Kad je Siniša Bjeković izabran za Zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore (Ombudsman), ličilo je to na još jedno u nizu blijedih, birokratskih izbora vlasti. To što je uspio da bude predložen na tu funkciju i od Mila Đukanovića i od Jakova Milatovića, u nekoj bi konsolidovanoj demokratiji, pritom, moglo značiti da je riječ o profesionalcu kojeg cijene političari s različitog spektra političkog polja.
U Crnoj Gori, nažalost, to može značiti samo jedno – na cijeni su odvazda klimoglavci i ćutolozi. Zato bi Bjeković vjerovatno bio idealan izbor i za Andriju Mandića (kojem ovih dana medijsko-intelektualni anesteziolozi – hoću da vjerujem neoprezno – glancaju imidž novog Đukanovića) ili Vojislavu Šešelju, da se kojim slučajem kandidovao za predśednika (a možda i hoće, samo još malo strpljenja do promjene Zakona o državljanstvu).
9S imidžom nekog ko zebe od mnogo mišljenja, Bjeković je preuzeo jednu važnu državnu ustanovu u „onom režimu“, da bi nam svoje pravo lice pokazao tek nakon Klerikalne kontrarevolucije 2020. godine, kad se njegova kancelarija pokazala kao regrutni centar za kadrove kontrarevolucije – od skupštinskih klupa do Ustavnoga suda.
Na političke progone, hapšenja, raznorazne kvazivetinge, na državni terorizam iz septembra 2021. godine na Cetinju, na prekomjernu upotrebu sile policijskih službenika, na neosnovane krivične i prekršajne prijave protiv pisaca i intelektualaca, na raspirivanje naci-fašističkih duhova, na brojna kršenja ljudskih prava i sloboda, nakon 2020. godine ombudsman Bjeković je – ako bi uopšte reagovao – davao blazirana, nekad i dvosmislena, a najčešće „normalizatorska“ mišljenja čime je jasno stavio do znanja da je njegov pristup poslu selektivan, da je za njega zaštita ljudskih prava i sloboda karijerni zadatak u kojem se nikako ne smije zamjeriti režimu te, najposlije, da su njegove procjene situacije uslovljene, zapravo, nacionalnim ili političko-ideološkim preferencama.
Znao se, doduše, ombudsman oglasiti i u nekim ozbiljnim situacijama. Tako je prije nekih godinu dana izdao ljutito mišljenje da pčele iz jednog porodičnog domaćinstva ugrožavaju ljudska prava i slobode građana, pa kako se ta njegova spekulacija nakon nalaza nadležne poljoprivredne inspekcije pokazala kao neistina, riješio je da gradu i svijetu objavi da će uprkos nalazima onih koji su nadležni nastaviti da prati situaciju i budno motri na ponašanje ozloglašenih pčela.
S jednakim je motivimaSiniša Bjeković pristupio i dumanju u slučaju jednog vica iz udžbenika crnogorskoga jezika za gimnazije čiji su autori Adnan Čirgić i Jelena Šušanj. No kako je to njegovo dumanje detaljno razobličeno tekstovima autora udžbenika i Bobana Batrićevića, ovđe ću samo notirati nekoliko tačaka iz njegova kukavičjeg jaja koje je nazvao „Mišljenjem“ i ovjerio državnim mohurom kancelarije Ombudsmana.
U tački 14 svoga (U)Mišljenja Bjeković veli: „Zaštitnik podsjeća da se prilikom odmjeravanja postojanja govora mržnje kao oblika diskriminacije cijene specificne okolnosti i to: (a) kontekst u kojem su upotrijebljene izjave; (b) sposobnost lica za vršenje uticaja na druge; (c) priroda i snaga jezika koji je korišćen (da Ii poruke sadrže dezinformacije, negativnu stereotipizaciju i stigmatizaciju iii na drugi način doprinose podsticanju na djela nasilja, zastrašivanja, netrpeljivosti iii diskriminacije); (d) sredstvo komunikacije; (e) priroda potencijalne publike i dr.“
Sve to Bjeković je prepisao iz tačke 16 Preporuke ECRI-ja u pogledu Opšte politike br. 15 o borbi protiv govora mržnje, što uredno i notira. Ono što, međutim, ne notira jeste đe je to u njegovom Mnijeniju sve ovo nabrojano uopšte argumentovano analizirao na konkretnom primjeru?
Ništa od onoga što je teorijski posložio nije detaljno razmotrio i opisao, izuzmemo li da je za prirodu potencijalne publike samo naveo da su adolescenti?!
Ombudsman Bjeković je makar ovđe potpuno jasan. Ima grupa koje simpatiše i onih koje ne simpatiše. Neke su profesionalne, a neke bogami i nacionalne
„Dokazi“ pod c su tek posebno upitni, a zanimljivo je da je o „problematičnom“ jeziku rekao da pripada „sarkastičnom tonu“, premda nikakvog sarkazma nema u vicu u kojem jedan protagonist drugom sugeriše da izbjegne pisanje riječi za koju nije siguran kako se tačno bilježi, pa mu sugeriše da upotrijebi drugu!? U cijeloj je ovoj stvari sarkazam jedino to što je Siniša Bjeković na čelu nacionalne kancelarije za zaštitu ljudskih prava i sloboda, a svojim cenzorskim makazama promoviše ukidanje prava na slobodu izražavanja, krčeći put režimu za nastavak represivnih postupanja prema svima koji se usude reći što misle o aktuelnoj populističko-nacionalšovinističkoj hunti na vlasti.
