U savremenim društvima, a time i obrazovno-vaspitnim sistemima se teži formiranju ključnih kompetencija, među kojima se ističu socio-emocionalne, razvoj kritičkoga mišljenja.
Zašto počinjemo s njima? Jednostavno. Jedna od vodećih vrijednosti je empatija, koju čini decentracija kao sposobnost koja se nerijetko metaforički predstavlja kroz „stavljanje u tuđe cipele“.
5Međutim, čini se da je ideja onih koji bi da kreiraju obrazovnu stvarnost da se umjesto decentracije umetne „gledanje kroz tuđe naočare“. Zašto baš naočare. Pa, čini nam se da je asocijacija krajnje jednostavna. Jer upućuje na izostanak empatije, iskazan u najtežim trenucima, velike, duboke traume i tragedija za crnogorsko društvo.
E sada. Utisak je da se te iste naočare žele staviti na oči svima: đeci, nastavnicima, javnosti. Kad god je to moguće, u svakoj pogodnoj situaciji. Ovog puta u situaciji „udžbenik“. Najviše brine namjera da se stave baš onima koji po svojoj razvojnoj putanji prirodno moraju i trebaju da teže kritičkom mišljenju, ka kojem treba da ih vodi cijelo društvo, na prvom mjestu sistem obrazovanja i vaspitanja.
Srednjoškolsko obrazovanje koje se poklapa sa razvojnom fazom adolescencije (čiji je primarni zadatak formiranje identiteta) kao jedan od ciljeva ima razvijanje kritičkog mišljenja i prosuđivanja. Da li je onda evidentna namjera da se sputa kritičko mišljenje, i umjesto njega kod mladih postigne gledanje na život i stvarnost tuđim naočarima, a identitetski umjesto slobodnog, kritičkog uma - povinujući (zamagljeni)?
U reformskom procesu sistema obrazovanja u viziji je istaknuto da će on biti fleksibilan i otvoren u cilju povećanja kvaliteta i osiguranja ličnog i društvenog razvoja, a dalje se razrađuje na način da će da pruža kvalitetno, dostupno i pravično obrazovanje koje podstiče cjelovit razvoj sve đece i adolescenata i otporan je na izazove i rizike kroz nastavu koja je usmjerena na razvoj ključnih kompetencija za cjeloživotno učenje i životnih vještina.
Sada se pitamo, da li stavljanje tuđih naočara srednjoškolcima vodi svemu ovome, posebno kritičkom mišljenju kao jednom od ključnih pedagoško (psiholoških) postulata. Da li će naši mladi postati građani koji su u stanju da kritički misle? Da postavljaju teze, razmatraju ih? Upoređuju? Grade uvjerenja? Zauzimaju stav? Ili će postati takvi odrasli koji će tuđim naočarima gledati slike stvarnosti?
Da li će i dalje ovakvim odnosom politika, ali i „zaštitnika“ ostati u doživljaju iskazanom kroz konsultativni proces rađen za potrebe pomenutog reformskog procesa - da su “nevidljivi”, pa time i nebitni u sistemu?
