Kad je ljeta (gospodnjeg?) 2025. godine Aleksa Bečić najavio „istorijsku čistku“ u Ministarstvu odbrane, ne vjerujem da je bilo ko mogao i pomisliti da će stvarno čistiti istoriju. Danas pratimo baš to.
Tad je rekao: „Ovo je početak procesa koji neće stati, jer bez temeljne provjere bezbjednosne pouzdanosti nijedna uniforma ne može biti garancija lojalnosti, a nijedna služba ne može biti garancija bezbjednosti. Očekujem da ministar odbrane i načelnik Generalštaba Vojske Crne Gore, u skladu sa zakonima i najvišim standardima profesionalne odgovornosti, nastave postupke protiv svih onih koji ne prolaze bezbjednosne provjere.“ Posljednju bezbjednosnu provjeru, održanu 7. oktobra 2026. godine, izgleda nije prošla ni Tuđemilska bitka.
Tad su pripadnici Vojske Crne Gore, pod borbenom opremom, marširali 10 kilometara „na zahtjevnoj dionici sa visinskom razlikom od približno 500 metara“. Ostalo je zapaženo da su vojnici nosili i zastave jedinica Vojske Crne Gore do spomenika posvećenoga pobjedi kojom su postavljeni „temelji crnogorske državnosti“.
Načelnik Generalštaba VCG Vuksanović tom je prilikom rekao: „Na Tuđemilima danas odajemo počast hrabrosti i odlučnosti onih koji su prije gotovo hiljadu godina branili svoju zemlju. Naša Vojska danas nastavlja tu tradiciju kroz profesionalizam, spremnost i odgovornost prema Crnoj Gori. Čuvajući sjećanje na našu istoriju, gradimo vojsku koja je spremna da odgovori savremenim bezbjednosnim izazovima i da bude oslonac državi i njenim građanima.“ Piše sve na sajtu Vlade.
Svega mjesec dana kasnije isti taj general, kao i njegov pretpostavljeni ministar Krapović, vođeni kriterijumima jednako jasnim kao oni pod kojima se sprovodi kadrovski veting (čitaj: političkom samovoljom), objasniše nam da je Vojska marširala u pogrešnome pravcu i izdaše naređenje o prekomandi.
Dobro, da budemo precizni, dadoše institucionalnu podršku političkoj prekomandi. Biće da je analiza simboličkoga marša pokazala da je „sjećanje na našu istoriju“ prezahtjevna dionica te da njene duge krake treba odlučnom akcijom eliminisati.
Jasno je da istorijska pobjeda na Tuđemilima nije prošla test integriteta Demokrata i slijedi joj veting. S tim ciljem strateg ove akcije Aleksa Bečić snažno šutira ispraznu etiketu „u najmanju ruku tragikomičnosti“ svima koji negoduju zbog ničim izazvanoga istorijskoga povlačenja. Kao dokaz nudi logiciranje o značaju bliske prošlosti 13. jula i 21. maja, kao i namah dobavljene statističke podatke, kako je „u najvećem dijelu Crne Gore predlog naišao na nepodijeljenu podršku“.
Naoružan neoborivim argumentima on svojim navodno malobrojnim protivnicima poručuje: „Zato ne trčite, pratite finalna rješenja i ne brinite. Nećemo mi zaboraviti nijedan dio slavne istorije Crne Gore. Slavićemo i Tuđemil, i Kruse, i Martiniće, i Grahovac, i Fundinu, i Mojkovac, i Vučji do.“
I dok njegova zamišljena publika frenetično ćuti, ovaj premijer u rezervi (valjda je to vojni ekvivalent tzv. zamjeniku premijera) Tuđemile svodi na jedninu, očito u želji da im – smanjujući im brojnost – i gramatikom degradira istorijski i institucionalni značaj. Tuđemili postaju Tuđemil, a gramatička borba prsa u prsa Bečića s „Tuđemilom“ slikovit prikaz kako ljudi na vlasti određuju istorijski značaj mjestima kojima ni ime pogoditi ne umiju.
Temeljnom provjerom Demokrata utvrdi da im Tuđemilska bitka nije pouzdana da bi bila garancija lojalnosti i da im je svetosavska služba najjača garancija bezbjednosti. A za službu su, znamo, spremni
Lijepo to opisuje osobu koja samo želi da vlada. Pa misli da cjelokupno pamćenje počinje njime. I onda je, kako veli, „na slatkim mukama“: „Crna Gora“, veli on, „ima vrlo bogatu istoriju, imamo mnogo slavnih bitaka i na slatkim smo mukama kad se treba opredijeliti koju bitku izabrati kao dan kada će se proslavljati Dan Vojske.“ Kao da tek ustanovljava Dan vojske. Kao da ni Dana vojske ni onoga simboličkoga marša mjesec ranije bilo nije.