Idemo dalje. U tački 18 svojega Mnimanija Bjeković veli: „U konkretnom slučaju, Zaštitnik konstatuje da se u dijelu spornog teksta koristi stereotipan prikaz policajaca kao osoba ograničenog intelektualnog kapaciteta. Takva poruka, naročito kada je plasirana u nastavnom materijalu namijenjenom adolescentima, stvara osnov za negativnu percepciju profesije i potencijalno slabije povjerenje u institucije koje imaju ključnu ulogu u zaštiti prava, sigurnosti i reda.“
Kako vidimo, Bjeković je boleći na bezbjednosne institucije. Iz ovoga zaključka proishodi – da se „problematični“ vic odnosio na neku profesiju koja nema nikakvu, a kamoli ključnu ulogu u zaštiti reda, da se vic odnosio, štotijaznam, na ljekare, pekare, apotekare, e onda ne bi bilo problema.
Tako tolkuje Bjeković, plašeći se kao đavo od krsta da se ne zamjeri organima reda, a ipak im neoprezno pripisuje ono čega u vicu nema – „ograničene intelektualne kapacitete“, jer samo neko ko učitava stereotipe u tekst takvu kvalifikaciju može izreći povodom vica koji se bavi jezičkim nedoumicama, a ne intelektualnim kapacitetima.
A što tek reći o tački 20: „Dakle, Zaštitnik nalazi da se u konkretnom slučaju radi o zloupotrebi prava na slobodu izražavanja, jer nije ostvarila svoj pedagoški cilj, već je rezultirala nedozvoljenim zadiranjem u pravo druge grupe – policijskih službenika – na dostojanstvo, ugled i profesionalni integritet.“
Kako je Bjekoviću pošlo za rukom da utvrdi da vic nije uspio „ostvariti pedagoški cilj“, da li neposrednom provjerom ili isljeđivanjem svih učenika koji su tokom proteklih 15 godina koristili proskribovani udžbenik ili egzaktnom metodom zvanom ofrlje, ostaje da nagađamo jer o metodologiji koju je koristio da dođe do tog zaključka Bjeković kao neko ko nema nikakvih dodirnih tačaka s pedagogijom u svojem (toboš)Mišljenju nije napisao ni slova.
Ali jeste dao jednu ideju za razmišljanje. Ubuduće bi, pravnom logikom Siniše Bjekovića, policijskim službenicima trebalo ponuditi da pišu udžbenike jezika, a Bjekoviću da ih recenzira, jer, kako to proizilazi iz tačke 20, da je vic o policajcima koji imaju pravopisne nedoumice u udžbenik unio pripadnik „iste grupe“, e onda valjda ne bi bilo nikakvih problema. Ovako, kad su to uradili profesori jezika, kao pripadnici „druge grupe“, grdan je belaj.
Iz svega toga, pritom, proizilazi još jedan znakovit detalj. Siniša Bjeković, zapravo, ovakvim svojim nakaradnim tolkovanjem niječe elementarno pravo službenicima policije da imaju jezičke nedoumice. Od policajaca se, dakle, očekuje ne samo da u prste poznaju svoj posao, nego da i u po noći i u po dana naizust znaju izdeklamovati Rečnik jezičkih nedoumica Ivana Klajna. Koji bi, uzgred, logikom našega Mišljenika, svakako trebalo zabraniti jer svojim postojanjem duboko vrijeđa dostojanstvo čitalačke publike kojoj, valjda, sugeriše da ima „ograničene intelektualne kapacitete“.
Ombudsman Bjeković je makar ovđe potpuno jasan. Ima grupa koje simpatiše i onih koje ne simpatiše. Neke su profesionalne, a neke bogami i nacionalne. Ono što je svojim Mišljenjem pokušao da uradi jeste klasičan primjer cenzure i kreiranja ambijenta ukidanja prava na slobodu izražavanja.
Da rezimiram, kad udžbenik iz jezika napišu vodeći stručnjaci za tu oblast koje Crna Gora danas ima, kad taj udžbenik recenziraju relevantni recenzenti kako oni iz struke tako i pedagozi i psiholozi, a uredi ga urednica s višedecenijskim iskustvom i nespornim kompetencijama, kad taj udžbenik 15 godina opstaje u prosvjetnome sistemu, a da niko ne uoči bilo kakav problem s vicem koji se bavi pitanjem jezičkih nedoumica, pa kad na taj udžbenik zadigne negativnu kampanju režimski sindikat policije, a pečat na njihovu harangu stavi Zaštitnik ljudskih prava i sloboda, e to vam je, drugarice i drugovi, jasan signal uvođenja na velika vrata autoritarnih praksi, nakon čega će se samo nizati primjeri režimski uslužnog djelovanja Organizovane klevetničke grupe (sindikat+ombudsman), sve do neke nove lomače na kojoj neće gorjeti samo knjige, no i njihovi pisci.
