mene je bilo i suza. Moram priznati i nešto čega se danas sa osmijehom sjećam: fotografiju golmana Ratomira Dujkovića znao sam pocijepati poslije nekog poraza za koji bih, dječački nepravedno, proglasio njega krivcem, da bih nakon sljedeće velike pobjede tražio novu fotografiju i vraćao ga na zid. Takva je bila dječja ljubav prema fudbalu: potpuno neracionalna, iskrena, ljuta nekoliko sati, a vjerna cijeloga života.
Ili sam barem mislio da će biti cijeloga života.
Sticajem okolnosti moj brat je kasnije postao prijatelj sa Nenadom Bjekovićem, pa je i sam Nenad pokušavao da me nagovori da konačno priznam “grešku iz djetinjstva” i pređem na drugu stranu. Nije uspio. Ako me brat nije mogao pretvoriti u partizanovca dok smo dijelili istu sobu, nije mogao ni Bjeković mnogo godina kasnije. Zvezda se nije mijenjala. Mijenjao se svijet oko nje.
Klub koji je bio veći od jedne politike
Prolazile su godine, mijenjali su se predsjednici i države, raspala se i ona zemlja u čijoj je ligi Crvena zvezda postala velika, a ja sam otišao hiljadama kilometara daleko, ali je ostala navika da tražim rezultat Zvezde, da pratim evropske utakmice, transfere njenih igrača, da se radujem kada neko od njih napravi veliku međunarodnu karijeru.
Nijesam prestao navijati ni tokom devedesetih, iako sam se duboko protivio politici koja je tada vođena iz Beograda.
Nijesu me od Zvezde odvojili ni ratovi, ni politika Slobodana Miloševića, ni zločini počinjeni nad nedužnim ljudima u Bosni i Hercegovini, ni ono što se događalo na Kosovu, zatvaranje škola, nasilje sistema i godine u kojima je nacionalizam polako počeo gutati sve pred sobom. Upravo zato što sam razlikovao narod od politike, sport od režima, fudbalera od političara i klub od države, vjerovao sam da imam pravo da ostanem navijač Zvezde, a da istovremeno budem protiv politike koja se vodila iz grada u kojem je taj klub nastao.
Za mene Crvena zvezda nikada nije bila Srbija protiv nekoga. Zvezda je bila fudbal.
Bila je Džajićeva lijeva noga, Šekularčeva magija, Pižonova elegancija, Dujkovićeve odbrane, Dušan Savić, Zoran Filipović, Jovan Aćimović, Stanislav Karasi, braća Sead i Safet Sušić, kasnije Dragan Stojković Piksi, Dejan Savićević, Robert Prosinečki, Darko Pančev, Siniša Mihajlović i generacija koja je u Bariju dotakla evropsko nebo.
Bila je Miljan Miljanić i ona velika škola fudbala koja nije pitala odakle je igrač došao ako je znao igrati. Zato je, možda, potrebno podsjetiti koliko je velika ta Zvezda od koje se danas opraštam.
Njena istorija stala bi u čitavu knjigu trofeja: 37 titula državnog prvaka i 30 nacionalnih kupova, osvojenih u Jugoslaviji, SR Jugoslaviji, Srbiji i Crnoj Gori i Srbiji. Ali ni sve te titule i kupovi nijesu ono najveće.
Postoji datum koji nijedan navijač moje generacije ne mora tražiti u arhivama: 29. maj 1991. godine. Bari. Olimpik iz Marseja. Penali. Darko Pančev.
Te večeri Crvena zvezda postala je prvak Evrope, a iste godine u Tokiju osvojila je i Interkontinentalni kup i postala svjetski klupski prvak. Malo je klubova sa prostora na kojem smo odrasli čije se ime može ispisati pored takve istorije.
Zato moj današnji oproštaj nije oproštaj od malog kluba, niti ljutnja razočaranog navijača poslije izgubljene utakmice. Naprotiv. Utakmica je dobijena. A ja sam izgubio Zvezdu.
