Poslije najnovijih dešavanja u Skupštini, gdje se demokratija sve češće svodi na pravo većine da uradi ono što može, umjesto na obavezu da poštuje procedure, institucije i političku manjinu, nameće se pitanje šta je ostalo od evropskih standarda o kojima svakodnevno slušamo.
Još više zabrinjava kada na takve postupke iz Evrope stižu pažljivo odmjerene izjave, pune diplomatskih formulacija, ali bez jasnog odgovora na jednostavno pitanje: važe li evropska demokratska pravila za Crnu Goru i prije nego što postane članica EU?
Jer Evropa ne može biti stroga kada ocjenjuje poglavlja, zakone i izvještaje, a neodređena kada se demokratske procedure dovode u pitanje pred očima javnosti. Ne može se od Crne Gore tražiti evropsko ponašanje, a istovremeno političkim kalkulacijama gledati kroz prste kada ono izostane.
Ako su demokratija, vladavina prava i institucije zaista evropske vrijednosti, onda se one moraju braniti upravo onda kada su ugrožene, a ne samo pominjati u godišnjim izvještajima. U suprotnom, evropski put lako postaje procedura bez suštine, a evropske vrijednosti riječi koje svako tumači prema trenutnom političkom interesu.
Napominjem da je nešto ranije cijenjeni kolumnista Srđan Kusovac na stranicama Portala Analitika napisao veoma kvalitetan tekst o evropskom putu Crne Gore. Ne bih želio da ponavljam ono što je već precizno i argumentovano rečeno. Naprotiv, želio bih da toj temi dodam nekoliko pitanja o kojima će, prije ili kasnije, morati da razmišlja svako od nas.
20Put Crne Gore ka Evropskoj uniji često me podsjeti na završetak školovanja. Tokom godina polažu se ispiti, savladavaju prepreke i prolaze brojne provjere, baš kao što se danas zatvaraju pregovaračka poglavlja. A kada se taj put privede kraju, stigne se do diplome, odnosno, u našem slučaju, do članstva u Evropskoj uniji.
Ali svi koji su prošli taj put znaju da diploma nikada nije bila kraj priče. Naprotiv, odmah poslije porodičnog slavlja, čestitki i fotografisanja stizalo je ono mnogo važnije pitanje: Gdje ćeš raditi? Upravo od odgovora na to pitanje zavisilo je koliko će stečeno znanje, trud i godine školovanja zaista vrijedjeti.
Slično razmišljam i danas kada govorimo o evropskom putu Crne Gore. Svaki put kada se zatvori novo pregovaračko poglavlje ili pomene godina mogućeg prijema, javnost s pravom razmišlja o istorijskom uspjehu, zastavama, svečanim govorima i završetku jednog dugog procesa.
Međutim, dok slušam te razgovore, i dok se već unaprijed pripremamo za slavlje zbog diplome koju još nijesmo dobili, nameće mi se jedno drugo pitanje, možda važnije od svih prethodnih:
Šta ćemo raditi prvog dana kada postanemo članica Evropske unije?
Prvo jutro evropske Crne Gore
Ne mislim na dan velikog slavlja, već na prvo obično jutro koje će uslijediti nakon njega, kada se ugase reflektori i evropska Crna Gora otvori vrata svojih kancelarija, škola, bolnica, fabrika i preduzeća.
Hoće li toga jutra naše fabrike proizvoditi više nego prethodnog dana, hoće li domaća privreda biti konkurentnija, hoće li selo ponovo oživjeti, hoće li mladi inženjer, ljekar, ekonomista ili programer odlučiti da svoju budućnost gradi u Podgorici, Nikšiću, Pljevljima, Bijelom Polju ili Ulcinju, umjesto u Berlinu, Parizu, ili Briselu? Hoće li izvoz sustizati uvoz, a država stvarati više nego što troši?
Odgovor je, nažalost, jednostavan. Neće.
Članstvo u Evropskoj uniji mijenja politički i pravni okvir države, ali ne mijenja preko noći njenu ekonomiju, institucije ni navike. Evropa može otvoriti zajedničko tržište, razvojne fondove i nove mogućnosti, ali ne može umjesto nas proizvoditi, razvijati industriju, stvarati inovacije niti donositi odgovorne odluke. Sve što nijesmo uradili prije članstva sačekaće nas već narednog jutra.
