“Čestita pobednicima i, duboko ih žali, jer pobeđeni vide na čemu su i šta treba da rade, dok pobednici još i ne slute šta ih čeka.” Ivo Andrić, Pismo iz 1920. godine
Gotovo čitav vijek dijeli nas od vremena u koje je Andrić smjestio razgovor sa Maksom Levenfeldom, ali ponekad se čini da se na našim prostorima vrijeme ne mjeri godinama, nego generacijama koje iznova otkrivaju iste podjele, iste strahove i istu potrebu da sopstvenu pobjedu potvrđuju tuđim porazom.
Možda se upravo zato, dok posmatram crnogorsku političku scenu, vraćam ovoj Andrićevoj rečenici. Ne zato da bih njegovu Bosnu preselio u današnju Crnu Goru, već zato što pitanje koje iz nje proizlazi još traje: šta se događa sa društvom u kojem politička pobjeda nije dovoljna ako istovremeno ne postoji neko ko mora biti poražen?
Crna Gora je, čini mi se, predugo zarobljena upravo između tih pobjednika i poraženih. Jedni svoje pobjede slave kao konačna oslobođenja, drugi ih doživljavaju kao početak ugrožavanja države. I umjesto da demokratija učini ono zbog čega postoji, da pobjednici preuzmu odgovornost za upravljanje, a poraženi ih kontrolišu i pripremaju drugačiju ponudu za sljedeće izbore, mi kao da ostajemo zarobljeni u izbornoj noći koja traje godinama.
Zato gotovo da nema političke sezone bez neke nove stare nacionalne teme. Ako nije jezik, onda je crkva. Ako nije crkva, onda je zastava. Ako nije zastava, onda je istorija. A ako ni istorija nije dovoljna, pronaći ćemo nekog mrtvog generala, vojvodu, bitku, spomenik, pjesmu ili događaj od prije pedeset ili stotinu godina oko kojeg ćemo se ponovo podijeliti.
I svaki put ponašaćemo se kao da upravo od toga zavisi hoće li Crna Gora sjutra postojati. A možda je najveća opasnost upravo u tome što, dok se neprestano sporimo oko toga čija je Crna Gora bila, sve manje razgovaramo o tome kakva će Crna Gora biti.
Jer nacionalne teme imaju jednu veliku političku prednost: za njih nijesu potrebni rezultati. Za identitetsku svađu nije potrebno izgraditi bolnicu, reformisati školstvo, dovesti investitora, profesionalizovati državnu upravu, zaustaviti odlazak mladih ili objasniti čovjeku od čega će njegova porodica živjeti za deset godina. Dovoljna je jedna rečenica, jedna zastava, jedan istorijski događaj, jedna provokacija.
I ponovo imamo pobjednike i poražene. Samo što, poslije toliko naših pobjeda, Crna Gora nekako uvijek ostaje poražena.
Između dva izborna dana
Možda se iza svih tih velikih priča krije jedan mnogo jednostavniji razlog, manje uzvišen od nacionalnih tema, a mnogo bliži ljudskoj potrebi da se jednom osvojena pozicija sačuva što duže.
Taj razlog zove se, sljedeći mandat.
Poslije izbora govori se o ekonomiji, investicijama, putevima, evropskim fondovima, radnim mjestima, zdravstvu, obrazovanju i velikim projektima koji samo što nijesu počeli. Tada se crtaju putevi i pruge, najavljuju milijarde i obećava budućnost.
A onda se približe novi izbori.
Upravo ovih dana dobili smo zanimljiv primjer. Premijer Milojko Spajić najavio je novi “Euro model”: od januara minimalne zarade od 1.000, 1.250 i 1.400 eura, u zavisnosti od obrazovanja potrebnog za radno mjesto, rast ostalih zarada, češće usklađivanje penzija, prosječnu penziju iznad 600 eura i dodatnih 100 eura penzionerima u decembru.
Neću ulaziti u ekonomsku raspravu o tome koliko je sve to zaista ostvarivo. O tome su svoje mišljenje već iznijeli ekonomisti, a vjerujem da će se oglasiti i mnogi drugi. Lično bih volio da se svako obećanje koje građanima donosi bolji život zaista i ostvari.
Mene zanima nešto drugo, trenutak u kojem se obećanje pojavljuje. Jer čim se na horizontu počnu nazirati izbori, politički jezik ponovo postaje jezik budućnosti. Građaninu se više ne govori samo šta je urađeno tokom mandata nego šta će dobiti u narednom: veću platu, veću penziju, novu reformu, novi program, bolji život.
I zato pitanje nije samo hoće li Spajić svoja obećanja ostvariti. Možda hoće, možda neće. Pitanje je zašto je savremena politika toliko vezala političara za potrebu da tokom jednog mandata već misli o sljedećem. Tu počinje politika reizbora.
Političar više ne upravlja samo državom. Istovremeno upravlja i sopstvenim političkim opstankom.
Svaka odluka ima dva računa: jedan državni i jedan izborni.
A kada obećanje boljeg života nije dovoljno, uvijek ostaje drugi, mnogo stariji instrument, identitet. Tada budućnost ponovo ustupa mjesto prošlosti. Vraćamo se jeziku, crkvi, zastavi, 1918, 1941, pobjednicima, poraženima, izdajnicima i oslobodiocima.
Tako se naša politika, zapravo, kreće između dvije vrste obećanja. Jedno kaže: glasaj za nas i živjećeš bolje. Drugo upozorava: ne glasaš li za nas, mogao bi izgubiti ono što jesi.
Između nade i straha, između budućnosti koju tek treba ostvariti i prošlosti koju navodno treba odbraniti, smjestila se gotovo čitava tehnologija reizbora.