Postoje porazi i kada pobijediš
Na 180. vječitom derbiju, 6. septembra 2026. godine, Crvena zvezda je pobijedila Partizan sa 2:1. Nekada bih takvu pobjedu slavio.
14Ovoga puta rezultat mi je bio gotovo nevažan, jer se na stadionu dogodilo nešto što je za mene bilo mnogo veće od fudbala: na sjevernoj tribini razvijena je ogromna koreografija sa likom Ratka Mladića, čovjeka pravosnažno osuđenog za genocid u Srebrenici i druge ratne zločine, uz poruku koja je Potočare ponovo uvukla tamo gdje im nikada nije smjelo biti mjesto, u navijačku predstavu.
Ali nije ostalo samo na tribinama.
Na centru terena, tamo gdje bi trebalo da postoje samo lopta, igra i sportsko rivalstvo, fudbaleri oba tima odali su Ratku Mladiću poštu minutom ćutanja. I upravo je taj trenutak za mene bio još teži od same koreografije, jer ono što se događa na tribinama ponekad možemo pripisati jednoj grupi navijača, njihovoj ideologiji, njihovim porukama i njihovoj odgovornosti, ali kada se takav čin prenese na teren, kada u njemu učestvuju igrači i kada postane dio zvaničnog prostora utakmice, onda više nije moguće jednostavno reći da klub sa tim nema ništa.
Tu je za mene utakmica završena. I možda se upravo u toj jednoj minuti završilo nešto što je u meni trajalo mnogo duže od devedeset minuta jedne utakmice, završio se jedan dio mog života, jedna dječačka ljubav koju sam decenijama nosio sa sobom, od male sobe koju sam dijelio sa bratom, preko fotografije Dragana Džajića iznad moje glave, pa sve do danas.
Ne zato što očekujem da svaki navijač Crvene zvezde misli kao ja, niti zato što vjerujem da desetine ili stotine hiljada ljudi koji vole taj klub podržavaju ono što je prikazano na jednoj tribini i učinjeno na terenu. Siguran sam da među njima postoje mnogi koji su se te večeri osjećali jednako poniženo, postiđeno ili barem nelagodno.
Ali stadion nije ulica na kojoj je neko kredom napisao poruku pa pobjegao.
Velika koreografija ne nastaje slučajno. A minut ćutanja na centru terena još manje može biti slučajnost.
Nijesam prestao voljeti fudbal - prestao sam moći navijati
Možda će neko reći da pretjerujem, da je riječ samo o navijačima, da klub nije odgovoran za svaku zastavu, pjesmu ili poruku sa tribine. Razumijem taj argument. Koristio sam ga i sam mnogo godina.
Njime sam vjerovatno i čuvao svoju Zvezdu od svega što se oko nje događalo, od devedesetih, od ratova, nacionalizma, političkih režima i svih pokušaja da se sportski klubovi pretvore u produžene ruke ideologije.
Govorio sam sebi: Zvezda nije to. Zvezda je Džajić. Zvezda je Šekularac. Zvezda je Rajko Mitić. Zvezda je Pižon. Zvezda je Bari.
Zvezda su stotine fudbalera različitih nacionalnosti koji su nosili isti crveno-bijeli dres i milioni ljudi širom nekadašnje Jugoslavije koji su navijali za njih, bez obzira na to jesu li bili Srbi, Crnogorci, Makedonci, Muslimani, Bošnjaci, Albanci, Hrvati, Slovenci ili nešto drugo.
I upravo zbog toga danas ne mogu prihvatiti da se iza te iste crveno-bijele boje veliča čovjek čije ime pripada jednoj od najmračnijih stranica evropske istorije poslije Drugog svjetskog rata.
Nije ovo pitanje nacionalnosti. Da je na stadionu kluba za koji navijam veličan bilo koji pravosnažno osuđeni ratni zločinac, bez obzira kojem narodu pripadao i u ime kojeg naroda tvrdio da je ratovao, moja odluka bila bi ista.
