Došlo je neko zadnje vrijeme. Došlo je vrijeme o kojem su nam govorili, a u koje nismo vjerovali. Vrijeme kada se sve prelama. Vrijeme poslije kojeg nema niže. Ili ćemo ustati - ili nas neće biti.
Propast jednog društva ne počinje kada zlo ojača. Počinje kada dobro utihne. Kada ljudi prestanu da razlikuju istinu od laži. Ili još gore - kada razliku vide, pa zažmure.
9Ajnštajn je davno rekao: „Svijet nije opasan zbog onih koji čine zlo, nego zbog onih koji to gledaju i ne čine ništa”. E pa, danas gledamo. I danas ćutimo.
Živimo u izvrnutom svijetu. Svijetu u kojem se sramota nosi kao orden. U kojem se porok brani, a čestitost proglašava slabošću. U kojem se briše granica između čovjeka i onoga što to više nije. I u takvom svijetu - pokušava se trgovati i uspomenama. Ovo je svijet u kojem jedan predsjednik Opštine Nikšić može da pokuša, bez imalo stida i srama, da trguje postavljanjem spomenika Joki Baletić.
Trgovati Jokom Baletić? Onom istom Jokom koja je stajala pod vješalima u Nikšiću - uspravna. Bez straha. Bez molbe. Bez izdaje. Dok su oko nje bila iskežena lica onih koji su mislili da mogu ubiti ideju slobode. Lica nikšićkih četnika, čiju šubaru sa ponosom, poput ordena, nosi nikšićki gradonačelnik koji je umislio da može trgovati i pregovarati sa istorijom i sjećanjima.
Nisu mogli tada. Ne mogu ni danas. Joka nije ime za pogodbu. Nije tema za političku pijacu. Nije sredstvo za sitne interese i još sitnije ljude. Ona je mjera. Mjera časti. Mjera hrabrosti. Mjera onoga što smo nekad bili - i što danas očigledno zaboravljamo.
Joka Baletić koja je, svedoče hroničari, sama sebi stavila omču oko vrata, ne dozvoljavajući da joj ti ljudski lešinari na bilo koji način opogane ni taj posljednji tren.
Otišla je zajedno sa Ljubom Čupićem, 9. maja. Na dan koji će istorija, koju godinu kasnije, upisati kao Dan pobjede nad nacizmom, fašizmom i njihovim saradnicima.
Ali oni nisu čekali istoriju - oni su i tada znali da su već pobijedili. Jer sloboda počinje tamo gdje prestaje strah.
A danas?
Danas imamo one koji ne smiju ni dugme da pritisnu. Ovo je vrijeme u kojem odbornik ustaje i izlazi iz sale - da ne bi morao da kaže da li heroini treba podići spomenik. Ne „protiv“. Ne „za“. Nego — bijeg. Bijeg od stava. Bijeg od odgovornosti. Bijeg od obraza. Jer danas, pored „ZA“ i „PROTIV“, imamo i novu kategoriju: POBJEGULJE. One koji neće da se zamjere. One koji neće da se odrede. One koji bi da prežive još jedan dan u fotelji— pa makar izgubili sve.
A društvo koje vode pobjegulje - već je na koljenima. Aleksandar Hamilton je rekao: „Ako ne stojite za nešto - pašćete za bilo šta.”
A mi danas padamo. Ne zato što nas je neko oborio - nego zato što smo odlučili da ne stojimo. I zato da bude jasno: Nije moglo 1942. Ne može ni danas. Neće moći ni sjutra. Jer istorija ne pamti kukavice. Ne pamti one koji su ćutali. Ne pamti one koji su izlazili iz sale. Pamti one koji su stajali - i kada je bilo najteže.
Zato je pitanje jednostavno: Hoćemo li stati - ili ćemo nestati?
Na vama je da odlučite da li ćete stati iz Jokine gordosti i nepokora i Ljubovog beskrajnog osmijeha, ili iza lica onih iskeženih lešinara koji se seire nad smrću dvoje mladih.
Izbor je lak, sve dok ga ima. Nemojmo dozvoliti da ostanemo bez izbora, jer onda će biti svejedno!