U svim onim svečanim špalirima koje sebi organizuju ministri sile iz reda Demokrata kad god izađu iz kuće lako je bilo oktobarske Tuđemile s uma smetnuti.
Ta nasušna potreba „izbora“ datuma u kalendaru pojavila se svega nekoliko mjeseci nakon što je Beogradska patrijaršija organizovala veliku proslavu 150-godišnjice Vučedolske bitke. Na zaravan Vučjega dola zadnjih se godina ionako deponuju narativi o Kosovskome boju i zavjetu, o Nevesinjskoj pušci, o Svetome Savi i srpskome nacionalnom jedinstvu – sve povodom bitke, a malo toga o njoj.
Vučji do u interpretaciji srpskoga ministra postaje „produžetak Kosovske bitke“, mjesto pobjede crnogorske vojske u zrcalu Prvoslava Perića postaje prostor svetosavskoga nasljeđa, a učesnici bitke dio srpske nacionalne i vjerske tradicije.
I logično je da baš tu Tuđemili postaju problem. Ona nikako ne odgovara svetosavskome obrascu, pa je neophodno „temelje crnogorske državnosti“ slatkim mukama transformisati u bitku „koja je trasirala put našim precima ka slobodi“ i u „dan koji okuplja i objedinjuje“. Jer neka što je bila prije Kosovskoga boja, no je bila čak i prije Svetoga Save, a protiv dukljanskoga kneza Stefana Vojislava u to su se vrijeme na strani na Tuđemilima poražene Vizantije borile i pridružene joj vojne snage raškoga župana, bosanskoga bana i zahumskoga kneza.
Nije ovo nikakvo učitavanje značenja. Marko Kovačević, u tipičnom žrtveničkom narativu prosrpskih političara, sve je lijepo objasnio dajući momentalnu podršku Bečićevoj inicijativi: „Ovim predlogom, u godini jubileja, ispravlja se ta velika nepravda, a Crna Gora se vraća na put jedinstva kakvo smo imali u vrijeme bitke na Vučjem dolu, kada su, pod komandom knjaza Nikole, crnogorski i hercegovački bataljoni odnijeli veliku pobjedu.“
Ako se stavljanjem Vučjega dola na mjesto Tuđemila u državnome kalendaru svečanosti, kako veli Kovačević, „Crna Gora vraća na put jedinstva“ i „ispravlja nepravda“, to znači da ju je Tuđemilska bitka nepravedno razjedinjavala. I u pravu je – vojska se crnogorskih predaka na Tuđemilima borila za svoju slobodu, što nedavno potvrdi i načelnik Generalštaba, a vojske okolnih država s kojima nas od Nemanjića nasilno ujedinjavaju – za okupatorske interese.
I nema potrebe naglašavati da se integritet Bitke na Tuđemilima ne uspostavlja prema njezinu istorijskom značaju, no prema pogodnosti političke interpretacije i utvrđivanju autoriteta. Upravo zato ministar Krapović na pitanje reisa Fejzića što se mijenja Dan vojske bahato odgovara pitanjem treba li se izvinjavati zbog pobjeda predaka.
Krapović i inače ima dva moda. Leškari se na plaži dok vojnici s vatrogascima rizikuju živote gaseći crnogorske šume i vrleti, a jednako uživa i dok Porfirije preuzima institucionalno obilježavanje slavnih događaja crnogorske istorije i prilagođava ih svetosavskome komemorativnom kalendaru.
Mnogo mu manje prija buka stvari od stvarnoga javnoga interesa, npr. kad nepropisno parkira automobil da ometa gradilište koje mu ne odgovara, a svoju gerilsku akciju štiti integritetom štićene ličnosti. Ili kad ga reis pita otkud promjena, a on jednako lako i svoj diskurs naoružan borisbogdanovićevim ćorcima uparkira i pred reisa da mu održi lekciju iz patriotizma i pojasni ko je moralna vertikala. Što mu teško da zagrmi... Slatke muke jedva dočekane!
Na početku bi slovo. I riječ bješe u Bečića: „Ovo je početak procesa koji neće stati, jer bez temeljne provjere bezbjednosne pouzdanosti nijedna uniforma ne može biti garancija lojalnosti, a nijedna služba ne može biti garancija bezbjednosti.“ Pa temeljnom provjerom Demokrata utvrdi da im Tuđemilska bitka nije pouzdana da bi bila garancija lojalnosti i da im je svetosavska služba najjača garancija bezbjednosti. A za službu su, znamo, spremni.



26