Jer ako sam svih ovih godina pisao da zločin nema nacionalnost, da žrtva mora imati ime i dostojanstvo, da se presude ne mogu mijenjati navijačkim pjesmama i da pomirenja nema bez prihvatanja činjenica, onda nemam pravo napraviti izuzetak samo zato što je riječ o klubu koji volim. U suprotnom bi sve ono što sam pisao izgubilo smisao.
Moja Zvezda ostaje u onoj maloj sobi
Neću baciti uspomene. Neću izbrisati Džajića iz djetinjstva, niti ću prestati pamtiti kako je izgledala ona mala soba u Ulcinju podijeljena na dva jednaka fudbalska carstva.
Neću ni naknadno kvariti radost koju sam osjećao poslije pobjeda, niti se odricati onog dječaka koji je plakao kada Zvezda izgubi i cijepao Dujkovićevu fotografiju, pa sjutradan tražio novu.
Taj dječak nije znao ništa o politici. Znao je samo da postoje crveni i bijeli dresovi, da postoji lopta, gol, velika Marakana i igrači čija smo imena izgovarali kao imena junaka.
Zato se ja danas, zapravo, ne odričem svoje Zvezde. Čuvam je. Čuvam onu koja je pripadala fudbalu, onu koja je bila dovoljno velika da joj nijesu bili potrebni generali, političari, ratovi i mrtvi da bi dokazala svoju veličinu.
Klub sa takvom sportskom istorijiom, domaćim trofejima, titulom prvaka Evrope i titulom svjetskog prvaka ne treba ratnog komandanta na tribini da bi znao ko je.
I možda je upravo u tome moja najveća tuga: Zvezdu nijesam napustio kada je gubila. Nijesam je napustio kada godinama nije mogla ozbiljnije zakoračiti u Evropu. Nijesam je napustio kada sam otišao iz Ulcinja i Crne Gore, ni kada sam prešao Atlantik, ni kada je nestala država u čijem sam prvenstvu počeo navijati za nju, niti kada su se oko nje smjenjivali politički sistemi kojima nijesam pripadao. Napustio sam je poslije pobjede nad Partizanom. Jer postoje pobjede poslije kojih čovjek osjeti poraz. I postoje porazi nakon kojih ostane ponosan. Ovo je za mene bila gorčina pobjede.
Ne znam za koga ću navijati ubuduće. Možda ni za koga. U ovim godinama teško je pronaći novu fudbalsku ljubav, jer klub za koji navijamo od djetinjstva nije politička partija da ga promijenimo kada se ne slažemo sa programom, niti košulja koju skinemo kada izađe iz mode. Zato ovo i jeste teško. Ne mijenjam klub. Ostajem bez njega. A to nije isto.
Negdje u mom sjećanju i dalje postoji mala soba u Ulcinju, jedna njena polovina obojena crno-bijelo, druga crveno-bijelo, Nenad Bjeković iznad bratovog kreveta i Dragan Džajić iznad moga, između njih dječačka granica preko koje nije smio preći ni milimetar protivničke boje.
Tu ću ostaviti svoju Crvenu zvezdu. Onu moju. Onu iz vremena kada su njene zvijezde bili fudbaleri. Jer ova današnja, koja dopušta da fudbalsku istoriju zasijeni veličanje ratnog zločinca, više nije klub za koji mogu navijati. Možda će neko reći da jedan navijač manje ne znači ništa klubu sa milionima navijača. I biće u pravu.
Crvena zvezda bez mene neće izgubiti nijednu utakmicu, nijedan bod, nijedan trofej niti jednog gledaoca kojeg neće zamijeniti neko drugi. Ali ja jesam izgubio nešto. Izgubio sam jednu ljubav dugu gotovo cijeli život.
Zato ovo nije protest, nije poziv drugima da urade isto i nije pokušaj da bilo kome određujem za koga će navijati. Ovo je samo moj oproštaj.
Dječak iz one male ulcinjske sobe ostaje navijač Crvene zvezde. Čovjek koji je iz tog dječaka izrastao, od danas više ne može biti navijač te iste Zvezde.
Moja se Zvijezda ugasila.
