U udžbeniku crnogorskog jezika za drugi razred gimnazije, koji je u upotrebi petnaest godina, nalazi se kratak vic. Dva policajca prave zapisnik ispred gimnazije. Jedan pita: "Kako se piše gimnazija - sa ili bez j?" Drugi se počeše po glavi: "Najbolje da pomjerimo kola do pošte, to sigurno znamo kako se piše." To je cijeli tekst oko kojeg se sad već mjesecima lome koplja.
Zaštitnik ljudskih prava i sloboda Crne Gore nedavno je utvrdio da navedene rečenice predstavljaju stigmatizaciju policijske profesije, uvredljivi govor i zloupotrebu slobode izražavanja. Preporuka je jasna, tekst treba ukloniti iz udžbenika.
11Mišljenje ombudsmana zaslužuje pažljivu analizu, iako do njega nije lako doći jer su zaboravili da ga okače na sajt. Detaljnim čitanjem toga dokumenta, otvara se nekoliko pitanja od čijih odgovora zavisi hoće li obrazovni sistem ubuduće biti prostor slobodne misli ili prostor koji se kroji prema svakoj pritužbi koja stigne.
Krenimo od najjednostavnijeg: što u vicu zaista piše? Prvi policajac preispituje pravopisnu dilemu. To je postupak pismene, obrazovane osobe koja je učila pravopisna pravila. Nepismen čovjek ne zna ni da dilema postoji – napisao bi kako zna i otišao dalje. Preispitivanje pravopisa znak je svijesti o jezičkoj normi, ne njenog odsustva.
Drugi policajac pronalazi praktično rješenje. Snalažljivost, domišljatost, urbani humor – to su karakteristike koje tekst pripisuje liku. Ombudsmanovo tumačenje prema kojemu je riječ o prikazu policajaca kao osoba ograničenog intelektualnog kapaciteta jednostavno ne proizlazi iz samog teksta. Autori udžbenika, kao stručnjaci za jezik, ovo detaljno obrazlažu u svom izjašnjenju. Ombudsman njihov argument ne pobija već ga preskače.
Ali i da prihvatimo, hipotetički, da vic nekome može zasmetati – pitanje je da li postoji ijedan dokaz da je zaista i zasmetao. Udžbenik je u upotrebi od 2011/2012. godine i prošao je kroz više od deset generacija gimnazijalaca. Među njima su đeca policajaca, rođaci policajaca, budući policajci. Je li ijedno dijete prijavilo da se zbog ovog pasusa ośećalo loše? Je li ijedan roditelj došao u školu s prigovorom? Je li zabilježen pad upisa na Policijsku akademiju?
Nijedan dokumentovan slučaj, ni u pritužbi Sindikata, ni u mišljenju Ombudsmana. Umjesto dokaza, mišljenje sadrži pretpostavku da vic može imati negativan uticaj na percepciju policije i tu pretpostavku predstavlja kao utvrđenu činjenicu. Ako je standard za uklanjanje sadržaja iz obrazovnog sistema pretpostavka bez dokaza, onda je svaki tekst u svakom udžbeniku trajno nesiguran. To, dakle, nije pravna procjena već pretvaranje subjektivnog doživljaja u osnov za državnu intervenciju.
Pritužba se, uostalom, pojavljuje krajem 2025. godine, iako se ništa u tekstu nije promijenilo. Promijenio se kontekst u kojem neko želi da ga čita. A tu se otvara pitanje koje posebno zabrinjava – pitanje odnosa snaga. Institucija ombudsmana postoji da zaštiti slabije od jačih, da štiti marginalizovane grupe od onih koji ih diskriminišu iz pozicije snage.
U ovom slučaju, međutim, stvari stoje naopako. Policija je institucija koja drži monopol na primjenu fizičke prinude. Hapsi, privodi, pritvara, koristi oružje i pravna sredstva koja obični građanin nema. Na drugoj strani su dvoje autora udžbenika – filolozi i profesori, bez sindikata, bez moći iza sebe, sa svojim potpisom na koricama knjige. Kad ombudsman u takvoj konstelaciji presuđuje u korist jačeg, otvara se ozbiljno pitanje funkcije institucije.
A upravo zato je ključno pitanje – pitanje presedana. Ako se ovo mišljenje prihvati, što slijedi? Jesu li Sterijine komedije stigmatizacija činovnika? Je li Gogoljev "Revizor" uvreda javne uprave? Je li Nušićev "Narodni poslanik" sramoćenje političara? Može li komora advokata tražiti uklanjanje Šekspirove čuvene rečenice "prvo da ubijemo sve advokate"?
Humor na račun profesija star je koliko i same profesije. On nije izmišljen da ponizi, nego da društvo podśeti da su i oni koji vrše važne funkcije ljudi s manama, sa sitnim nedoumicama, s trenucima u kojima nijesu savršeni.
Kad se, dakle, odstrane složene formulacije, preporuka Ombudsmana znači sljedeće: profesionalna grupa koja raspolaže moći države nastoji da državnom intervencijom izbriše pasus koji joj se nije svidio, iako taj pasus petnaest godina nije izazvao nijednu dokumentovanu štetu i iako su njegovi autori obrazložili pedagošku i jezičku funkciju teksta.
Ako je ovo standard, onda svaki budući udžbenik, svaka buduća lektira postaje potencijalni predmet ovakve pritužbe. Cenzura ne mora dolaziti od države direktno – dovoljno je da država pruži mehanizam kojim organizovane grupe mogu postizati cenzorske efekte. A ako iz obrazovnog sistema počne da se uklanja sve što bi nekoj organizovanoj grupi moglo smetati, đeci se šalje jasna poruka da postoje teme o kojima se ne smije govoriti ni u šali. A svi znamo da se tako ne vaspitavaju slobodni građani već poslušnici.
Mišljenje Ombudsmana u ovom slučaju ne zaslužuje automatsko prihvatanje. Zaslužuje razmatranje koje će uzeti u obzir odsustvo dokaza, odsustvo štete tokom petnaest godina, disproporciju snaga između pritužioca i autora, i dalekosežnost presedana koji bi njegovo prihvatanje uspostavilo.
U krajnjem, ova bizarna situacija svodi se na sljedeće: vic o dva policajca ispred gimnazije je bezopasan. Ono što bi nastalo njegovim uklanjanjem – nije.