Zato je možda došlo vrijeme da manje govorimo o tome kako ući u Evropsku uniju, a mnogo više kako u njoj uspjeti. Jer članstvo nije kraj puta, već početak mnogo zahtjevnijeg ispita, u kojem će se uspjeh mjeriti kvalitetom života građana, snagom ekonomije i sposobnošću države da ravnopravno učestvuje među najrazvijenijim evropskim demokratijama.
Današnja privredna struktura Crne Gore nije nastala preko noći niti je odgovornost samo jedne vlade. Godinama smo gradili ekonomiju u kojoj je javni sektor postajao najveći poslodavac, domaća proizvodnja slabila, uvoz zamjenjivao sopstvenu privredu, a zaduživanje finansiralo potrošnju umjesto razvoja. Ipak, teško je zanemariti činjenicu da je sadašnja vlast mnoge od tih slabosti dodatno produbila kratkoročnim ekonomskim potezima koji donose političku korist, ali povećavaju finansijsku zavisnost države.
Istovremeno, rat u Ukrajini ubrzao je politiku proširenja EU i Crnoj Gori otvorio prostor za brži napredak u pregovorima. Ali formalni napredak nije isto što i suštinska reforma. Evropska unija nije zajednica država koje su zatvorile pregovaračka poglavlja, već država sa funkcionalnim institucijama, uređenim javnim finansijama, efikasnim pravosuđem i konkurentnom privredom.
Prvog jutra nakon ulaska neće nas dočekati pitanje koliko smo poglavlja zatvorili, već koliko smo zaista reformisali ekonomiju, javnu upravu, obrazovanje, zdravstvo i pravosuđe, te stvorili uslove da mladi svoju budućnost vide u Crnoj Gori.
Upravo tu dolazimo do možda najvećeg izazova evropske Crne Gore: demografije. Zemlja iz godine u godinu ostaje bez mladih, obrazovanih i stručnih ljudi, dok se istovremeno smanjuje broj onih koji ovdje žele da osnuju porodicu i grade profesionalnu karijeru. Nedostatak radne snage više nije problem pojedinih privrednih grana, on postaje pitanje budućnosti države.
Zato najveći izazov neće biti kako ući u Evropsku uniju, već kako nakon ulaska zadržati ljude u Crnoj Gori. Sloboda kretanja, jedna od najvećih evropskih vrijednosti, mnogima bi već prvog dana članstva mogla postati prilika da odu. Ako budemo imali otvorene granice, a zatvorene fabrike, evropske fondove, ali prazne učionice i nedostatak domaćih radnika, tada ćemo shvatiti da je članstvo bilo tek početak mnogo težeg i odgovornijeg puta.
Ko će voditi evropsku Crnu Goru?
Postoji još jedno pitanje koje se danas rijetko postavlja, iako bi moglo presudno uticati na uspjeh Crne Gore u Evropskoj uniji. Ono nije političko, već razvojno: imamo li dovoljno znanja, iskustva i stručnosti da upravljamo evropskom Crnom Gorom?
Ne mislim pritom na pojedinačne ministre, kvalitete je poznat, već na sistem. Jesmo li izgradili državu u kojoj na najodgovornija mjesta dolaze najbolji među nama ili i dalje vjerujemo da se složenim društvom može upravljati na osnovu političke podobnosti i partijskih zasluga? Stručnih ljudi Crnoj Gori ne nedostaje. Ono što joj često nedostaje jeste spremnost da upravo njima povjeri mjesta na kojima se donose najvažnije odluke.
Evropska unija traži mnogo više od političkih deklaracija. Potrebni su ljudi koji razumiju ekonomiju, javne finansije, pravo, energetiku, obrazovanje, zdravstvo i upravljanje složenim institucijama: kao što su vojska, policija i zaštita ustavnog poretka. Već prvog dana članstva Evropa neće ocjenjivati naše govore, već kvalitet institucija, efikasnost administracije i sposobnost da evropske fondove pretvorimo u razvoj, nova radna mjesta i bolji život građana.
Jednako važno biće i pitanje na čemu ćemo graditi budući razvoj. Svijet se više ne zasniva na jeftinoj radnoj snazi i prirodnim resursima, već na znanju, inovacijama i tehnologiji. Vještačka inteligencija, robotika i digitalna ekonomija već mijenjaju način rada i života. Države koje to na vrijeme prepoznaju napredovaće, dok će one koje zakasne postati tržišta za tuđe proizvode i rezervoari jeftine radne snage.