I tu dolazim do pitanja koje može djelovati radikalno - a što kada sljedećeg mandata ne bi bilo? Zašto bi politika morala biti doživotno zanimanje?
Ustav određuje koliko traje mandat Skupštine, ali to nije isto što i pitanje koliko dugo isti ljudi treba da budu profesionalni predstavnici građana.
Zato vrijedi makar otvoriti raspravu: jedan poslanički mandat. Četiri godine. I kraj. Ne kraj javnog života. Ne zabrana političkog djelovanja. Ne oduzimanje prava bilo kome da govori, piše, predlaže i bori se za svoje ideje. Samo kraj mogućnosti da poslanička stolica postane zanimanje koje traje deset, dvadeset ili trideset godina.
Zamislimo poslanika koji zna da nema sljedeće liste.
Nema petog ili desetog mjesta koje mora zaslužiti poslušnošću. Nema naredne kampanje zbog koje mora vagati svaku riječ. Nema potrebe da četiri godine podiže nacionalnu temperaturu kako bi na njenoj vatri grijao sopstvenu izbornu bazu.
Ima samo četiri godine da nešto ostavi iza sebe.
Možda bi tada mogao sebi priuštiti ono što je u politici postalo gotovo luksuz, da svojim pristalicama kaže da nijesu u pravu. Da podrži dobar prijedlog političkog protivnika. Da glasa prema savjesti i programu zbog kojeg je izabran, a ne prema tome hoće li ga predsjednik partije ponovo staviti na listu.
Možda bi tada mandat prestao da bude nagrada koju treba sačuvati i ponovo postao ono što bi trebalo da bude, pozajmljeno vrijeme koje treba opravdati.
A onda neka ustane i vrati se među građane.
Neka na njegovo mjesto sjedne profesor koji je trideset godina proveo sa studentima, ljekar koji zna kako izgleda naše zdravstvo iz ordinacije, ekonomista, inženjer, poljoprivrednik, nastavnik, preduzetnik. Neka Skupština prestane da izgleda kao zatvoren krug u kojem se ista imena decenijama sele iz poslaničke klupe u Vladu, iz Vlade u partiju, pa iz partije ponovo u Skupštinu.
Naravno da bi takvo ograničenje imalo nedostatke. Parlamentu treba iskustvo, državi institucionalno pamćenje, a demokratija podrazumijeva i pravo građana da ponovo izaberu nekoga za koga vjeruju da ih je dobro predstavljao. Zato jedan mandat ne nudim kao čarobni lijek niti kao gotovu ustavnu normu. Nudim ga kao pitanje.
Što bi se dogodilo sa našom politikom kada političar ne bi morao da misli o reizboru?
Jer danas se začarani krug gotovo sam ispisuje. Pobijediš obećavajući promjene. Prvu godinu objašnjavaš šta si naslijedio. Drugu najavljuješ rezultate. Treću objašnjavaš zašto za sve nije bilo dovoljno vremena. A četvrte već moraš ponovo pobijediti.
I tada opet počinje obećavanje. Veća plata. Veća penzija. Nova investicija. Novi put. Novi projekat. A ako ni to nije dovoljno, tu su stari provjereni saveznici: istorijska nepravda, neprijatelj, zastava, crkva, jezik, identitet.
I ponovo stižemo do Andrićevih pobjednika i poraženih.
Možda tek tada razumijemo koliko je njegova rečenica savremena. Pobjednik, zapravo, nema mnogo vremena da uživa u pobjedi. Već sjutradan mora početi da razmišlja kako da pobijedi ponovo. I tako mandat koji je dobio da bi služio državi polako postaje priprema za mandat koji tek želi da dobije.
A država čeka.
Čeka da izbori jednom prestanu biti konačna bitka između naroda, vjera, jezika i identiteta i postanu ono što bi trebalo da budu,privremeno povjeravanje odgovornosti jednoj političkoj ponudi.
Jer na demokratskim izborima neko mora pobijediti i neko mora izgubiti. Ali ne smije pobijediti jedan narod nad drugim. Ne smije izgubiti jezik, vjera, crkva ili identitet.
Na izborima treba da pobijedi program, a da izgubi vlast, ne narod
I poslije izbora Crna Gora mora ostati jednako zajednička kuća i pobjednicima i poraženima.
Možda zato najveća reforma koja nam je potrebna nije samo reforma izbornog zakonodavstva, institucija ili partijskih lista. Možda nam je potrebna reforma našeg razumijevanja politike: da funkcija ponovo postane služba, a ne profesija; da četiri godine budu dovoljno dugo da čovjek nešto uradi, ali nedovoljno dugo da počne vjerovati kako država bez njega ne može.
I da se poslije mandata vrati među one u čije je ime odlučivao. Da ode u istu bolnicu, vozi istim putem, čeka isti šalter i živi sa posljedicama zakona za koje je glasao.
Možda bi tada drugačije glasao dok je još u Skupštini. I možda bismo se tada, poslije više od jednog vijeka, mogli vratiti Andrićevom Maksu Levenfeldu i njegovim pobjednicima koje je žalio jer još nijesu znali šta ih čeka, i odgovoriti mu iz jedne drugačije Crne Gore:
Nije najveća pobjeda osvojiti vlast. Nije čak ni ostati na vlasti. Najveća pobjeda je otići sa nje znajući da si državu ostavio boljom nego što si je zatekao.
Zato možda više ne treba da pitamo ko će vladati Crnom Gorom narednih deset ili dvadeset godina. Dovoljno je da svakome ko traži naš glas postavimo jedno pitanje:
Dajemo ti četiri godine. Šta ćeš uraditi za Crnu Goru prije nego što ustaneš iz te stolice?
