U razvijenome svijetu, đe se pismenost ne mjeri samo poznavanjem slova, već sposobnošću razumijevanja napisanoga, medijska pismenost dođe kao azbuka: svaka poruka ima autora, kontekst i cilj. U našim je pak društvenim katakombama i medijska pismenost polje manipulacija.
Potvrdila je to predśednica Administrativnoga odbora Skupštine Crne Gore, Jelena Nedović, „vaspitnim“ komentarom da privatni medij ne može raditi „u ime istine, nego ko zna koga“. A „ko zna koga“ je namjerno ostavila anonimnog, da svako bez zazora može upisati omiljenoga neprijatelja – domaćega ili stranoga.
23Za ovakve tvrdnje ne trebaju dokazi, argumenti, provjere. Istina – uspostavlja Nedović kao aksiom – nije dostupna na slobodnome tržištu. Ona ima pedigre i etiketu s državnom pripadnošću. Ako ćemo pratiti poslaničinu nit zaključivanja, logično se nameće da je istina dostupna samo Borisu Raoniću.
Biće da se zato drži direktorske plate i varijabila i opire već brojnim presudama da nezakonito zauzima poziciju generalnoga direktora RTCG, jer on nije „ko zna ko“, nego vlasnik istine. On je onaj što na brdo ak' i malo stoji. Vlast mu je dala da dopisuje pucnje đe ih nema, da prepravlja istoriju, da ignoriše zakone, pa čak i informacije o smrti znamenitih crnogorskih kulturnih stvaralaca. Sve u duhu istine kakvu zagovara vlast.
A osnovni se postulati istine oduvijek znaju: ne smije biti neprijatna, ne smije vrijeđati i talasati. Istina mora biti kulturna, pristojna i, što je najvažnije, politički podobna.
U cilju preciznoga lociranja istine poslanica Nedović profilisala se kao medijski poligraf. Ovaj poligraf ima izoštren kriterijum za mjerenje istine – vlasništvo. Ako senzor pokaže „privatno“, onda je materija sumnjiva, te sadržaje nipošto ne konzumirati; ako pak ima državni pečat i ako je prošla poslaničku redakturu, onda joj se može, ma šta može, onda joj se mora vjerovati. To je uostalom u skladu s demokratijom, kako nam je jednom Nedović objasnila, u kojoj odlučuje većina.
A vlast je većina, pa je i istina ono što kaže vlast, a ne „ko zna ko“. I ako se desi da neko iz vlasti kaže nešto što većini u vlasti baš i nije po mjeri, poslanica je tu da priču skrati i istinu vrati na državno pojilo – demokratski postulati, biće, nalažu da se manjini oduzme glas. Lekcija o medijskoj pismenosti ovakvim se poligrafskim pristupom pretvara u uputstvo za njenu suspenziju.
A da je sklona suspenziji stavova u oblasti medija, poslanica Nedović pokazala je i prije pola godine kad je sugerisala NVO-ima da nađu novoga kandidata za Savjet Agencije za audiovizuelne medijske usluge, jer onaj kojega su NVO-i predlagali političarima na vlasti ne odgovara.
To je nazvala kompromisom – ne oko toga ko je najbolji kandidat, no ko je vlastima najmanje neprijatan. Kao što i birači na izborima sve češće biraju manje zlo, tako i vlast u regulatorno medijsko tijelo pušta manje zlo. Kako bi inače država mogla upravljati istinom ako u regulatornome tijelu ne śede istini – čuj mene vlasti – podobni ljudi!
I tako od ključnoga pitanja „ko stoji iza poruke“ u troskoku dođosmo do standarda „zna se ko ne smije stajati iza poruke“. Od analize do diskvalifikacije – od pluralizma do filtracije.
Ako vam ovo liči na cenzuru, na dobrom ste putu. Jelena Nedović je prije poslaničkoga staža godinama bila savjetnica Ombudsmana. Imala je đe izučiti zanat.
Ista kuhinja koja oduzima pravo privatnim medijima na istinu oduzima i pravo udžbenicima na viceve. A shodno ovome kontekstu istine, što država sa Zaštitnikom ljudskih prava i sloboda i njegovim savjetnicima skuva – na nama je samo da nekritički degustiramo.
Jer istina se ionako ne dokazuje. Samo se servira.