Zbog toga će vrijednost Crne Gore sve manje zavisiti od bogatstva njene zemlje, a sve više od znanja njenih ljudi. Ako škole budu obrazovale za zanimanja koja nestaju, a univerziteti proizvodili diplome umjesto znanja, nastavićemo da proizvodimo kadrove za ekonomije drugih država. Evropska budućnost zavisiće od toga koliko ćemo mladih ljudi osposobiti da upravo u Crnoj Gori stvaraju nove tehnologije, preduzeća i radna mjesta.
Veliki razvojni potencijal predstavlja i naša dijaspora. Hiljade naših ljudi širom svijeta vode kompanije, rade na univerzitetima, razvijaju nove tehnologije i liječe u najuglednijim bolnicama. Predugo smo ih posmatrali prvenstveno kao izvor doznaka, a mnogo manje kao izvor znanja, iskustva i međunarodnih veza. Crna Gora mora izgraditi sistem koji će taj potencijal pretvoriti u jednu od svojih najvećih razvojnih prednosti.
Sve to vodi jednostavnom zaključku: država budućnosti ne može biti najveći poslodavac niti administracija koja sama sebi postaje svrha. Njena uloga je da obezbijedi pravnu sigurnost, ulaže u obrazovanje, nauku, zdravstvo i infrastrukturu, a privatnom sektoru omogući da stvara novu vrijednost i nova radna mjesta.
Po tome će se mjeriti uspjeh evropske Crne Gore. Ne po broju zatvorenih pregovaračkih poglavlja, već po tome da li smo izgradili društvo u kojem znanje vrijedi više od privilegije, odgovornost više od populizma, a sposobnost više od političke pripadnosti.
Pravi ispit počinje tek tada
Možda je zato važnije pitanje od onoga kada će Crna Gora postati članica Evropske unije drugo, koje danas gotovo i ne postavljamo: šta ćemo raditi kada se završe svečanosti, ugase reflektori i kada se probudimo u novoj stvarnosti, bez velikog izgovora iza kojeg smo se decenijama skrivali.
Toga jutra više nećemo moći govoriti da nijesmo uspjeli zato što nijesmo bili članica Evropske unije ili da su prepreke uvijek dolazile spolja. Bićemo dio evropske porodice naroda, a svako naredno pitanje biće upućeno nama. Kakvu smo ekonomiju izgradili? Šta proizvodimo i koliko izvozimo? Koliko ulažemo u znanje, nauku i nove tehnologije? Ostaju li mladi u Crnoj Gori? Vjeruju li građani svojim institucijama? Jesmo li imali mudrosti da na najodgovornija mjesta biramo najbolje među nama?
Odgovori se neće nalaziti u evropskim izvještajima niti u političkim govorima. Mjeriće se životnim standardom građana, kvalitetom škola i bolnica, uspjehom domaćih preduzeća i povjerenjem u institucije. Evropska unija neće ocjenjivati naša obećanja, već rezultate koje smo ostvarili.
Tek tada ćemo shvatiti da članstvo u Evropskoj uniji nije bilo cilj samo po sebi, već prilika da uredimo državu onako kako smo godinama obećavali. Evropa će prestati da bude politički san i postaće svakodnevna obaveza, ogledalo u kojem ćemo jasno vidjeti i uspjehe i propuste, bez mogućnosti da odgovornost prebacujemo na druge.
Zato vjerujem da dan ulaska u Evropsku uniju neće biti kraj jednog dugog puta, već početak njegovog najtežeg dijela. Tada će prestati vrijeme velikih obećanja, a početi vrijeme velikih rezultata i odgovornosti.
Možda ćemo tek tada razumjeti da najveći izazov nije bio postati članica Evropske unije, već postati društvo koje zaista živi evropske vrijednosti. A među njima će posebnu težinu imati građanska odgovornost. Od prvog dana članstva više neće biti dovoljno očekivati da promjene donese neko drugi. Budućnost Crne Gore zavisiće od toga koliko budemo birali najbolje, od vlasti tražili rezultate, a od sebe odgovornost.
Jer Evropska unija može otvoriti vrata drugačije budućnosti, ali kakva će Crna Gora kroz ta vrata ući, zavisiće samo od nas.
